Nakon ulaska u treću deceniju svoje autoritarne vladavine Vladimir Putin nalazi se pod nikad većim pritiskom da nađe formulu kojom će zadovoljiti interese često korumpirane ruske elite i građana koji žele ekonomsku stabilnost, ističe se u analizi Foreign Affairs.
Zapadni analitičari i zvaničnici predsjednika Rusije Vladimira Putina sve više prikazuju kao svemoćnog i nemilosrdnog agenta KBG-a koji nameće svoju volju Rusiji. U ovaj narativ, koji Kremlj nastoji ojačati, primamljivo je povjerovati.
Međutim, ako je Putinova snaga neupitna, on nije svemoguć. Kao i svi autokrati, on se suočava s dvostrukom prijetnjom pučem njegove elite i pobunom naroda.
Alati koje je koristio za uravnoteženje konkurentskih ciljeva nagrađivanja elita koje bi se mogle urotiti protiv njega i umirivanja javnosti, postaju sve manje efikasni.
Oslabio je sve institucije u mjeri da se na njih ne može osloniti da generiše ekonomski rat, riješi socijalne sukobe i olakša miran odlazak s funkcije. To Putina ostavlja ovisnim o trajanju lične popularnosti i opasnim metodama represije i propagande.
Rast Putinove popularnosti podstaknut je ekonomskim procvatom uzrokovanim visokom cijenom nafte, koji je podigao životni standard u prvoj deceniji na vlasti i val nacionalističkih osjećaja nakon aneksije Krima u narednoj. Dok se sjaj ovih dostignuća polako gubi, Putin se u svojoj trećoj deceniji na vlasti sve više oslanja na represiju kako bi neutralizirao svoje protivnike.
Personalistička autokratija
Ruska politika slijedi obrasce zajedničke podskupini autoritarnih režima koje politolozi nazivaju “personalističkim autokratijama”. Kao što samo ime govori, personalističkim autokratijama upravljaju usamljeni pojedinci. Uprkos tome što postoje političke stranke, zakonodavna tijela i jaka vojska, vlast ukupno leži u rukama jedne osobe na vrhu.
Savremeni primjeri takve vrste režima uključuju Viktora Orbana u Mađarskoj, Rodriga Dutertea na Filipinima, Recepa Tayyipa Erdogana u Turskoj i Nicolasa Madura u Venezueli. Personalističke autokratije sada su najčešći tip autokratije, nadmašujući i jednostranačke režime poput onih u Singapuru i Vijetnamu te vojne režime poput Mjanmara.
One imaju viši nivo korupcije od jednopartijskih ili vojnih autokratija i sporiji ekonomski rast, veću represiju i manje stabilnu politiku. Vladari u personalističkim autokratijama imaju i zajednički priručnik, potpiruju antizapadnjačke osjećaje, potiču korupciju, ciljaju političke protivnike koristeći se pravnim sistemom i proširuju izvršnu vlast na štetu drugih institucija.
Često se oslanjaju na neformalni uski krug donosilaca odluka, koji se vremenom sužava, i na kritične položaje u vladi postavljaju lojaliste ili članove porodice. Oni stvaraju nove sigurnosne organizacije koje im direktno odgovaraju i pozivaju se na narodnu podršku, a ne na slobodne i poštene izbore kako bi legitimisali svoj autoritet.
Međutim, jednom kad izgube vlast oni su u milosti i nemilosti svojih nasljednika, koji rijetko žele svoje nekadašnje rivale. Tokom posljednjih 70 godina personalistički autokrati koji su izgubili vlast uglavnom su završavali u egzilu, zatvoru ili mrtvi. Iako to možda neće pokazati, Putin je sigurno svjestan ove opasnosti.
Produženje vladavine
Prošle godine Putin je progurao promjene u Ustavu Rusije, koje će mu omogućiti da se kandiduje za funkciju 2024. i 2030. godine. S obzirom na potencijalne nedostatke napuštanja funkcije personalističkog autokrate, ovaj pokušaj produženja njegove vladavine malo je iznenađenje.
Suočen sa sličnim ograničenjima mandata, svaki autokrata personalista u bivšem Sovjetskom Savezu napravio je isti izbor.
Time je Putin umanjio povjerenje u politiku i povećao ranjivost elita te iz tog razloga investitori radije svoj kapital drže izvan Rusije, dok mnogi mladi Rusi odlaze u inostranstvo. Bez jakih formalnih institucija koje bi legitimisale njegovu vladavinu, Putin se oslanja na veliku ličnu popularnost kako bi odvratio moguće rivale i držao demonstrante dalje od ulice.
