Prije nego što je započeo invaziju na Ukrajinu predsjednik rusije Vladimir Putin održao je ostrašćen antikomunistički govor i za sve što se događa u odnosima Rusije i Ukrajine optužio osnivača Sovjetskog saveza Vladimira Iliča Lenjina.
“Ukrajina je boljševička tvorevina, Lenjin je njen arhitekt”, poručio je ruski lider i taj stav obrazložio protivljenju Lenjinovoj ideji o samoopredjeljenju naroda.
Lenjin i njegovi drugovi su prilično brutalno odcijepili od Rusije neke povijesno ruske dijelove, a da niko Ruse o tome nije ni pitao. U osvit Drugog svjetskog rata, komunisti su anektirali neke dijelove u pripojili ih Rusiji, a kao kompenzaciju su Ukrajini dali povijesno njemačke teritorije. Iz nekog razloga Staljin Krim je dao Ukrajini i tako je ona stvorena, rekao je Putin i dodao.
On se potom prisjetio Oktobarske revolucije 1917. kada su Boljševici počeli stvarati novu državu.
- Putin: Ukrajinu je stvorio Lenjin, pokazaćemo vam šta je prava dekomunizacija
- Žirinovski predlaže Putinu da prodaju Lenjinovo tijelo kako bi prebrodili krizu
Zašto smo morali ispuniti bilo čije nacionalne ambicije? Zašto smo morali davati neka prava, prava na teritorije kada su to povijesno bili dijelovi Rusije? Pitam vas zašto smo morali biti tako darežljivi? To je ludilo. Ali postoji objašnjenje. Nakon revolucije, boljševici su pod svaku cijenu htjeli ostati na vlasti, zato su bili spremni na sve, pa čak i na poniženje. Bili su u jako teškoj poziciji, ispunjavali su bilo kakve zahtjeve raznih nacionalista. To nije bila samo greška, nego nešto još gore, a nakon raspada SSSR-a to je postalo očito.
Ruski predsednik Vladimir Putin označio je još ranije Lenjinove ideje, poput davanja autonomije regionima, kao glavne krivce za propast SSSR-a ignorišući činjenicu da su se i druga carstva tog vremena raspala iako nisu davala autonomiju porobljenim narodima – sami su je uzeli.
Žižek: Lenjin je ostao vjeran svojoj ideji do kraja
Neuspjesi ruske vojske u Prvom svjetskom ratu, gladi težnja malih naroda za oslobođenje prijetile su opstanku Ruskog carstva i prije Oktobarske revolucije.
Zbog toga je boljševički vođa zajedničku državo namjeravao graditi na drugačijim osnovama prolamajući pravo na samoopredjeljenje porobljenih naroda i njihovo slobodno udruživanje u Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika.
Ideja je kasnije ostala prihvaćena kao osnova SSSR-a samo de jure, dok je de facto napuštena za vrijeme Staljina.
Slovenački filozof Slavoj Žižek smatra da je Lenjin ostao vjeran ovoj poziciji do kraja: u svojoj posljednjoj borbi protiv Staljinovog projekta centraliziranog Sovjetskog Saveza, on je ponovo branio bezuslovno pravo malih nacija na otcjepljenje, insistirajući na punom suverenitetu nacionalnih entiteta koji su činili sovjetsku državu. Nije iznenađujuće da je 27. septembra 1922. u pismu članovima Politbiroa Staljin otvoreno optužio Lenjina za ‘nacionalni liberalizam’. A Putinova vanjska politika je jasan nastavak ove carsko-staljinističke linije, napisao je Žižek.
Žižek zaključuje da je Lenjin Putinu kriv što je ozbiljno shvatao autonomiju različitih nacija koje su činile Rusko carstvo, što je doveo u pitanje rusku hegemoniju.
Zato Žižek smatra da nije iznenađujuće da je Putin u februaru 2022. godine, najavljujući vojnu intervenciju , ponovio svoju staru tvrdnju da je Lenjin, koji je došao na vlast nakon pada kraljevske porodice Romanov, bio „autor i tvorac“ Ukrajina.
Ovaj filozof u autorskom tekstu kaže da svi ljevičari koji još uvijek imaju meka srca za Rusiju trebalo bi da u potpunosti prihvate brutalnu činjenicu da je Putin konzervativni nacionalista.
