Stipendija za one koji ne rade ništa? Zvuči apsurdno. Ali to ima smisla, kaže predstavnici Visoke škole likovnih umjetnosti u Hamburgu. Šta se time želi postići?
Visoka škola likovnih umjetnosti u Hamburgu objavila je oglas za stipendiranje na koji se mogu prijaviti oni koji ne rade ništa. Svi se mogu prijaviti, bilo da je riječ o onima koji su umjetnički aktivni ili ne. Inicijator projekta Friedrich von Borries obećava 1.600 eura mjesečno svakom od tri kandidatkinje ili kandidata koji za žiri budu najuvjerljiviji.
No, riječ je o umjetničkom projektu, kako ga nazivaju u ovoj ustanovi, koji se manje odnosi na „slatki život” (dolce vitu): kandidatkinje i kandidati bi trebali iznijeti šta tačno ne žele (više) raditi i koliko to dugo namjeravaju činiti. “To bi mogao biti radijski voditelj koji odluči da tokom pet minuta neće ništa reći u programu. Ili neko ko tokom jednog mjeseca ne želi više proizvoditi plastični otpad”, rekao je Borries u razgovoru za Deutsche Welle. Nakon toga, on pristigle radove želi predstaviti na svojoj izložbi „Škola besposljedičnosti” u Hamburškom muzeju za umjetnost i industriju, zakazanoj za 15.
Stati ukraj težnji za uvijek višim, bržim i daljim
I šta se događa kad nešto zanemarimo, kada nešto ne uradimo? Koje će posljedice izostati – za okoliš, društvo, zdravlje, klimu? Sa stipendijom koju je inicirao ovaj arhitekt, kustos, teoretičar dizajna i pisac želi se pomoći promjeni društva. „Za ekološko-socijalnu transformaciju potrebna nam je kulturološka promjena i za to moramo promijeniti svoje ponašanje”, kaže on. “To može uspjeti samo ako kada se, umjesto propovijedanja odricanja, istaknu pozitivne perspektive!” Odricanje, kaže, zvuči tako negativno. „Svima se sviđa da podignu noge. Ali `ovo ili ono ne smiješ više raditi` ne sviđa se nikome!”
„Besposljedičnost” von Borries definira kao okretanje od razmišljanja o učinku. On smatra da treba stati ukraj težnji za uvijek višim, bržim i daljim: „Radi se o tome da se izađe iz spirale težnje ka uspjehu, koja se uvijek iznova ponavlja”. Socijalni status se, naglašava on, još mjeri po tome koliko je velika kuća, koliko je brz automobil, koliko je skup sat na ruci? “To je pogrešan sistem vrijednosti ukoliko želimo živjeti u društvu koje koristi manje energije, koje troši manje resursa”, kaže von Borries. “Zar ne bi bilo ljepše da se društveni ugled stiče time što se kaže: imam vremena da sanjam, vremana da odem na plivanje s djecom, sretnem prijatelje, dignem noge, vremena da jednostavno ne radim ništa?” Von Borries želi pokrenuti ovu raspravu i na taj način oblikovati društvo budućnosti.
Kritičari smatraju bi bezuslovni osnovni dohodak ljude na kraju učinio nesretnijima
Debata o bezuslovnom osnovnom dohotku
U Njemačkoj već dugo traje debata o bezuslovnom osnovnom dohotku. Ali koliko bi se promijenio život ljudi kada bi svak mjesečno primao 1.200 eura – bezuslovno, bilo da su mu ta sredstva potrebna ili ne? To njemački institut za ekonomska istraživanja (DIW Berlin), udruženje „Moj bezuslovni osnovni dohodak” i naučnici sa Instituta Max Planck za istraživanje kolektivne dobrobiti i Univerzitet u Kölnu žele istražiti u novoj dugoročnoj studiji. I njihov istraživački projekat upravo je započeo aktivacijom stranice za apliciranje na Internetu.
120 sudionika projekta od proljeća 2021. godine trebaju tokom tri godine primati 1.200 eura mjesečno. Projekt se financira donacijama. “Želimo znati kako to utiče na ponašanje i stavove i može li bezuslovni osnovni dohodak pomoći u suočavanju sa trenutnim izazovima našeg društva”, izjavio je u utorak (17.8.) u Berlinu Michael Bohmeyer, inicijator osnivanja udruženja „Moj bezuslovni osnovni dohodak”.
„Moj bezuslovni osnovni dohodak”.
Istaknuti zagovornici ove ideje su, na primjer, predsjednica stranke Ljevica Katja Kipping, ali i osnivač lanca drogerijaa „dm”, Götz Werner. Taj “građanski novac” treba dati svima – bilo da su bogati, siromašni, bebe ili starci. Kritičari pak ukazuju na velike troškove i upozoravaju kako bi takvi dohoci mogli usporiti motivaciju ljudi i na kraju ih učiniti nesretnijima.
Friedrich von Borries ne želi da ga posmatraju kao sanjara ili zanesenjaka. Kritiku njegove ideje o stipendiranju, kaže, čuo je samo od Saveza udruženja poreskih obveznika, koji je želio znati ko to finansira. “Težnja za uspjehom ne prestaje ni kod koga, čak ni kod onoga ko je finansijski osiguran”, kaže von Borries. Stoga se najbolje ideje o tome kako da se ne radi ništa mogu nestrpljivo iščekivati. Možda se u njima krije i tajna onog slatkog ništa ne raditi.
DW