Prije 75 godina pred Sud u Nürnbergu izvedeni su najveći nacisti i bliski Hitlerovi saradnici. Mamutski proces bio je odgovor na do tada nezamislive zločine. Nürnberški procesi imali su uticaj i na stvaranje ICTY.
Nürnberg 1945: Drugi po veličini grad Bavarske je u ruševinama. Nakon skoro šest godina rata Njemačka 8. maja potpisuje bezuslovnu kapitulaciju. Ovaj grad, u kojem su nacisti slavili pompezne partijske Kongrese, sada postaje sudska arena i mjesto na kojem se Hitlerovim bliskim saradnicima izriču presude i zadovoljava pravda. U fokusu pravosuđa su agresorski ratovi, masovna ubistva i dvanaest godina diktature. Pobjedničke sile SAD, Sovjetski Savez, Velika Britanija i Francuska osnovale su u tu svrhu Međunarodni vojni sud. Podignute su optužnice protiv 24 glavna ratna zločinca.
20. novembra započinje suđenje bliskim sljedbenicima diktatora Adolfa Hitlera. Sve same nacističke veličine, ljudi koji su nekada sanjali da osvoje cijeli svijet, našli su se na optuženičkim klupama u sudnici broj 600 Palate pravde u Nürnbergu.
Među njima je vrhovni zapovjednik zračnih snaga “Luftwaffe” Hermann Göring, Hitlerov privremeni zamjenik Rudolf Hess i ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop. Optuženi su za zavjeru protiv svjetskog mira, planiranje, pokretanje i vođenje agresorskog rata, zločine protiv povrede zakona i običaja rata i zločine protiv čovječnosti. Nacističke organizacije poput Schutzstaffel, SS-a ili Tajne policije Gestapo, takođe su optužene – kao “zločinačke organizacije”. Međutim, najgori zločinci nisu izvedeni pred sud: Hitler, šef SS-a Heinrich Himmler i ministar propagande Joseph Göbbels počinili su samoubistvo.
Pravda umjesto osvete uprkos neizmjernoj patnji
Pa ipak, po prvi put u istoriji čovječanstva, države s različitim sistemima i ustavnim uređenjima su vodeće predstavnike poražene zemlje-neprijatelja izvele pred sud kako bi odgovarali za kršenje međunarodnog prava. Bila je to prekretnica u međunarodnom krivičnom pravu. U svom uvodnom govoru, glavni američki tužilac Robert H. Jackson naglasio je istorijsku dimenziju Nürnberških procesa: “Četiri velike nacije, ispunjene snagom pobjede i bolno izmučene nepravdom, ne žele osvetu, već dobrovoljno predaju zarobljene neprijatelje u ruke zakona. To je jedan od najznačajnijih ustupaka vlasti i moći pred razumom – ikada.”
Saveznici također stupaju na novi i do tada nepoznat teren, što se vidi i u samoj definiciji optužbi. U Ženevskoj konvenciji iz 1864. postojao je doduše koncept odnosno definicija ratnih zločina. “Ali zločini protiv čovječnosti, napadački rat ili zločini protv zakona i običaja ratovanja odnosno zločini protiv svjetskog mira, kako je to definisano u Nirnbergu – ranije nisu postojali. Oni su rođeni u Nürnbergu”, objašnjava Christoph Safferling, profesor međunarodnog krivičnog prava i međunarodnog prava na Univerzitetu Erlangen-Nürnberg u intervjuu za DW.
Šok za sve posmatrače procesa
Tokom saslušavanja pred sudom vlada tjeskobna atmosfera. “Dominiralo je stanje unutrašnje napetosti. Bilo je vrlo ozbiljno, tiho i depresivno. Mogli ste čuti prevodioce, osjetiti atmosferu nabijenu sramom”, sjeća se Renate Rönn. Ona je kao sekretarica bila u pratnji svog oca Alfreda Thome, branioca po dužnosti.
Na početku niko nije mogao ni sanjati kakve su dimenzije imali počinjeni zločini. To se promijenilo pod pritiskom dokaza. Filmovi o koncentracionim logorima poput Aušvica sa gomilama, brdima leševa-kostura strahovito su potresli prisutne. “Bio je to šok. Bilo je nezamislivo da su takve strahote, takve užasne i okrutne radnje bili u stanju izvršiti pripadnici jednog civilizovanog naroda sa razvijenom kulturom”, kaže Renate Rönn.
Nijedan optuženi ne priznaje krivicu niti se lično osjeća krivim. Teško da iko od njih pokazuje pokajanje. Tvrde da nisu znali o masakrima i logorima za istrebljenje. Goering čak naglašava da nikada nije “naredio niti tolerisao nijedno ubistvo, a kamoli druge strahote i zločine o kojima, kako je rekao, nije imao saznanja da bi ih eventualno spriječio”.
Gotovo svi, koji su se našli na optuženičkoj klupi, negiraju kompetencije suda. Optužuju ga da je to sud pobjednika, koji kažnjava poražene (Siegerjustiz). Dijelovi nemačkog stanovništva takođe smatraju da je nepravedno što proces vode isključivo sile pobjednice. Stižu i kritike da se o ratnim zločinima saveznika ne govori a kamoli sudi.
