Novi Dani
Sa ove distance

Kako je propao ruski konvoj tenkova dug 56 kilometara koji je trebao zauzeti Kijev

Tri dana nakon ruske invazije na Ukrajinu, veliki niz oklopnih vozila od 15,5 km uočen je satelitom na sjeveru zemlje. Četrdeset osam sati nakon te prve satelitske fotografije, 28. februara 2022., kolona vozila narasla je na kolosalnih 56 km.

Zapadni mediji su ovu kolonu nazvali konvojem, ali u stvarnosti se radilo o saobraćajnom zastoju i velikoj taktičkoj greški.

Ekipa BBC-ja razgovarala je s destinama svjedoka, uključujući vojno osoblje, nacionalne i međunarodne obavještajne službe, civile, veterane i teritorijalnu odbranu, koji su svi došli u kontakt s konvojem. Također je dobio pristup ruskim kartama i dokumentima koji su rasvijetlili kakav je plan zapravo bio i zašto je tako spektakularno pogriješio.

Prvi sati

Priča počinje prvog dana rata, na sjeveru Ukrajine na granici s Bjelorusijom. Izašavši na svoju prvu cigaretu, 23-godišnji Vladislav iz ukrajinske 80. zračno-jurišne brigade ugledao je niz jakih svjetala na noćnom nebu.

“Sjećam se da sam gledao kako svjetla izlaze iz cijele šume. Prvo sam pomislio da su to svjetla automobila. Ali onda sam shvatio da su to Gradovi, samohodni višecijevni bacači raketa. Pucali su na nas”.

Utaborena duboko u šumi černobilske zabranjene zone, Vladislavova jedinica bila je u patroli kada su prva ruska vozila prešla u Ukrajinu: “Cijela se zemlja tresla. Jeste li ikada bili u tenku? Ne postoji nijedan drugi zvuk poput njega. To je moćna stvar”.

Kao što je planirano u slučaju bilo kakvog napada, Vladislav i ostali iz 80. brigade digli su u zrak most koji povezuje Černobil sa sljedećim većim gradom Ivankivom. Rusi bi bili prisiljeni gubiti vrijeme na postavljanje zamjenskog pontonskog mosta, dajući Vladislavu i njegovoj jedinici vremena da se povuku u Kijev.

“Prvo sam bio iznenađen, zašto ih nismo zaustavili tamo u Černobilu? Ali morali smo učiti o našem neprijatelju. Pa smo to i učinili”.

Ovako blizu bjeloruske granice, Ukrajinci nisu mogli priuštiti otvaranje vatre i riskiranje još jednog sukoba. Prioritet im je bio prvo razumjeti ruski borbeni plan, prije nego što pošalju svoje snage na liniju vatre.

Putinov glavni plan

Vladislav je vidio prva vozila onoga što će postati konvoj. Suprotno mnogim medijskim izvještajima u to vrijeme, kolonu dugu 56 km zapravo je činilo 10 zasebnih ruskih taktičkih bataljona, prema ukrajinskim oružanim snagama.

Ruska vojska također je napala Ukrajinu na istoku i jugu, ali misija za ovih 10 jedinica je bila specifična ući u Ukrajinu iz Bjelorusije, osvojiti glavni grad Ukrajine i smijeniti vladu. U vojnom smislu, napad usmjeren na odrubljivanja glave.

Jedan ruski dokument, do kojeg je došao BBC, pokazuje raspored plana. Nakon što je prvi bataljon prešao u Ukrajinu u četiri ujutro 24. februara, komande su bile da napreduju ravno u Kijev i stigle su do 14:55.

Nekoliko bataljona trebalo je napredovati do Hostomelja, sjeverno od Kijeva, kao podrška trupama koje su helikopterom dopremljene da osiguraju aerodrom. Ostali su trebali krenuti ravno u centar Kijeva.

Napad se uvelike oslanjao na dva elementa – tajnost i brzinu.

