Piše: Reid Standish
Dok se američke trupe povlače iz Afganistana, kineski zvaničnici su intenzivirali kontakte s talibanima koji se šire zemljom i grade strateška uporišta protiv afganistanskih vladinih snaga, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
Na papiru, Peking i talibani su nespojivi saveznici.
Kina je ateistička, komunistička država koja upravlja sistemom internacijskih logora u svojoj zapadnoj provinciji Sinđijang za koje se vjeruje da drže više od milion Ujgura i drugih muslimanskih manjina. Talibani su fundamentalistička militantna grupa koja je ranije upravljala Afganistanom kao islamističkim kalifatom.
Šta onda okreće dvije strane jednu prema drugoj?
Iako postoji malo zajedničke ideologije, obje strane uspijevaju u stvaranju transakcionog odnosa zasnovanog na obostranom interesu.
Kina – koja se pozicionira kao akter s odlučujućom ulogom u regionu – vidi talibane kao neosporan dio političke budućnosti Afganistana, dok talibani smatraju da je Peking ključan za njihov međunarodni legitimitet i prijeko potreban potencijalni investitor u zemlji.
Posljednjih nedjelja, predstavnici talibana su rekli da je Kina “dobrodošao prijatelj” u Afganistanu i da su se pomučili da signaliziraju da se neće miješati u unutrašnje poslove Pekinga, istovremeno obećavajući da teritorija pod kontrolom islamističkih grupa neće biti korištena protiv drugih zemalja.
Ovaj doseg može djelovati naglo, ali je zapravo proizvod komplikovane, višedecenijske veze za koju stručnjaci kažu da je definisana pragmatizmom i pritajenim međusobnim nepovjerenjem. Dok se politička realnost u Afganistanu brzo mijenja, i Peking i talibani žele da istraže koliko blisko mogu sarađivati.
“U toj dinamici postoji mnogo skepse jednih prema drugima”, rekao je za RSE Rafaelo Pantuči (Raffaello Pantucci), viši saradnik londonskog Kraljevskog instituta ujedinjenih službi (Royal United Services Institute). “Temelj toga je da svaka strana posmatra drugu kao sredstvo za postizanje cilja.”
Zašto sada razgovaraju?
Glavna briga za Kinu je stabilnost, konkretno njena.
Centralna briga Kine u vezi Afganistana je ta što zemlja ponovo postaje utočište ekstremističkim grupama s međunarodnim ambicijama kao što su Al Kaida i “Islamska država”. Peking je posebno fokusiran na ujgurske militante koji interesuje Kina i koji bi mogli da pređu granicu te zemlje s Afganistanom dugu 76 kilometara.
Kineskim kreatorima politike najvažnije je da osiguraju da se borba ili haos iz potencijalnog vakuuma moći neće preliti.
Postojanje ujgurskih ekstremističkih grupa – sa sjedištem u Afganistanu i na drugim mjestima – dio je opravdanja Pekinga za sveobuhvatnu mrežu uspostavljenu protiv muslimanskih manjina u susjednom Sinđijangu.
Nedavni dobici talibana ukazuju da bi oni mogli da budu dio afganistanske političke jednačine ili možda čak da sruše vladu u Kabulu. Imajući to u vidu, Peking je preduzeo korake da angažuje talibane kako bi osigurao da kineski sigurnosni interesi ostanu zaštićeni.
“Kinezi mogu da vide da će talibani vjerovatno zacementirati vlast i Peking također ne želi da bude uvučen i prezadužen u Afganistanu, tako da to znači da je potrebno da imate radni odnos s talibanima”, rekao je Pantuči.
Militantna grupa primila je k srcu kinesku zabrinutost i pokušala da pokaže dobru volju, pozivajući na početak razgovora o obnovi i privlačenju kineskih investicija što je prije moguće.
Talibani su također signalizirali da trenutno nemaju mnogo interesa da se umiješaju u događaje u Sinđijangu.
“Stalo nam je do ugnjetavanja muslimana, bilo u Palestini, Mjanmaru ili Kini, i stalo nam je do ugnjetavanja nemuslimana bilo gdje u svijetu”, rekao je visoki predstavnik talibana za Volstrit džurnal (The Wall Street Journal). “Ali se nećemo miješati u unutrašnje stvari Kine.”
Može li Peking da radi s talibanima?
Ovo nije prvi put da su obje strane spojene događajima na terenu u Afganistanu.
Krajem 1990-ih Kina je odlučila da je najbolji način za upravljanje potencijalnom ekstremističkom prijetnjom iz zemlje da sarađuje s talibanima.
Grupa kineskih zvaničnika je 1999. godine odletjela u Kabul i otvorila diplomatske i ekonomske odnose, a ambasador Kine u Pakistanu tražio je sastanak s talibanskim komandantom Mula Omarom.
Taj sastanak je održan 2000., na kojem je Peking vršio pritisak na Omara da prestane pružati utočište etničkim ujgurskim militantima koji navodno djeluju u Afganistanu s grupom pod nazivom “Istočni Turkestanski islamski pokret” (ETIM). U zamjenu za to, talibani su se nadali da će im Kina pružiti diplomatsku podršku u Ujedinjenim nacijama i pomoći da se ukinu sankcije uvedene protiv te grupe.
Mada analitičari kažu da Mula Omar jeste obuzdao ETIM u zemlji, on nije protjerao grupu. Nikakav dogovor s Pekingom o tom pitanju nikada nije ozvaničen i talibani su potisnuti iz Kabula poslije terorističkih napada 11. septembra 2001. i invazije na Afganistan.
