ANALIZA: Da li Donald Trump pobjeđuje u tarifnom ratu?

Trumpove tarife možda neće značiti kraj neoliberalizma. Ali njihov potencijalni uspjeh – znak da neoliberalni konsenzus više nije hegemonistički – sugerira da stari svijet umire i da je borba oko toga šta će ga zamijeniti tek počela.

Piše: David Moscrop (Jacobin)

Dnald Trump donekle pobjeđuje u tarifnom ratu. Prošlog proljeća, novi kanadski premijer i bivši centralni bankar (i bivši član Goldman Sachsa) Mark Carney izjavio je da se skoro vijek globalnog ekonomskog poretka predvođenog Amerikom bliži kraju.

„Sistem globalne trgovine usidren u Sjedinjenim Državama… je završen“, rekao je Carney, nazivajući to i „tragedijom“ i „novom stvarnošću“. Trump je preoblikovao globalni trgovinski sistem, a svijet je ostavljen da se bori s problemima.

Dok je Trump uvodio carine na američke trgovinske partnere jednog po jednog – zahtijevajući da sklapaju pojedinačne sporazume s njegovom administracijom ako žele neko olakšanje od carina – bilo je jasno da je Carney, oličenje čovjeka iz Davosa, ispravno procijenio šta se dešava.

Trump je zaista preoblikovao globalni poredak, koristeći posljednje ostatke američke hegemonije u pokušaju da rebalansira trgovinu i oživi i naslijeđene industrije i novije koje su oprezne prema stranoj konkurenciji, poput automobilske industrije. Ali čak i za Sjedinjene Države, to je bio veliki poticaj.

Da li Trump pobjeđuje?

S jedne strane, Trump je “uspio” sa svojim tarifama. One su postale nova normalnost i zemlje se redaju da postignu sporazume, ako to već nisu učinile. Uglavnom, republikanska baza je “prilagodila” svoja dugogodišnja uvjerenja, odbacujući posvećenost globalizaciji, otvorenoj trgovini između zemalja i neograničenim tokovima globalnih finansija, inspirisanu bankarskom elitom.

Umjesto toga, usvojili su vrstu protekcionističkog nacionalizma koji, iako nesavršeno, kanalizira merkantilističko razmišljanje iz prošlih stoljeća. Oni vide, ili se barem pretvaraju da vide, bezgraničnu američku budućnost ukorijenjenu u domaćoj industrijskoj renesansi i stranom pristanku koji graniči s nametanjem počasti.

U suludom ironičnom obratu, Trump je počeo uspostavljati zamjensku eru trgovinske politike koja podsjeća na ono što mnogi na ljevici traže otkako se slobodna trgovina uvukla u maštu tehnokrata i liberala – a kasnije i konzervativaca. Osim što je Trumpov sistem konstrukcija poput ogledala u zabavnim kućama, lišena zaštite rada i okoliša. Zapravo, on je aktivno posvećen demontiranju te zaštite.

U određenom smislu, Trump je grobar neoliberalizma – i možda onaj kojeg neoliberali zaslužuju. Kritičari već dugo ističu da inherentne kontradikcije neoliberalnog poretka čine ga podložnim raspadu. Američko “ekonomsko liderstvo” je oduvijek bilo mač s dvije oštrice – sposobno u svakom trenutku biti okrenuto protiv svojih “partnera” širom svijeta, čak i dok su zajednice kod kuće bile rastrgane deindustrijalizacijom.

I kada se taj mač okrenuo i prema unutra i prema van, šta je onda bilo? Države su se borile da zaštite svoje interese najbolje što su mogle, dok su stubovi međunarodnog liberalizma padali jedan po jedan. Radnici kod kuće su ostavljeni da se prilagode – kakav drugi izbor imaju?

U inostranstvu, toliko hvaljeni “međunarodni poredak zasnovan na pravilima” pokazao se podložnim hirovima hegemona natopljenog vlastitom toksičnom stranačkom pripadnošću, podložnog tome da njime vlada impulsivni narcis naizgled izvučen direktno iz faze propadanja i pada carskog Rima.

Da li je Trump uništio evropski san?

Gdje ima moći, ima i protivmoć – sila izaziva reakciju. Kratkoročno gledano, zemlje se bore i prepiru zbog tarifa. Ali dugoročno gledano, one se osvrću oko sebe i vaguju svoje opcije.

Kanada, na primjer — geografski, kulturno i ekonomski vezana za Sjedinjene Američke Države u značajnoj mjeri — sada se okreće inostranstvu: Evropskoj uniji za trgovinske i odbrambene mogućnosti i zemljama Mercosura za dublje trgovinske odnose. Kina u određenim slučajevima — kao što je slučaj s Kanadom — jasno daje do znanja da je otvorena za dogovore. Previše je sretna što će uravnotežiti globalnu raspodjelu moći ili će popuniti određene praznine koje su ostavile Sjedinjene Američke Države.