Veličina Rusije i birokratska složenost znače da Putin neizbježno mora delegirati neke ovlasti za donošenje odluka nižim službenicima, koji imaju svoje interese. A budući da su ruske državne institucije slabe, Putin mora sarađivati i s moćnim poslovnim ljudima koji više žele zaraditi nego služiti državi, ali to dovodi do grešaka.
Da bi prikriveno snabdijevao pobunjenike u istočnoj Ukrajini, naprimjer, Putin se udružio s Konstantinom Malofeevom, ruskim oligarhom koji je navodno finansirao grupu plaćenika koji su održavali indirektne veze s ruskom vojskom. Međutim, čini se da su u julu 2014. godine ovi pobunjenici slučajno oborili malezijski komercijalni avion, usmrtivši gotovo 300 putnika i članova posade.
Sposobnost balansiranja
U nadi da sačuva stabilnost Putin mora hodati uskom granicom između omogućavanja svojim najbližim ljudima da se uključe u dovoljno korupcije i bavljenja samim sobom da bi ostali lojalni i promovisanja dovoljno širokog ekonomskog rasta da javnost ne bi protestovala.
U njegovoj prvoj deceniji na vlasti visoke cijene energenata i zdrava makroekonomska politika nisu ga primoravale na spomenuti kompromis, omogućavajući Putinu da nagradi i elite i mase spektakularnim rastom prihoda. Ali dani visokih cijena nafte od 100 dolara po barelu i porast životnog standarda su iza njega, a Putin sada mora birati između nagrađivanja svojih prijatelja i reforme ekonomije.
Vanjskopolitička politika Kremlja prema Zapadu vratila je Rusiji status globalne sile, ali je također ometala prijeko potrebne ekonomske reforme koje bi dugoročno ojačale položaj zemlje u inostranstvu i zadovoljile ruske građane, od kojih je prema anketama većini stalo više do vlastitog životnog standarda nego do spomenutog statusa.
Putin zadržava adut sile, kartu koju je igrao sve češće dok je ekonomija stagnirala, a topli sjaj aneksije Krima nestajao. Od 2018. godine Kremlj se suočio s političkom opozicijom mnogo oštrije nego u prošlosti, što otežava nezavisnim kandidatima da se kandiduju čak i za lokalne funkcije i primjenjujući silu protiv demonstranata po pravilu, a ne kao iznimku.
Krajem 2020. i početkom 2021. godine Kremlj je dalje ograničio protestne aktivnosti, naglo povećao kazne za nesankcionisane proteste, proširio definiciju “stranih agenata” i učinio da se kleveta na internetu kažnjava do dvije godine zatvora. Hapšenje Navalnog, njegova presuda na skoro tri godine zatvora i brutalno postupanje s onima koji protestuju u njegovo ime logično su produženje ovog represivnog trenda.
Također, Kremlj se počeo okretati protiv platformi društvenih mreža koje su Putinovi protivnici koristili da steknu snagu. U martu je Kremlj najavio tužbe protiv Facebooka, Twittera, YouTubea, TikToka i domaćih platformi VK i Odnoklassniki pod izgovorom da nisu uklonili štetni materijal.
Pitanje ravnoteže
Ruska nuklearna moć, geografija i mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a osiguravaju joj da se svrsta u red velikih sila, kao i njena obrazovna, naučna i energetska sposobnost. Procentualno ima skoro više diplomanata nego bilo koji član Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj. Proizvela je efikasnu vakcinu Covid-19 za manje od godinu, a Evropi će osigurati jeftinu energiju u godinama koje dolaze i ostati glavni igrač na globalnom energetskom tržištu.
Međutim, Putin se ne suočava s neposrednom prijetnjom svojoj vlasti. On je spretni taktičar sa značajnim finansijskim resursima suočenim s neorganizovanom opozicijom. Ipak, nijedna pronicljivost ne može nadvladati mučne kompromise vođenja Rusije na način na koji to čini on. Dovoljno varajte na izborima kako ne biste riskirali da izgubite, ali ne toliko da to signalizira slabost. Podstaknite bazu protuzapadnim potezima, ali ne do te mjere da to izaziva stvarni sukob sa Zapadom.
Nagrađujte prijatelje kroz korupciju, ali ne toliko da ekonomija propada. Manipulišite vijestima, ali ne do te mjere da ljudi nemaju povjerenja u medije. Potiskujte političke protivnike, ali nedovoljno za pokretanje reakcije javnosti. Ojačajte sigurnosne službe, ali ne toliko da se mogu okrenuti protiv vas.
Način na koji će Kremlj uravnotežiti ove kompromise odredit će neposrednu budućnost Rusije. Ali trend ka većoj represiji u posljednje četiri godine i njen vjerovatni nastavak ne sluti na dobro ni za Rusiju ni za njenog lidera.