Prema Royal United Services Instituteu (sigurnosni think tank sa sjedištem u Velikoj Britaniji), držeći planove o napadu na glavni grad u tajnosti, ruski vojnici mogli bi brojčano nadmašiti ukrajinske snage 12 prema jedan na sjeveru Kijeva.

Međutim, Putinova tajnovitost imala je svoju cijenu. Varka je bila toliko uspješna da je čak i većina njegovih komandanata primila naredbe tek 24 sata prije invazije. Na taktičkoj razini, to ih je učinilo ranjivima. Nedostajalo im je hrane, goriva i mapa. Bili su bez odgovarajućih komunikacijskih uređaja. Nisu imali dovoljno municije. Čak su bili loše pripremljeni za zimsko vrijeme.

Opremljeni pogrešnim gumama i okruženi snijegom, Rusi su vozili ravno u blatnu kupku. Civili iz okolice Ivankiva opisuju kako su ruski vojnici govorili ukrajinskim poljoprivrednicima da im pomognu izvući tenkove iz blata.

Budući da nisu mogla napredovati, ruska su vozila morala skrenuti na asfaltirane ceste kako bi izbjegla meko tlo, što je prisililo hiljade ljudi da se grupišu u jednu kolonu. No, s ograničenom komunikacijom između bataljona, gotovo odmah su se spojili u jednu sveobuhvatnu prometnu gužvu.

Kao što je to rekao jedan vojni stručnjak na terenu: “Nikad se ne putuje kroz neprijateljski teritorij u dugom konvoju. Nikad”.

Na temelju svjedočenja svjedoka i obavještajnih podataka ukrajinske vojske, BBC je locirao teren kojim se konvoj kretao u razdoblju između izbijanja rata i kraja marta. Izbjegavajući kretanje preko polja, vozila su završila na glavnim cestama sjeverno od Kijeva.

U trenutku kada je kolona narasla na čak 56 km, uključivala je do 1000 tenkova, 2400 vozila mehaniziranog pješaštva i 10.000 ljudi, kao i desetine kamiona za opskrbu koji su prevozili hranu, gorivo, naftu i municiju. Zaustavljeni sjeverno od Kijeva bez hrane i goriva, Rusi su podcijenili svog protivnika.

Ujedinjeni otpor

Tri su se dana Volodimir Ščerbinin i njegove kolege dobrovoljci, većinom penzioneri, pripremali za dolazak konvoja u njihov rodni grad Buču. Naoružani jednim mitraljezom na njih 12, srušili su sve putokaze, napravili punktove i pripremili stotine benzinskih bombi.

Sve dok konačno u nedjelju ujutro ruski tenkovi nisu ušli u grad. Gotovo 30 minuta, Volodimir i njegova mala postrojba tukli su tenkove s ono malo naoružanja što su imali.

“Zapalili smo dva vozila i usporili cijeli konvoj”, kaže Volodimir.

Ali onda je uslijedila osveta.

“Kada su vidjeli da bacamo boce s benzinom, otvorili su vatru. Bio sam barmen. Nisam imao nikakvu vojnu obuku”, kaže 30-godišnji Maksim Škoropar.

Na isteku tih pola sata svi iz Volodimirove družine bili su ranjeni i evakuirani u bolnicu.

Međutim, Volodimir se nastavio boriti i iz bolnice, primao je i provjeravao kretanje konvoja od civila širom kijevske regije i javljao sve ukrajinskim vlastima. S druge strane linije bio je 23-godišnji zamjenik gradonačelnika Irpina, Roman Pohorili, koji je BBC-ju rekao kako nije spavao tri dana.

“Kolegica i ja smo radili na dežurnoj liniji u uredu općine, primali pozive o koloni, kao i o diverzantima – ljudima koji su na tlu crtali oznake koje je konvoj trebao slijediti”.

Gradski dužnosnik danju, Roman je noću bio stručnjak za obavještajne podatke. Suosnivač je vrlo cijenjene web stranice DeepState, koja objedinjuje izvještaje društvenih medija i obavještajnih službi. On ih geolocira, a zatim ih ponovno postavlja na svoju web stranicu.

