Uz Fidela Castra, mnogi upravo Celiju Sančez označavaju kao najmoćniju osobu kubanske politike nakon pobjede Revolucije, 1959. godine, a samim time i kao osobu koja je oblikovala kubansku politiku. I sam je Castro, imenujući najzaslužnije osobe za uspjeh Revolucije, na prvom mjestu naveo Celiju, a tek onda sebe, naglašavajući kako zasluge za uspjeh idu upravo tim redom.
Ipak, o Celiji Sánchez se izvan Kube zapravo jako malo zna. Sam Castro o njoj nikada javno nije govorio; kada bi mu novinari postavili pitanje vezano uz Celiju, on bi jednostavno preko pitanja prešao mašući kažiprstom, što je pokrenulo sumnje kako su njih dvoje bili ljubavnici. Budući da je dugo vremena pristup značaju i ulozi Celije Sánchez bio postavljen u kontekst intimnog odnosa s Fidelom, njezina utjecajna društveno-politička uloga na Kubi je zanemarena.
Priča o Celiji Sánchez predstavlja neispričanu revolucionarno-feminističku priču koju je odigrala odlučna žena porijeklom iz tropske kubanske pokrajine Oriente. Početak djelovanja Celije Sánchez veže se uz drugi dolazak na vlast diktatora Fulgencija Batiste, 1952. godine. O počecima njezinog djelovanja saznalo se tek nedavno, iz knjige One Day in December, autorice Nancy Stout.
Celijini su prvi aktivistički koraci bili vezani uz borbu protiv iskorištavanja djevojčica, koje su se iz susjednih sela dovozila u Havanu za potrebe zabavljanja bogatih Kubanaca i Amerikanca. Jedna od njezinih prvih aktivističkih intervencija bio je slučaj djevojčice Marije Ochoa, koja je postala žrtvom pedofilije.U kontekstu Celijine važnosti za Revoluciju, prema jednom dijelu istraživača, upravo je Marijin slučaj označio začetak Kubanske revolucije, a ne Fidelov napad na vojarnu Moncado, 1953. godine. Ovakvom interpretacijom Celia Sánchez postaje presudna osoba za pobjedu ”najpoznatije revolucije na svijetu”.
Sredinom 1950-ih, Celia se pridružila urbanom dijelu Castrovog Pokreta 26. juli organizirajući žene, ali i ostale protivnike Batistinog režima. Njezina je zadaća bila pripremanje terena za iskrcavanje gerilaca iz Meksika, među kojima su bili Fidel i Raul Castro te Ernesto Che Guevara. Ona je trebala da stvari sve preduslove za iskrcavanje 83 Kastrova gerilca na brodu Granma ali ih je vojska otkrila i već u prvom sudaru gine većina gerilaca. Celia je sa svojom jedinicom pronašla i spasila Fidela Kastra, Che Guevaru, Raula Kastra, Camila Cienfuegosa i ostale koji će kasnije odigrati ključnu ulogu u revoluciji. Njene jedinice bilesu sastavljene od lokalnih stanovnika koji su se pridružili revoluciji
Time je započela Revolucije puno ranije no što su Fidel i Che ispalili prvi metak. Mnogi upravo pristajanje domaćeg stanovništva uz gerilce smatraju odlučujućim faktorom uspjeha Kubanske Revolucije.
Tokom Revolucije Celija je bila najtraženija žena na Kubi. Zahvaljujući svojim iznimnim organizacijskim sposobnostima, u planinama je utemeljila je te gotovo cijelu civilnu administraciju, zbog čega je početkom 1959. godine imenovana Castrovom glavnom sekretaricom. Celija je sredinom 1960-ih bila imenovana u Centralni komitete kubanske komunističke partije, a nekoliko godine kasnije i u Politibiro.Kastro ju je dugo godina smatrao svojom naslednicom ali je njena iznenadna smrt poremetila te planove.Fidel je nadživio većinu revolucionara sa Granme a naslijedio ga je jedini koji je živio duže – njegov brat Raul Kastro.
Prema dosadašnjim, relativno siromašnim istraživanjima njezinog političkog djelovanja, Celia je bila prilično odlučna i hrabra te nadasve pronicljiva političarka. Početkom 1960-ih, već nakon prvog posjeta Sjedinjenim Američkim Državama te susreta s tadašnjim američkim potpredsjednikom Richardom Nixonom, shvatila je kako američke vlasti neće blagonaklono gledati na razvoj događaja na Kubi te je gotovo proročanski izjavila:
„Sada se moramo vratiti na naš otok, zakopati sjekire i raditi ono što Kubanci oduvijek rade, pripremiti se za uragan i boriti se protiv strane vlasti koja pokušava potkupiti domaće ljude kako bi se pridružili nadolazećem ratu protiv Revolucije.“
Pristup Celiji Sánchez u najmanju je ruku kontradiktoran. S jedne strane ona predstavlja odlučujući osobu za uspjeh Revolucije te gotovo najmoćniju osobu kubanske politike, dok je s druge strane njezino djelovanje ostalo nedovoljno istraženo, a samim time i nedovoljno priznato izvan Kube.
Razlog navedenomu, prema nekim istraživačima, leži u činjenici kako je kubanskim egzilantim odnosno Batistinim pristašama bilo lakše konstruirati narativ o brutalnom Castru i Che Guevari, u dobroj staroj mačističkoj maniri, nego priznati da je za njihov poraz kriva jedna žena. Uzimajući u obzir kako kubanski egzilanti imaju iznimnu financijsku podršku određenih američkih financijskih struktura, vrlo je lako nastala priča o mačističkoj revoluciji u čijoj pročišćenoj verziji nije bilo mjesta za ženu.
Celija Sánchez, umrla je 11. siječnja 1980. godine od raka pluća a njezine posljednje riječi prema Marti Rojas bile su možemo stvarati istoriju, ali je ne možemo pisati..
U kontekstu djelovanja Celije Sánchez, Kubanska se revolucije iščitava na posve novi i drugačiji način. Pojam revolucije na ovaj način nadilazi uobičajene elemente maskuliniteta i zapravo postaje točak u širenju feminizma na prostoru Latinske Amerike. Navedeno se ponajprije očituje u cijelom nizu gerilki od sredine 1960-ih godina pa sve današnjih političarki ovoga prostora. Utjecaj Celije Sánchez danas je uvelike prisutan u današnjoj politici predsjednice Argentine Christine Fernandez, predsjednice Čilea, Michele Bachelet te predsjednice Brazila, Dilme Rousseff.