Već 11.7.1941. godine , nekoliko dana posle odluke Politbiroa CK KPJ od 4. srpnja da se iz priprema pređe u oružani ustanak, „Slovenski poročevalec” je donio članak pod naslovom „K dejanjem!” (Na posao!), ističući da slovenski narod još nikad u svojoj povijesti nije doživljavao takav dubok borbeni preporod, da su njegovu oslobodilačku borbu uzele u ruke njegove narodne snage i da Osvobodilnu frontu možemo nazvati jedinim narodnim predstavnikom.
Članak je zaključio da slovenski narod ne smije dozvoliti da njegova zemlja bude idilično zaleđe fašističkih okupatora. Okupatorima treba rušiti organizaciju pozadine na svakom koraku. Odlazak progonjenih štajerskih i gorenjskih Slovenaca u planine (to su bili u to vrijeme većim djelom članovi KPS) stvara nove perspektive i nove dužnosti za oslobodilačku borbu.
Da bi se budući partizanski odredi organizirali na jedinstven način, Štab slovenskih partizanskih odreda donio je sredinom srpnja pravilnik o sastavu, radu i zadacima partizanskih jedinica, pod nazivom Partizanski zakon. Po tom zakonu, partizanske odrede sačinjavaju dobrovoljci — partizani, koji su odlučili da se ustrajno i vjerno, sa oružjem u ruci, bore za velike oslobodilačke ciljeve slovenskog naroda i koji neće odložiti oružje dokle god ne budu ostvareni ciljevi radi kojih su uzeli oružje u ruke.
U partizanske odrede može da stupi svako, bez obzira na politička i vjerska uvjerenja ili nacionalnu pripadnost. Odredbe Partizanskog zakona su veoma snažno uticale na oblik, organizaciju i unutrašnje odnose prvih partizanskih jedinica u Sloveniji. Partizanski zakon je bio osnovno uputstvo za njihov rad.
Prve akcije
Štab slovenenskih partizanskih odreda je na svojoj sjednici, održanoj između 14. i 16. srpnja, odlučio da planski organizirane akcije i formiranje partizanskih jedinica počne 20. srpnja. Tu odluku je pismenim i usmenim putem prosljedio organizacijama na terenu. Međutim, zbog teškoća u obavještavanjeu i organiziranju jedinica, izvođenje akcija počelo je 22. srpnja i kasnije.
Šmarnogorska ilegalna grupa 22. srpnja 1941., između sela Tacen i Šmartno u podnožju Šmarne gore, izvršila je prvu organiziranu akciju na suradnike okupatora. Poslje ove akcije udružila se sa još dvije grupe, da bi 24. srpnja sjeverozapadno od Rašice formirali Rašišku partizansku četu, koja je već sredinom kolovoza imala 65 boraca i razvila svoju aktivnost na području Tacen — Črnuče — Vodice — Smlednik, uništavajući telefonske veze i neprijateljsku imovinu. Time je započela narodno oslobodilačka borba naroda Slovenije.
Borbene grupe su noću 27/28. srpnja izvršile planirane akcije sa različitim uspjehom. Okupator je odgovorio oštrim mjerama. Doveden je još jedan bataljon policije i formiran izvanredni sud. koji je 1. kolovoza izrekao smrtnu kaznu streljanjem četvorici pripadnika oslobodilačkog pokreta.
Presuda je izvršena narednog dana. Presude o strijeljanju i vješanju članova oslobodilačkog pokreta bile su sljedećih dana sve češće. Okupator ih je objavljivao na posebnim crvenim plakatima, kako bi psihološki zastrašujuće djelovao na stanovništvo.
Kao odgovor na česte akcije Rašiške čete koja je 18. rujna likvidirala 5 njemačkih okupatora, 20. rujna je policijski bataljun zapalio selo Rašice, a stanovništvo iselilo u Bosnu. Bilo je to prvo slovensko selo u nizu koje je doživilo takvu sudbinu. Nakon rata selo je obnovljeno.
Antifašističkivijesnik.org