“Na putu prema Kijevu, Rusi su objavljivali videosnimke na društvenim mrežama. Analizirali smo snimke kako bismo otkrili njihovo kretanje. Oni su se hvalili, ali baš zbog toga su uhvaćeni”.

Najvažniji tokom napada na Kijev, kaže Roman, bio je osjećaj ujedinjene Ukrajine.

“Svi su nešto radili. Priznajem da je tih prvih nekoliko dana bilo vrlo grozničavo. Ali bilo je veterana koji su pomagali civilima. Svi su htjeli odbraniti svoj grad”.

U gradovima i selima širom regije dogodilo se na stotine napada na konvoj, od civila naoružanih oružjem kućne izrade do mehanizirane pješadije i artiljerije.

Zastarjela taktika

Za razliku od Ukrajinaca, ruske snage stalno su pokazivale svoju nesposobnost donošenja dinamičnih odluka na terenu.

Svi su Rusi nosili velike metalne kutije s oznakom “tajno”, kaže Vladislav iz 80. brigade: “Zaplijenili smo jednu kutiju tokom zasjede. Našli smo njihove karte na kojoj je bila označena cijela njihova ruta. Nakon toga smo znali cijelu njihovu strategiju”.

Njihovi navigacijski alati također su bili užasno zastarjeli. U godini nakon invazije, BBC je nastavio pronalaziti karte koje su ostavile ruske trupe i datiraju iz 60-ih i 70-ih godina. Danas postoje cijeli gradovi koji uopće nisu bili na kartama koje su koristili za navigaciju. Također su pronađene semaforske zastavice, uvelike zastarjeli način komunikacije između jedinica.

Jedna od uspješnih taktika ukrajinskog otpora bila je dizanje u zrak mostova i brana ispred konvoja, što je Ruse prisiljavalo na promjenu rute. Oslanjajući se na stare mape i s ograničenom komunikacijom sa svojim visokom komandom, ruske jedinice često su bile paralizirane neodlučnošću. Nekoliko satelitskih snimaka pokazuje kako se ruska vozila doslovno voze u krug.

Okupacija

Pod pritiskom ukrajinskih zračnih napada i artiljerije, ruski konvoj je konačno zaustavljen malo izvan granica grada Kijeva. Za hiljade civila koji su živjeli u blizini zaustavljenih trupa, iskustvo je bilo užasno.

“Pljačkali su sve i svugdje. Ispraznili su trgovine. Koristili su civile kao živi štit”, kaže Vladislav.

Ono što se dogodilo u mnogim selima i gradovima sjeverno i zapadno od Kijeva još uvijek istražuju brojne institucije, uključujući i Međunarodni kazneni sud.

Nakon četiri duge sedmice Rusi su se konačno počeli povlačiti. dva najveća preostala bataljona poražene su u blizini aerodroma Hostomelj. Još 370 vojnih kamiona, naizgled napuštenih u selu Zdviživka, uništeno je artiljerijom.

Uništena ruska vozila u šumi sjeverno od Kijeva (Foto: EPA-EFE)

Ukrajinska vojska ih je potiskivala do 19. marta, nakon čega su se Rusi počeli povlačiti iz Kijevske oblasti. Rusija se nastavlja probijati u istočno industrijsko srce Donbasa i napada na jugu, u smjeru regija Herson i Zaporižja.

Unatoč spekulacijama o ponovnom napadu na Kijev, većina stručnjaka slaže se da je to malo vjerojatno jer nema velikog raspoređivanje ruskih trupa na granici s bjeloruske strane.

No, ukrajinski novaci i dalje promatraju granicu preko izviđačkih dronova.

“Uvijek ću pamtiti tu noć u Černobilu kada sam izašao pušiti sa svojim prijateljem. Dok sam popušio cigaretu, počeo je rat. Moj prijatelj i ja sanjamo da idemo u smjenu, kao i tog dana, i dok popušimo još jednu cigaretu, čujemo da je rat završio. I da smo pobijedili”, kaže Vladislav za BBC.

Pročitajte još