Na poznatoj fotografiji Žorža Skrigina snimljenoj na Zelengori 1943. prepoznao se Ivan Rogulić iz Žrnovnice pokraj Splita. O teškim ratnim danima i toj fotografiji govorio je reporteru Tomislavu Božinoviću 1977. godine ?
Od brojnih dokumenata koji svjedoče o patnjama, odlučnosti i herojstvu sudionika NOR-a, najupečatljivije su svakako fotografije snimljene na fronti u predahu između dvije bitke. Promatraču tih slika neumitno se postavlja pitanje: tko su ti ljudi? Jesu li pokošeni neprijateljskim rafalima ili su odoljeli svim kanonadama?
Na žalost, većina njih je ostavila život na bojištu, a o malobrojnim preživjelim se danas malo zna. Pred takvom jednom fotografijom snimljenoj na Zelengori u lipnju 1943. zastao je i reporter “Arene”.
Ispaćena družina tromo se kreće, a u prvom planu ističe se borac ogrnut šatorskim krilom, čija pojava kazuje duboku iscrpljenost, ali istodobno i smjeli korak, odlučan da ustraje do kraja. Gotovo da i nema onoga tko nije vidio tu poznatu fotografiju, ali je do ovog trenutka bilo malo onih koji su znali tko je borac u prvom planu.
Tragom fotografije stigli smo u Žrnovnicu kraj Splita. Junak s fotografije je Ivan Rogulić. U partizane je otišao ožujka 1942. godine. Tako barem piše u službenim dokumentima, mada je on mnogo ranije radio za narodnooslobodilački pokret. S omladinskim i partijskim rukovodiocima iz Splita bio je u vezi još od prvih dana kad je na ovo područje stupila fašistička čizma.
Rušio je putove, trgao telefonske žice… sve do jednog dana kad su mu talijanski fašisti oduzeli “laša pašare” s kojim se mogao slobodno kretati. Shvatio je Ivan da je od tada i njegovo ime došlo na crni spisak, pa više nije bilo vremena za oklijevanje. Sa svojim drugovima zaputio se prema Livnu da bi se uključio u borbene partizanske redove.
No ratovanje u sastavu Prve dalmatinske brigade za Rogulića nije bilo dugog vijeka. Još se nije dobro ni prekalio, a upao je u ruke neprijatelja. Mjesec dana bio je u livanjskom zatvoru, da bi u selu Korićanima dočekao i svoje “drugo rođenje”.
Sa dvadeset sedmoricom drugova bio je zamijenjen za isto toliko neprijatelja. Novi, još žešći juriši. Prodor u pravcu Jajca i Bugojna, Skender Vakufa, osvojeni Prozor…
– Na Jablanici u sukobu s četnicima i Talijanima imali smo velike gubitke – prisjeća se danas šezdesetgodišnji ratnik Ivan Rogulić.
– Danas, kad se sjetim toga, gotovo ne mogu povjerovati da sam izvukao živu glavu. Neretvu sam prešao plivajući zajedno s puškom, a iznad glave neprijateljski avioni. Užas! Fronta se zatim prenijela u Crnu Goru. Legendarne bitke na Sutjesci i Zelengori, ostale su, dakako, u sjećanju.
– Tuklo se prsa o prsa. Nikada neću zaboraviti bolni prizor kad je rafalom pokošen legendarni Sava Kovačević. Od mjesta tog tragičnog događaja bio sam udaljen četrdesetak metara. Savina smrt duboko je potresla sve drugove.
Sudjelovao je Ivan i u osiguranju odstupnice Vrhovnog štaba. F. W. D. Deakin, član britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu, u svojoj knjizi “The Embattled Mountain” (“Bojovna planina”), u kojoj spomenuta fotografija ima istaknuto mjesto, o tom događaju piše:
“Neposredno preko Sutjeske, ispred nas, oko šest stotina Dalmatinaca uređivali su položaj da bi zadržali napušteno naselje Bare, boreći se protiv gotovo četiri puta nadmoćnijeg neprijatelja. Da je ova grupa bila uništena, južni prilazi Sutjesci bili su zatvoreni…”
U logoru u Leipzigu
U partizanskim redovima Ivan Rogulić nije ostao do svršetka rata. Kod Kalinovika zarobiše ga Nijemci. Interniran je čak u Leipzig (Lajpcih), gdje je u logoru broj 249 ostao sve do kraja rata. Godinu dana mukotrpno je radio u tvornici.
Ali, prekaljeni ratnik ni u tuđini nije napustio napredne ideje koje su ga odvele u rat. U logoru priprema brojne sabotaže. Zbog toga je prosjedio više dana u samicama. Oslobodili su ga Amerikanci.
Ratna Odiseja Ivana Rogulića završila se 23. srpnja 1945. u rodnoj Žrnovnici. Ratni vihor odnio mu je oca, majku i dijete. S kolonistima iz Dalmacije odselio je u Bačku. Tamo ostaje sve do prije desetak godina. No, javila se čežnja za Dalmacijom. Vratio se u Žrnovnicu, gdje će, kaže, ostati do kraja života.
– Živim sretno sa svojom obitelji. Istina, mirovina od 2400 dinara nije baš velika. Pod staračke dane osjećam ožiljke zadobivene u bitkama i zatvorima. Podnosim ih lakše kad vidim da smo sretni u ovoj našoj teško stečenoj slobodi.
– Nakon jedne žestoke bitke ostadoh bez cigareta. Pitam jednog Trogiranina, a on me uputi do borca u čizmama.
– Druže, daj jednu cigaretu, kažem, a on se nasmije i pruži mi ih desetak. Bilo je to za mene pravo malo bogatstvo. No, kad sam vidio kako se Trogiranin slatko smije, digla mi se kosa. Darežljivi partizan bio je drug Tito. Za zasluge i časno ispunjavanje dužnosti Ivanu Roguliću odao je pismeno priznanje i zahvalnost drug Tito. Osim toga on je i nosilac Medalje za hrabrost, a odlikovan je i Ordenom zasluge za narod III reda.
Napisao: Tomislav Božinović (Arena, 1977.)