Tokom protekle decenije, globalnu politiku su snažno oblikovale naizgled jake države čije vođe nisu ograničeni zakonom ili ustavnim provjerama i ravnotežama. Rusija i Kina tvrde da je liberalna demokratija u dugoročnom padu i da je njihova marka mišićave autoritarne vlade u stanju da djeluje odlučno i obavi stvari dok njihovi demokratski rivali raspravljaju, koprcaju i ne ispunjavaju svoja obećanja. Ove dvije zemlje bile su avangarda šireg autoritarnog vala koji je vratio demokratske dobitke širom svijeta, od Mjanmara preko Tunisa do Mađarske do El Salvadora. Tokom protekle godine, međutim, postalo je očigledno da postoje ključne slabosti u srži ovih jakih država.
Slabosti su dvije vrste. Prvo, koncentracija moći u rukama jednog lidera na vrhu gotovo garantuje nekvalitetno donošenje odluka, a s vremenom će proizvesti zaista katastrofalne posljedice. Drugo, odsustvo javne rasprave i debate u „jakim“ državama, kao i bilo kakvog mehanizma odgovornosti, znači da je podrška lidera plitka i da može nagrizati u trenutku.
Pristalice liberalne demokratije ne smeju pokleknuti pred fatalizmom koji prećutno prihvata rusko-kinesku liniju da su takve demokratije u neizbežnom padu. Dugoročni napredak modernih institucija nije ni linearan ni automatski. Tokom godina, vidjeli smo ogromne zastoje u napretku liberalnih i demokratskih institucija, uz uspon fašizma i komunizma 1930-ih, ili vojne udare i naftne krize 1960-ih i 70-ih godina. Pa ipak, liberalna demokratija je izdržala i iznova se vraćala, jer su alternative tako loše. Ljudi u različitim kulturama ne vole živjeti pod diktaturom i cijene svoju ličnu slobodu. Nijedna autoritarna vlada ne predstavlja društvo koje je, dugoročno gledano, privlačnije od liberalne demokratije, pa se stoga može smatrati ciljem ili krajnjom tačkom istorijskog napretka.
Filozof Hegel je skovao frazu kraj historije kako bi ukazao na izlazak liberalne države iz Francuske revolucije kao na cilj ili smjer prema kojem je išao historijski napredak. Mnogo decenija nakon toga, marksisti bi posuđivali od Hegela i tvrdili da će pravi kraj istorije biti komunistička utopija. Kada sam napisao članak 1989. i knjigu 1992. sa ovom frazom u naslovu, primijetio sam da je marksistička verzija očito pogrešna i da se čini da ne postoji viša alternativa liberalnoj demokratiji. Vidjeli smo zastrašujuće preokrete u napretku liberalne demokratije u posljednjih 15 godina, ali nazadovanja ne znače da je temeljni narativ pogrešan. Nijedna od ponuđenih alternativa ne izgleda bolje.
* * *
Slabosti jakih država bile su uočljive u Rusiji. Predsjednik Vladimir Putin jedini donosi odluke; čak je i bivši Sovjetski Savez imao politbiro gdje je partijski sekretar morao provjeravati političke ideje. Vidjeli smo slike Putina kako sjedi na kraju dugačkog stola sa ministrima odbrane i vanjskih poslova zbog straha od COVID-a; bio je toliko izolovan da nije imao pojma koliko je ukrajinski nacionalni identitet postao jak poslednjih godina niti koliko će žestok otpor izazvati njegova invazija. Na sličan način nije znao koliko su korupcija i nekompetentnost duboko ukorijenili u njegovoj vlastitoj vojsci, koliko je loše djelovalo moderno oružje koje je razvio, ili koliko je njegov vlastiti oficirski kor bio loše obučen.