“Uvijek je postojao nivo nepovjerenja koji Kinezi imaju prema talibanima”, rekao je za RSE Endrju Smol (Andrew Small), saradnik Njemačkog Maršalovog fonda. “Bez obzira na sporazume koje sklope i da li ih se pridržavaju, [Peking] je također zabrinut da bi uspjeh grupe mogao pružiti inspiraciju drugim grupama.”
Nakon invazije na Afganistan koju su predvodile SAD krajem 2001. najviše rukovodstvo talibana preselilo se u Pakistan. Prema Smolovim riječima, Islamabad – glavni pokrovitelj grupe i blizak saveznik Pekinga – pomogao je da se olakšaju kinesko-talibanske veze u narednim godinama.
Ti razgovori su se zahuktali posljednjih godina i još jednom usredsređeni na talibane koji uskraćuju ujgurskim militantima sigurno utočište i ograničavaju aktivnosti ETIM-a.
Počevši od 2014. godine, talibanske delegacije počele su javno i redovno da posjećuju Kinu, što je kulminiralo tajnim razgovorima koje je Kina vodila između Kabula i talibana u Urumćiju, glavnom gradu Sinđijanga.
“Talibani se već decenijama bave Kinezima i [razumiju] njihovu zabrinutost”, rekao je Smol. “To je neobičan odnos, ali je jedan od najdosljednijih talibana od kada su u izgnanstvu u Pakistanu.”
Šta je ETIM?
Ključno za angažovanje Pekinga s talibanima su zabrinutosti oko ujgurskih militanata posebno ETIM – koji su dobili matičnu bazu u Afganistanu.
Ali grupa ima složenu i spornu istoriju. Dok ujgurski militanti rade i djeluju u Afganistanu, njihova veličina i sofisticiranost bili su izvor neslaganja analitičara i vlada.
Kao što u svojoj knjizi “Rat protiv Ujgura” piše Šon R. Roberts (Sean) s Univerziteta Džordž Vašington, nijedna grupa nikada nije koristila ime ETIM, ali se to povezalo s malom grupom ujgurskih militanata koji su se krajem devedesetih preselili u Afganistan s ciljem da pokrenu napade na vladavinu Pekinga u Sinđijangu.
Peking će nastaviti da optužuje grupu da pomaže u orkestriranju napada unutar Kine, a 2002. godine, kako se pojačavao rat protiv terorizma koji su vodile SAD, Vašington je zvanično označio tu grupu kao terorističku organizaciju.
Malo toga se čulo od grupe tokom 2000-ih, naročito nakon što je njen vođa ubijen 2003., dok grupa koja sebe naziva Turkestanska islamska stranka (TIP) 2008. godine nije objavila video na internetu u kojem prijeti napadom na Kinu tokom Ljetnih olimpijskih igara te godine. TIP je rekao da je nasljednik ETIM-a, iako ga Peking još uvijek naziva starim imenom.
TIP se od tada razvio u veću militantnu grupu sa sjedištem u Siriji, ali kako je Roberts pisao za Gardijan (The Guardian) 2020. “nema dokaza da je ova grupa ikada organizovala nasilje unutar same Kine”.
To je navelo kritičare da optuže Peking da preuveličava veze između militantnih grupa i razvoja situacije u Kini kako bi opravdao svoju represivnu politiku protiv Ujgura i trenutnu represiju nad muslimanima u Sinđijangu.
Dok se Peking trenutno angažuje u razgovorima s talibanima s fokusom na ujgurske militante, vjeruje se da se nekoliko stotina boraca nalazi u Afganistanu, navodi se u izvještaju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija za 2020. godinu.
Međutim, administracija predsjednika Donalda Trampa (Trump) uklonila je ETIM sa svoje liste terorističkih organizacija 2020. godine, saopštivši da vjeruje da ne postoji “nijedan vjerodostojan” dokaz da grupa i dalje postoji.
Kakav je kineski plan za Afganistan?
Uprkos rastućim vezama s talibanima, Peking i dalje priznaje vladu predsjednika Ašrafa Ganija i također se angažovao s Kabulom u nadgledanju ujgurskih militanata u Afganistanu.
Pored bezbjednosti, Peking također gaji neke dugoročnije ekonomske nade za zemlju, a kineske firme su uključene u rad velikog rudnika bakra Ajnak i istraživanje na naftnom polju Amu Darja.
Međutim, Kina za sada želi da ojača svoje odnose s obje strane i da iskoristi taj uticaj kako bi insistirala na političkom rješenju između Kabula i talibana. Peking također nudi buduće investicije i veće napore da integriše Afganistan u svoju Inicijativu Pojas i put, kao način da se obje strane dovedu za pregovarački sto.
“To je jedna od rijetkih poluga koju Kina mora da forsira za stabilno političko rješenje u zemlji”, rekao je Smol.
Te ojačane veze daju Pekingu posebnu ulogu u svakom budućem mirovnom procesu, izjavio je kineski ministar vanjskih poslova Vang Ji u Dušanbeu, u Tadžikistanu, 13. jula tokom turneje po Centralnoj Aziji.
Kina je također pojačala svoje bezbjednosno angažovanje i saradnju s afganistanskim susjedima u Centralnoj Aziji, kao i s Pakistanom, u sklopu onoga što Pantuči naziva “strategijom zaštite” kako bi se pripremila za svaki mogući ishod trenutne situacije u zemlji.
“Kinezi pregovaraju s talibanima i talibani su zasad prijemčivi”, rekao je Pantuči.
“Međutim, Kinezi su zapravo izgradili sebi polisu osiguranja uspostavljanjem snažnog regionalnog bezbjednosnog prisustva”, za pokriće bilo kakvog ishoda.