Šta je Lenjin pisao radnicima i seljacima Ukrajine
Lenjinovi stavovi o Ukrajini i generalno nacionalnom oslobođenju porobljenih naroda najbolje se mogu shvatiti kroz njegovo autorsko Pismo radnicima i seljacima Ukrajine.Tu između ostalog Lenjin kaže:
Neovisnost Ukrajine priznali su i Sveruski središnji izvršni komitet RSFSR-a (Ruska Socijalistička Federativna Sovjetska Republika) i Ruska Komunistička partija (boljševici). Stoga je samo po sebi razumljivo i općepriznato da samo ukrajinski radnici i seljaci mogu i hoće na svom Sveukrajinskom kongresu Sovjeta odlučiti hoće li se Ukrajina spojiti s Rusijom ili će ostati zasebna i neovisna republika, i, u potonjem slučaju, kakve će se savezne veze uspostaviti između te republike i Rusije.
Kako bi se ovo pitanje trebalo odlučiti u dijelu koji se tiče interesa radnih ljudi i promicanja njihove borbe za potpunu emancipaciju rada od jarma kapitala?
U prvom redu, interesi rada zahtijevaju najpunije povjerenje i najtješnji savez među radničkim ljudima različitih zemalja i naroda. Pristaše zemljoposjednika i kapitalista, buržoazije, nastoje razjediniti radnike, pojačati nacionalni razdor i neprijateljstvo, kako bi oslabili radnike i ojačali moć kapitala.
Kapital je međunarodna sila. Da bismo ga pobijedili, potreban je međunarodni radnički savez, međunarodno radničko bratstvo.
Protivimo se nacionalnom neprijateljstvu i razdoru, nacionalnoj isključivosti. Mi smo internacionalisti. Zalažemo se za bliski sindikat i potpuno spajanje radnika i seljaka svih nacija u jednu svjetsku sovjetsku republiku.
Drugo, radni ljudi ne smiju zaboraviti da je kapitalizam podijelio nacije na mali broj tlačitelja, velikih sila (imperijalističkih), suverenih i privilegiranih nacija i ogromnu većinu potlačenih, ovisnih i polu-ovisnih, nesuverenih nacija. Arhi-zločinački i arhi-reakcionarni rat 1914-18. još je dodatno pojačao ovu podjelu i kao rezultat toga pogoršao bijes i mržnju. Stoljećima se gomilalo ogorčenje i nepovjerenje nesuverenih i zavisnih nacija prema vladajućim i tlačećim nacijama, nacija kao što je ukrajinski prema nacijama kao što je velikoruski.
Želimo dobrovoljnu uniju naroda – uniju koja isključuje svaku prisilu jednog naroda od strane drugog – uniju utemeljenu na potpunom povjerenju, na jasnom priznanju bratskog jedinstva, na apsolutno dobrovoljnom pristanku. Takvo sjedinjenje ne može se izvršiti jednim potezom; moramo raditi na tome s najvećom strpljivošću i opreznošću, kako ne bismo pokvarili stvari i ne izazvali nepovjerenje, te kako bi nepovjerenje naslijeđeno iz stoljeća zemljoposjedničkog i kapitalističkog ugnjetavanja, stoljeća privatnog vlasništva i neprijateljstva uzrokovanog njegovim podjelama a ponovne podjele mogu imati priliku odustati.
Moramo, dakle, ustrajno težiti jedinstvu nacija i nemilosrdno suzbijati sve što ih nastoji podijeliti, a pritom moramo biti vrlo oprezni i strpljivi, i činiti ustupke opstancima nacionalnog nepovjerenja. Moramo biti nepokolebljivi i beskompromisni prema svemu što zadire u temeljne interese rada u njegovoj borbi za emancipaciju od jarma kapitala. Pitanje razgraničenja sada, za sada – jer mi težimo potpunom ukidanju granica – je sporedno, nije temeljno niti važno. U tom pitanju možemo si priuštiti čekanje, i moramo čekati, jer je nacionalno nepovjerenje među širokim masama seljaka i sitnih posjednika često izrazito uporno, a žurba bi ga mogla samo pojačati, drugim riječima, ugroziti stvar potpunog i konačnog jedinstva,, zaključuje Lenjin.