Plitkost podrške njegovom režimu bila je evidentna žurbom ka granicama mladih ruskih muškaraca kada je 21. septembra najavio svoju „djelimičnu“ mobilizaciju. Oko 700.000 Rusa otišlo je u Gruziju, Kazahstan, Finsku i bilo koju drugu zemlju koja bi njih, daleko veći broj nego što je stvarno mobilisan. Oni koje je zahvatila regrutacija bacaju se direktno u borbu bez adekvatne obuke ili opreme, a već se pojavljuju na frontu kao zarobljenici ili žrtve. Putinov legitimitet se zasnivao na društvenom ugovoru koji je građanima obećavao stabilnost i blagi prosperitet u zamenu za političku pasivnost, ali režim je prekršio taj dogovor i oseća posledice.
Putinovo loše odluke i plitka podrška proizveli su jednu od najvećih strateških grešaka u živom sjećanju. Daleko od toga da demonstrira svoju veličinu i povrati svoje carstvo, Rusija je postala globalni predmet ismijavanja, i pretrpjet će nova poniženja od strane Ukrajine u narednim sedmicama. Cijela ruska vojna pozicija na jugu Ukrajine vjerovatno će se urušiti, a Ukrajinci imaju realne šanse da oslobode poluostrvo Krim po prvi put od 2014. Ovi preokreti su izazvali ogromnu količinu upiranja prstom u Moskvu; Kremlj se još oštrije obračunava sa neistomišljenicima. Da li će i sam Putin moći da preživi ruski vojni poraz je otvoreno pitanje.
Nešto slično, iako malo manje dramatično, događa se u Kini. Jedno od obilježja kineskog autoritarizma u periodu između reformi Deng Xiaopinga 1978. i dolaska Xi Jinpinga na vlast 2013. godine bio je stepen do kojeg je bio institucionaliziran. Institucije znače da vladari moraju slijediti pravila i ne mogu raditi šta hoće. Komunistička partija Kine nametnula je sama sebi mnoga pravila: obavezne starosne granice za odlazak u penziju za partijske kadrove, stroge meritokratske standarde za zapošljavanje i unapređenje, i prije svega 10-godišnje ograničenje mandata za najviše rukovodstvo stranke. Deng Xiaoping je uspostavio sistem kolektivnog vodstva upravo kako bi izbjegao dominaciju jednog opsesivnog vođe poput Mao Zedonga.
Veći dio toga je razbijen pod Xi Jinpingom, koji će na 20. kongresu stranke dobiti blagoslov svoje stranke da ostane kao glavni lider u trećem petogodišnjem mandatu. Umjesto kolektivnog vodstva, Kina je prešla na personalistički sistem u kojem nijedan drugi visoki zvaničnik ne može biti ni blizu izazova Xija.
Ova koncentracija autoriteta u jednom čovjeku je zauzvrat dovela do lošeg donošenja odluka. Partija je intervenisala u ekonomiji, kockajući tehnološki sektor jureći zvezde kao što su Alibaba i Tencent; prisilio kineske farmere da sade osnovne proizvode koji gube novac u potrazi za poljoprivrednom samodovoljnošću; i insistirao na strategiji nulte COVID-19 koja drži važne dijelove Kine pod stalnim mjerama izolacije koje su umanjile točke ekonomskog rasta zemlje. Kina ne može lako da preokrene nulti COVID-19, jer nije uspela da kupi efikasne vakcine i smatra da je veliki deo svoje starije populacije ranjiv na ovu bolest. Ono što je prije dvije godine izgledalo kao trijumfalni uspjeh u kontroli COVID-a pretvorilo se u dugotrajni debakl.
Sve ovo dolazi uz neuspjeh osnovnog kineskog modela rasta, koji se oslanjao na velika državna ulaganja u nekretnine kako bi ekonomija zujala. Osnovna ekonomija sugerira da bi to dovelo do masovne pogrešne alokacije resursa, kao što se u stvari i dogodilo. Idite na internet i potražite kineske zgrade koje se dižu u zrak i vidjet ćete mnoge video snimke ogromnih stambenih kompleksa koji su minirani jer u njima nema ko kupiti stanove.
