Bio je to najveći vojni poraz u istoriji SAD-a i debakl “genijalnih umova” spoljne politike. Na današnji dan pobjedom komunista završen Vijetnamski rat

Bio je to prizor koji je 30. aprila 1975. godine šokirao svijet: zadnji helikopter polijetao je s krova američke ambasade u Sajgonu, a ljudi su se u očaju hvatali za njegovo podvozje.

Tako je cijeli svijet vidio sramotu svjetske supersile. Vijetnamski komunisti su porazili Ameriku i njene saveznike.

Ono što se događalo u Sajgonu zadnjih dana aprila 1975. Amerikancima je izgledalo nestvarno, a trauma je ostala trajna.

Vijetnamski rat završio je kako je i počeo, bez objave početka i kraja. Čak i danas ne postoji iscrpno i uvjerljivo objašnjenje kako su se Sjedinjene Države tako duboko uplele u rat i kako su najjaču vojsku svijeta porazili ‘bosonogi ratnici’.

Gotovo 20 godina prije ovog kobnog dana Amerikanci su se počeli miješati u Vijetnam. Sve je počelo nakon što su vijetnamski komunisti porazli Francuze u njihovoj koloniji u jesen 1954. godine.

Francuzi su se povukli i Ženevskim sporazumom izborili podjelu zemlje na komunistički Sjeverni Vijetnam i kapitalistički Južni Vijetnam u kojem je vlast predata u ruke katoličke manjine.

Pozadina

Sa druge strane vlast na sjeveru preuzeo je harizmatični vođa Ho Ši Min koji se i danas se u Vijetnamu slavi kao nacionalni heroj.

• Premijer Španije u Vijetnamu odao počast komunističkom lideru koji je oslobodio zemlju od francuskog kolonijalizma. Odmah se našao na udaru desničara

Sa ovom podjelom komunisti se nikada nisu pomirili i nastavili su podržavati svoj gerilski pokret na jugu zemlje, na zapadu poznat kao Viet Cong. Incident u Tonkinškom zaljevu bio je povod da se Amerika direktno umješa u rat a nakon nje i vojska Sjervernog Vijetnama.

Činilo se da stvari idu dobro za SAD do 31.januara 1968. godine kada su komunisti u sveopštoj ofanzivi počeli rat u skoro svakom gradu Južnog Vijetnama. Tog dana, na vijetnamsku novu godinu počela je Tet ofanziva a gerilci Viet Konga uspjeli su doći i do dvorišta američke ambasade, iste one sa koje će se 1975. evakuisati poslednji američki vojnici i vijetnamske izbjeglice.

Otpor američke javnosti

Ova ofanziva pokazala je američkoj javnosti da se rat u Vijetnamu ne može dobiti. Bio je to rat protiv gerile koja nije imala šta da izgubi.

Imali su volju i očajanje boriti se protiv američkih osvajača. Širom zapada počeli su protesti a studenti su 1968. skandirali “Ho, Ho, Ho Ši Min….”.

Demonstranti u Evropi su nosili slike vođe Sjevernog Vijetnama i činilo se da je Amerika ovaj rat izgubila i u očima zapada.

Tada je predsjednik SAD-a postao Ričard Nikson koji je obećao da će izvući SAD iz rata. Ipak njegov pristup doveo je do još krvavijeg ishoda.

Kako bi primorao komuniste na pregovore počeo je masovno bombardovanje Sjevernog Vijetnama, civilne žrtve bile su ogromne a američke pop zvijezde držale su u znak solidarnosti koncerte po skloništima u Hanoju, glavnom gradu Sjevernog Vijetnama. I opet se činilo da Amerikanci gube rat čak i u očima zapada.

Nikson je rat proširio i na susjednu Kambodžu, pomogavši vojni puč generala Lona Nola protiv kralja Norodoma Sihanouka. To je na kraju dovelo do stvaranja Crvenih Kmera..

Nakon otopljavanja odnosa SAD-a i Kine Mao Cetung doveo je vijetnamske komuniste za pregovarački sto.

Američki dužnosnici poput bivšeg državnog tajnika Henryja Kissingera morali su na kraju odustati od namjere da poraze Sjeverni Vijetnam i Vijetkong na jugu.

Primirije i pad Sajgona

Ironično, Kissinger, koji je dugo vjerovao da će američka vojska nadmašiti i poraziti Vijetnamce, biće kasnije slavljen zbog Pariškog mirovnog sporazuma, dokumenta o prekidu neprijateljstava koji je sastavljen dvije godine prije završetka rata, ali je imao malo praktičnog uticaja na terenu.

Kissinger i sjevernovijetnamski političar Le Duc Tho dobili su 1973. Nobelovu nagradu za mir za uloženi napor u pregovorima oko pariškog sporazuma. Kissinger je svoju nagradu prihvatio, ali Tho nije. Tvrdio je da ne može uzeti nagradu za mir dok mira još nema.