Trumpovo preoblikovanje svjetskog poretka možda će ga nadživjeti, a možda i neće. Ali čak i ako ne potraje u potpunosti, već je promijenilo percepcije. Za mnoge zemlje, novi oprez prema Sjedinjenim Državama trajat će decenijama koje dolaze. Bilo bi glupo da misle drugačije.

Međutim, Sjedinjene Američke Države i dalje imaju mnogo utjecaja. Pišući u časopisu Compact , Philip Cunliffe tvrdi da je Trump “ubio evropski san” osiguravanjem povoljnog sporazuma s EU – iznuđivanjem carinskih koncesija (s osnovnom linijom od 15 posto) i obavezom kupovine energije od Sjedinjenih Američkih Država u vrijednosti od 750 miliona dolara.

„Trumpove tarife“, piše Cunliffe, „nisu rezultirale ekonomskom kataklizmom koju su mnogi ekonomisti predviđali. Niti su izolovale Sjedinjene Države dok su istovremeno osnažile Evropu, kako su se neki nadali. Naprotiv, sada prijete da potkopaju temeljno opravdanje Evropske unije.“

U tom smislu, američki gambit je uspio. Barem za sada. I ne samo s EU. Cunliffe također primjećuje da su Sjedinjene Države uspjele nagovoriti države članice NATO-a da kupe američko oružje. Mnoge od tih država također se obavezuju da će trošiti više na odbranu kao postotak BDP-a – cilj koji je porastao s 2 posto na 5 posto. Sjedinjene Države se dugo žale da određeni saveznici – Kanada, na primjer – ne plaćaju svoj “pravedni dio”.

Dodajte tome niz bilateralnih trgovinskih sporazuma postignutih pod Trumpom, i moguće je da će administracija ipak proći nekažnjeno sa svojom shemom. Možda – za sada. Ali malo je vjerovatno da će potrajati.

Problemi na domaćem frontu

Dok se protivničke snage u inostranstvu pregrupiraju – ili barem hvataju dah – Trumpova administracija testira granice narodne podrške za svoju agendu kod kuće. Inflacija se jača , rast zaposlenosti se usporava , a cijene rastu. Osamdeset posto Amerikanaca brine zbog troškova carina, a 60 posto krivi predsjednika. Gotovo trećina zemlje navodi inflaciju kao glavni problem s kojim se Amerikanci suočavaju.

Tržišta padaju, a kao odgovor na to, Trump je upucao glasnika – otpustivši šefa Zavoda za statistiku rada i objavivši na društvenim mrežama da je Erika McEntarfer “NAMJESTILA” podatke “kako bi republikanci, i JA, izgledali loše”. Amerikanci u to ne vjeruju – ili, ovim tempom, u ništa drugo.

Ekonomski pritisak nije apstraktan; on se tiče osnovnih životnih potrepština i omiljene zabave. Nintendo je prošle sedmice objavio da povećava cijenu nekih od svojih željenih Switch konzola i dodatne opreme, navodeći kao razlog “tržišne uslove”.

Adidas također upozorava na potencijalno više cijene. Cijene mesa mogle bi porasti i zbog američkih tarifa na Brazil. Trumpova administracija se nadala – tvrdila ili možda zahtijevala – da kompanije neće prenijeti veće troškove na potrošače. Ali podaci pokazuju da upravo to rade.

SAD mogu izbjeći recesiju ali…

Sjedinjene Američke Države bi mogle izbjeći recesiju koje su se mnogi bojali prošle godine. Ali nakon godina pritiska uzrokovanog pandemijom, uporne inflacije i sve veće krize priuštivosti, Amerikanci se bore i, blago rečeno, siti su svega kako se približavaju međuizbori.

Dok se Trumpov novi poredak bori da se oblikuje, neki rani uspjesi čine da izgleda kao da su predviđanja o skorom kraju američke hegemonije uveliko pretjerana

. Ipak, budućnost ovog poretka – suočena sa decenijama neoliberalne ortodoksije i ukorijenjenim materijalnim interesima – ne može se uzimati zdravo za gotovo, posebno zato što uzrokuje opipljivu ekonomsku štetu Amerikancima koji možda neće dugo tolerisati borbu.

Ali nešto se dešava s neoliberalnim poretkom koji dominira od 1970-ih. Čovjek iz Davosa, lišen svojih centrističkih stranačkih aparata – sada gotovo svugdje u defanzivi – možda se još neće tako lako ponovo uzdići. Šta god da se kaže o Trumpovim tarifama, one barem signaliziraju da se neoliberalno doba možda bliži kraju. Ali elite će uzvratiti udarac.

Nastajuće poremećaje će pogoršati dugoročni geopolitički pomaci i ubrzana klimatska kriza. Ovo bi mogao biti period tokom kojeg alternativne vizije ekonomskih odnosa – i kod kuće i u inostranstvu – mogu imati šansu da probiju godine inercije, nadamo se prije nego što bude prekasno.