Ovi autoritarni neuspjesi nisu ograničeni na Kinu. Iran je potresen sedmicama protesta nakon smrti Mahse Aminija od strane policije za moral. Iran je u užasnom stanju: suočava se s bankarskom krizom, ponestaje mu vode, doživio je veliki pad u poljoprivredi i bori se sa teškim međunarodnim sankcijama i izolacijom. Uprkos statusu parije, ima dobro obrazovanu populaciju, u kojoj žene čine većinu diplomiranih univerziteta. Pa ipak, režim vodi mala grupa staraca sa društvenim stavovima nekoliko generacija zastarjelih. Nije ni čudo što se režim sada nalazi pred najvećim testom legitimnosti. Jedina zemlja koja se kvalifikuje kao još lošije upravljana je ona sa drugom diktaturom, Venecuela, koja je proizvela najveći svjetski priliv izbjeglica u protekloj deceniji.
Stoga su proslave uspona jakih država i pada liberalne demokratije veoma preuranjene. Liberalna demokratija, upravo zato što raspodjeljuje vlast i oslanja se na pristanak onih kojima vlada, u globalu je u mnogo boljem stanju nego što mnogi misle. Uprkos nedavnim postignućima populističkih partija u Švedskoj i Italiji, većina zemalja u Evropi i dalje uživa visok stepen društvenog konsenzusa.
Veliki znak pitanja ostaju, nažalost, Sjedinjene Države. Nekih 30 do 35 posto njenih glasača i dalje vjeruje u lažnu priču da su predsjednički izbori 2020. ukradeni, a Republikansku stranku preuzeli su sljedbenici MAGA Donalda Trumpa, koji daju sve od sebe da poricatelje izbora postave na pozicije moći zemlja. Ova grupa ne predstavlja većinu zemlje, ali će vjerovatno ponovo preuzeti kontrolu barem nad Predstavničkim domom ovog novembra, a možda i predsjedništvom 2024. Navodni lider stranke, Trump, sve je dublje i dublje upadao u zavjeru ludilo u kojem vjeruje da bi odmah mogao biti vraćen na funkciju predsjednika i da bi država trebala krivično optužiti njegove predsjedničke prethodnike, uključujući i jednog koji je već mrtav.
Postoji intimna veza između uspjeha jakih država u inostranstvu i populističke politike kod kuće. Političari kao što su Marine Le Pen i Éric Zemmour u Francuskoj, Viktor Orban u Mađarskoj, Matteo Salvini u Italiji i, naravno, Trump u SAD-u, svi su izrazili simpatije prema Putinu. Oni u njemu vide uzor za onu vrstu vladavine moćnika koju bi željeli ostvariti u svojoj zemlji. On se, pak, nada da će njihov uspon oslabiti zapadnu podršku Ukrajini i spasiti njegovu „specijalnu vojnu operaciju“, koja je u nestajanju.
Liberalna demokratija se neće vratiti osim ako ljudi nisu spremni da se bore u njeno ime. Problem je u tome što mnogi koji odrastaju živeći u mirnim, prosperitetnim liberalnim demokratijama počinju uzimati svoj oblik vladavine zdravo za gotovo. Budući da nikada nisu doživjeli stvarnu tiraniju, zamišljaju da su demokratski izabrane vlade pod kojima žive i same zle diktature koje dopuštaju da im oduzmu prava, bilo da je riječ o Evropskoj uniji ili administraciji u Washingtonu. Ali stvarnost je intervenisala. Ruska invazija na Ukrajinu predstavlja pravu diktaturu koja pokušava da uništi istinski slobodno društvo raketama i tenkovima, i može poslužiti da podsjeti sadašnju generaciju o čemu je riječ. Odupirući se ruskom imperijalizmu, Ukrajinci pokazuju teške slabosti koje postoje u srži naizgled jake države. Oni razumiju pravu vrijednost slobode i vode veću bitku u naše ime, bitku kojoj se svi mi moramo pridružiti.