Komunisti su tim sporazumom primirije i omogućili amerikancima da se povuku. Nikson je proglasio kraj rata a nedugo nakon toga podnijeće ostavku zbog afere Votergejt. Njegov naslijednik Džerald Ford nije se namjeravao dalje mješati u ovaj sukob.

Tako je vijetnamskim komunistima ostalo samo da stvar dovedu do kraja.

Vojska i režim u Južnom Vijetnamu ostavljeni su na cjedilu i nisu imali nikakve šanse kada je Sjeverni Vijetnam prekinuo primirije i pokrenuo završnu ofanzivu za oslobođenje zemlje.

Zastava Viet Konga ubrrzo se zavijorila na predsjedničkoj palati u Sajgonu. Taj grad komunisti su nazvali Ho Ši Min po svom legendarnom vođi koji je umro 1969. i nije dočekao ujedinjenje zemlje.

Bio je to kraj južnovijetnamskog režima i krvavog vijetnamskog sukoba koji je trajao tri desetljeća, još od završetka Drugoga svjetskog rata.

Vijetnam je i danas komunistička zemlja a odnosi sa SAD-om su prijateljski. Barak Obama uspostavio je novu fazu u odnosima dvije zemlje a Vijetnam očekuje čak i zaštitu SAD-a u svom sporu sa Kinom oko ostrva u Južnom kineskom moru.

Propast genija spoljne politike

Poraz SAD-a u Vijetnamskom ratu često se smatra neuspehom strategije “vijetnamizacije rata” koju su osmislili predsednik Richard Nixon i njegov savetnik za nacionalnu bezbednost, kasnije državni sekretar, Henry Kissinger.

Kada su Nixon i Kissinger došli na vlast 1969, rat je već trajao godinama, a domaća podrška mu je rapidno opadala. Njihova strategija se zasnivala na povlačenju američkih trupa, uz istovremeno jačanje južnovijetnamske vojske (ARVN), kako bi sama nastavila borbu.

Proširenjem rata na Kambodžu i Laos, amerićki stratezi su pokušali prekinuti linije snabdevanja neprijatelja što je bilo vrlo kontroverzno i dovelo je do rasplamsavanja građanskog rata u susjednim državama što jesamo ojačalo komuniste. Mnogi analitičari su ocenili da je „vijetnamizacija“ bila privremeno sredstvo da desničari politički prežive i izađu iz rata bez direktnog priznanja poraza, a ne istinska strategija za pobedu.

Nixon i Kissinger su produžili rat i izazvali dodatna stradanja u Laosu i Kambodži kao i u Sjevernom Vijetnamu masovnim i neselektivnim kampanjama bombardovanja civilnog stanovništva. Logika je bila „časno povlačenje“ i političko preživljavanje.

Nixon je opsesivno želeo da izbegne stavljanje Amerike u poziciju poraženog u Vijetnamu, što bi ga politički uništilo a kako je nagon vladajuće klike za opstankom na vlasti jedina logika koja pokreće državu, nisu se birala sredstva. Kissinger je svesno vodio diplomatiju koja je imala cilj da obezbedi “časan izlaz”, više nego stvarni vojni uspeh ili bilo kakav interes države.

Imidž i percepcija snage su za njih bili ključni – i prema domaćoj javnosti i prema Sovjetskom Savezu i Kini. Dakle, svaki potez je imao i unutrašnjepolitičku funkciju, ne samo spoljnopolitičku. Nixon je podnio ostavku 1973. godine nakon afere Watergate dok je Kissinger ostao na funkciji državnog sekretara i za vrijeme predsjednika Geralnda Forda.

Ideologija i državni interesi

Kissinger je za svoj doprinos mirovnom sporazumu 1973. dobio Nobelovu nagradu za mir, što je izazvalo ogromne kontroverze jer je rat i dalje trajao, a mir se nije održao. Henry Kissinger se često poistovećuje s tzv. realističkom školom spoljne politike, koja tvrdi da su državni interesi i moć važniji od ideoloških ciljeva.

On je bio ključni predstavnik te struje i često je govorio (i pisao) da ideologija ne sme zaseniti strateško promišljanje. U tom smislu, on je zastupljen među teoretičarima koji veruju da je “vreme ideologije prošlo” u međunarodnim odnosima. Sa druge strane njegov pristup kao nikad prije pokazao je da je Lenjinova definicija države kao sistema za očuvanje moći vladajuće klike možda i najtačnija i ad je samo borba za vlast pokreće.

Kissingerova politika često je služila unutrašnjepolitičkim ciljevima, očuvanju vlasti i sopstvene pozicije. Produžavanje rata u Vijetnamu nije imalo vojne logike krajem 1960-ih, ali je bilo politički korisno Nixonu i njemu.

Tajne operacije u Latinskoj Americi, Kambodži i Čileu nisu bile samo pragmatične – one su čuvale američku sferu uticaja, ali i poziciju njihove administracije. Značajan broj analitičara ga stoga kritikuje kao pragmatičnog, ali ciničnog tehnokratu moći, koji je “antiideologiju” koristio kao ideologiju sopstvene klike.

Novidani.com