Samoubistvo neposredno prije pogubljenja
Ali, ti prigovori nisu mogli da “procesuiranje njemačkih zločina naprave nelegitimnim”, kaže njemački stručnjak za međunarodno pravo Safferling. On postavlja pitanje: “Da li bi tada tek poraženi i oslobođeni Nijemci iz praktičnih i moralnih razloga uopšte mogli suditi nacistima i da li bi bili u stanju donositi presude u takvim procesima?”
Renate Rönn sumnja da bi mogli, dobro znajući da su mnogi nacisti (op. red.: pravnici i sudije) ostali da rade u svojim uredima. “Ne znam kako bi ta suđenja prošla pred njemačkim sudom – s tim nacističkim velikanima, koji su se svi poznavali i stalno susretali na skupovima uzvikujući: Sieg Heil!” Stoga je, smatra ona, to bilo u izvjesnom smislu olakšanje “jer su pobjedničke sile na sebe preuzele ovaj teški zadatak suočavanja sa zločinima”.
Organizacijski, Nürnberški sudski procesi pravno nadmašuju sve što je do tada bilo poznato i postojalo. Tokom 218 dana sud je saslušao 240 svjedoka i uzeo na uvid više od 300.000 pismenih izjava svjedoka, datih pod zakletvom. Zapisnik sa saslušanja sadrži 16.000 stranica. 1. oktobra 1946. suđenje se završava izricanjem dvanaest smrtnih presuda, sedam zatvorskih kazni i tri oslobađajuće presude. Dva suđenja su prekinuta bez donošenja presude. 16 dana nakon smrtne presude i samo nekoliko sati prije pogubljenja, Göring je počinio samoubistvo, popivši kapsulu sa otrovom.
Nakon toga, pred američkim vojnim sudovima uslijedilo je još dvanaest suđenja protiv 185 istaknutih nacista. 24 optuženika su osuđena na smrt. Posljednje suđenje završava se u aprilu 1949.
Nasljeđe Nirnberških procesa
Presude su izrečene. Ali, šta je sa pravdom? Ovakvi procesi bili bi prevelik zalogaj za svako pravosuđe – posebno zbog dimenzije nepravde koja se dogodila. Pa ipak, suđenje glavnim ratnim zločincima u Nürnbergu sigurno je bilo od presudne važnosti. Bez procesa u Nürnbergu teško bi bio zamisliv UN-ov Međunarodni krivični sud za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (1993-2017), UN-ov sud za genocid u Ruandi (1994-2016) i Međunarodni krivični sud u Hagu (od 2002).
Zločini protiv čovječnosti trenutno se procesuiraju na nekoliko nivoa. Tu je generalno nadležan Međunarodni krivični sud ISTGH ali i specijalni tribunali UN-a koji su osnovani kako bi procesuirali samo određene slučajeve.
Pored toga, međunarodni zločini se procesuiraju i na nacionalnom nivou i preko institucija poput Državnog tužilaštva u Karlsruheu. Ono se uključuje, na primjer, u slučajevima tzv. povratnika iz Sirije – njemačkih državljana, koji su možda bili umiješani u ratne zločine IS-a. Ili se aktivira u slučajevima ljudi koji traže utočište u Njemačkoj a negdje drugo su osumnjičeni za zločine odnosno kršenje međunarodnog prava.
Međutim, univerzalna jurisdikcija koja se kosi sa nacionalnim suverenitetom je za neke zemlje neprihvatljiva. Kina, ali i dvije zemlje koje su organizovale suđenja u Nürnbergu: SAD i Rusija (nasljednica Sovjetskog Saveza) odbijaju saradnju s Međunarodnim krivičnim sudom. Njihove blokade i opstrukcije povećale su se posljednjih godina.
Švicarski ekspert za međunarodno pravo i specijalni izvjestitelj UN-a za pitanja torture Nils Melzer je u intervjuu DW-u osudio “globalnu eroziju ljudskih prava”. Činjenicu da Sjedinjene Države uposlenicima ISTGH prijete novčanom kaznom ako vrše istrage protiv američkih vojnika, on smatra katastrofalnim signalom. “Ako upravo ova zemlja nije spremna da odgovara za ratne zločine za koje postoje neupitni dokazi, onda imamo veliki problem!”
Melzerov kolega za međunarodno pravo, Christoph Safferling, uzrok vidi u sve većem izolacionizmu: “Doživljavamo pad multilateralizma, odnosno ideje da stvari reguliramo globalno i zajedno radimo na rješavanju problema.” Ova ideja je, kako ističe Safferling, erodirala u posljednjih pet ili šest godina, a to je jako povezano s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom”.
S Joe Bidenom kao predsjednikom postoje realne šanse da se SAD vrate porodici država koje teže multilateralnim rješenjima međunarodnih problema, procjenjuje Safferling. “Od Bidena se zasigurno ne mogu očekivati američke sankcije zaposlenim u Međunarodnom krivičnom sudu ISTGH”, predviđa Safferling.
Haški tužilac kao virtualna prijetnja
Danas se više ne može pregovarati u konfliktima, a da glavni tužilac ISTGH ne sjedi za stolom “barem kao prijeteća figura”. Možda sve to traje ponekad predugo. Ali nijedan diktator na svijetu ne može biti siguran da ga međunarodni sistem krivičnog pravosuđa u jednom trenutku neće optužiti i izvesti pred sud”, kaže Safferling i zaključuje: “A to ne bi bilo moguće bez Nirnberških procesa iz 1945.”