Blijedi pogled prvog u redu secesionista, slovenačkog odbrambenog igrača i desničarskog poglavice, Janeza Janše, vrlo nam iskusno saopštava potpunu indiferentnost kada je u pitanju iznenadno komadanje Bosne i Hercegovine.
Piše: Srđan Radanović
Slovenija je oduvijek bila “država mimo svih” drugih balkanskih. U Jugoslaviji je bila po svemu prva, u Evropi pak ne baš. Njena nezavisnost trajala je kraće od Hrvatske. Vrlo je brzo uronila u ralje globalističke militarističke propagande NATO alijanse, svjesna da će u društvu sa manje “odvratnih” Balkanca biti slobodnija i lakše pobjeći od svoje istorije koja je vezuje za krvavo, seljačko poluostrvo.
Uopšte nas ne treba čuditi informacija koja je kvalifikovala Sloveniju kao kurira pošte raspada. Ona je narativ evropskog i zapadnjačkog prokuratora propagandnih materijala već davno opravdala.
Izvor “slobode” za sve “zarobljene” narode bivše Jugoslavije je upravo u toj triglavskoj državi, konkretnije na granici sa Austrijom ili Mađarskom. Razlika u susjedima je posve neznatna. Voda sa tog izvora, donosila je nove propagandne desničarske ideje koje su trebale stvoriti “slobodne” nacije.
I ubrzo nakon nagomilane potrebe za ispoljavanjem prastarih kulturnih tekovina i ličnosti koje su komunisti bacili pod tepih zaborava, ta naizgled oslobađajuća voda se pretvorila u rijeku krvi. Danas bi bilo više neumjesno, nego moralno, za takvo nešto kriviti one koji su se silno trudili da prokopaju put do izvora.
I kao u svakoj rijeci, tako se i u našoj rode nemani koji krvlju zamute njenu bistrinu. Ribolovci nisu uspjeli da ih se dočepaju jer su dovoljno velike elitističke glavešine da obezbjede odbrambene snage moći.
Non-pejper koji je od ko zna kuda tako misteriozno došao do redakcije portala Necenzurirano, izazvao je nedvosmislen strah. Ovaj strah je direktan, i ja ga kao mlad čovjek osjetim.
Obuzima me neskrivena mržnja prema tim nemanima koji su širokogrudo dočekali ovo krvoločno cjepkanje i redizajniranje mira, iskoristivši ga kao najmizernije politikanstvo i pokušaj stvaranja neprikosnovenih nacionalnih vođa. Ovaj dokument je probudio nacionalističke težnje i sreću u oku onih koji u meni bude strah od ponora i pakla.
Dejtonski sporazum možda nije po mjeri onih koji bi unitarizam Bosne i Hercegovine kreirali po šerijatu, majorizujući druge narode koji su zakonski i konstitutivni, ali je jedino rješenje, dovoljno dobro i loše za sve. I važno je, taj sporazum je uspostavio mir.
Kako da moja generacija, generacija XXI vijeka koja vrlo direktno odbija zveckanje oružjem, mirno spava na teritoriji na kojoj je rođena dok iz Sarajeva čujemo direktno pozivanje na rat, iz Podgorice gerilsku borbu, iz EU ništa, muk i smrtnu tišinu.
Ovaj non-paper osudili su samo oni kojima je rat prvi na stranačkoj agendi, dok su ga drugi prosto odbacili kao nešto imaginarno, apstraktno, i potpuno suprotno duhu modernizma i mira.
U intervjuu za FACE TV, Aleksandar Vučić, srbijanski predsjednik, upitan na stotine puta od strane Senada Hadžifejzovića o ratu, odgovorio je da će biti garant mira i stabilnosti, te da Srbija neće započeti nikakve sukobe na Balkanu.
Hadžifejzović, vidno nezadovoljan odgovorom, tokom intervjua nije prestajao sa nacionalističkim provokacijama i njemu toliko bitne stavke u svakom razgovoru: ratom. Tih dva i po sata priloga u režiji FACE TV utjeruje strah u kosti nama, mladima.
Nisam siguran da je to ispravna kampanja kojom članovi establišmenta pozivaju na ostanak mladih ovdje, gdje su rođeni i gdje eventualno žele da žive, grade, ali ne i da padnu u šake pošasti koja je harala posljednjom decenijom prošlog vijeka.
Stiven Majer, bivši zamjenik šefa CIA za region, se snažno brani od, kako kaže, neosnovanih tvrdnji da je iz njegove glave ispala ideja za prekrajanje granica Zapadnog Balkana, iako ga mnoga inteligencija krivi za to. Poneki čak uzimaju za glavnog krivca Šarla Mišela i EU u cjelini.
No manja je važnost, iako ne posve minorna, ko je to napravio, nego ko će to realizovati.
Hrvatski zvaničnici su, saopštivši da od njih niti do njih ovi misteriozni spisi nisu došli, samo odbili, bez oštrih riječi i osuda. Neko ko je garant sprovođenja međunarodnog Dejntonskog sporazuma, ovi blagi odgovori na nešto što ugrožava mir, a personifikuje želje iz prošlosti, ne ulijeva nadu niti sigurnost.
Albanski establišment pak smatra ovaj papir kao oslobođenje i ujedinjenje, ali i jedino rješenje Kosovskog pitanja odavno. Premijer Edi Rama je smjelo potvrdio, a Janša nije demantovao, da mu je ovaj pokazao na posljednjem sastanku i papir i plan podjele Balkana po idejama njihovih nalogodavaca.
Nova era novih-starih lidera, kvazi vođa naroda, a zapravo dobro oprobanih kockara i života i novca, je počela. Narod je valjda naučio, a mladi valjda totalno poludili od starih i novih, u žudnji za onima – obećanima, i slobodnim životom koji niti može niti smije biti ograničen između dva rata, dva raspada, dva kraha.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku magazina NOVI DANI.