Iako centristi već godinama tvrde da je socijalistički pokret mrtav, njegove pobede govore suprotno — a trijumf Zohrana Mamdanija dokaz je da njegov uspon više nije moguće poreći.
„Istina je da se trenutno u Demokratskoj stranci vodi tihi građanski rat“, rekao je Andrew Cuomo za Fox News, boreći se za vlastiti politički opstanak protiv rivala Zohrana Mamdanija, samo sedmicu uoči izbora za gradonačelnika New Yorka. „Imate ekstremnu ljevicu. Radikalnu ljevicu.
Bernie Sanders, AOC [Alexandria Ocasio-Cortez] — Mamdani je samo njihov nosilac zastave — naspram glavnostrujaških umjerenih demokrata.“
Piše: Branko Marčetić za Jacobin
„I upravo se o tome radi u ovim izborima“, dodao je. „To je taj građanski rat… Vjerujem da će, ako krajnja ljevica postane dominantna, to uništiti Demokratsku stranku na nacionalnom nivou. Ovo nije socijalistička zemlja.“
Sjedinjene Američke Države zaista nisu socijalistička zemlja. Ali njihov najveći i najbogatiji grad — središte moćnog finansijskog sektora, dom drugog najvećeg broja milijardera u zemlji, i mjesta gdje je svaki dvadeset četvrti stanovnik milioner — upravo je s oduševljenjem izabrao socijalistu za gradonačelnika, dajući mu većinu glasova u trostranoj utrci i pobjedu s devet postotnih poena razlike.
Mamdani je ostvario ubjedljive, često dvocifrene prednosti nad kompromitiranim Cuomom u svim gradskim četvrtima osim jednoj. New York je prošle noći bio jedino mjesto gdje birače nije vodila želja da glasaju protiv nekoga, posebno predsjednika — oštar zaokret u odnosu na uobičajenu dinamiku demokratske politike iz Trumpove ere, kada je nedostatak pozitivne agende učinio antitrampovsku mržnju glavnim pokretačem stranke.
Mamdanieva pobjeda mogla bi biti najveći trijumf ljevice do sada u građanskom ratu koji je Cuomo opisao — sukobu koji je započeo prije deset godina, kada je Sanders objavio svoju kandidaturu za demokratsku nominaciju i, na iznenađenje svih, otkrio da značajan dio zemlje podržava njegovu viziju. Od tada, taj je rat bio obilježen brojnim bolnim porazima pokreta koji je Sanders inspirisao, uključujući i njegovu kampanju iz 2020. godine, koja je počela historijskim uspjehom — pobjedom u prva tri demokratska predizbora — da bi ubrzo bila praćena gotovo potpunim krahom.
Ipak, nakon tog poraza dogodilo se nešto zanimljivo: socijalisti su nastavili pobjeđivati.
Nastavili su pobjeđivati, uprkos stalnim tvrdnjama da je ovaj ili onaj izborni rezultat označio konačni poraz i beznačajnost ljevice te dokazao čvrstu dominaciju centrista unutar Demokratske stranke. Iako je niz demoralizirajućih poraza nakon 2020. bio stvaran — poput pobjede Erica Adamsa, dvostrukog neuspjeha nekadašnje Sandersove saveznice Nine Turner, ili posebno bolnog poraza Indije Walton u Buffalu — socijalistički pokret je, uprkos svemu, nastavio tiho osvajati mandate i širiti svoj utjecaj.
Danas više od 250 članova Demokratskih socijalista Amerike (DSA) obnaša javne funkcije u četrdeset saveznih država — 90 posto njih izabrano je nakon 2019. godine — i to od gradskih vijeća i županijskih odbora do državnih zakonodavstava i Kongresa SAD-a. „Lijevo krilo“ u Zastupničkom domu sada, prema različitim procjenama, broji i do devet članova, od kojih su najmanje četiri, poput Mamdanija, bivši ili sadašnji članovi DSA.
U gradovima poput Minneapolisa i Portlanda socijalisti su pomogli formirati progresivne većine u gradskim vijećima. Njihovi su izabrani predstavnici igrali ključnu ulogu u donošenju niza važnih progresivnih reformi — od uvođenja minimalne naknade za vozače aplikacija u Minneapolisu, ukidanja niže plaće za konobare u Chicagu, do zakona o zaštiti stanara i povijesnog zakona o dekarbonizaciji iz 2023. u New Yorku.
Dok je nekadašnji predsjednik Barack Obama morao uporno negirati optužbe da je „socijalist koji želi preraspodijeliti bogatstvo“, otvoreno socijalistički političari poput Ocasio-Cortez danas su vodeće figure demokratskog otpora Trumpovoj politici. Prema istraživanjima, demokratski birači danas preferiraju socijalističke političare u odnosu na korporativne centrističke vođe s razlikom od 20 poena, a 12 poena više njih smatra da bi ekonomska politika stranke trebala imati „više socijalizma“ nego „više kapitalizma“. Čak se i 17 posto nezavisnih birača identificira kao demokratski socijalisti — gotovo isti udio (18 posto) koji se poistovjećuje s MAGA pokretom.
Drugim riječima, strah koji je Cuomo izrazio na Foxu — da njegovo, korporacijama naklonjeno krilo stranke gubi tlo pod nogama — već se ostvarivao mnogo prije ovih izbora.
Mamdanieva pobjeda najnoviji je, i vjerovatno najznačajniji, trijumf u tom „ratu“. Iako su socijalisti već osvajali više funkcije — poput Sandersovog senatskog mandata ili zastupničkih mjesta članica „Squada“ — nijedna pobjeda do sada nije imala ovakvu političku težinu.
Demokratski establišment za ovo može kriviti samo sebe.
Protivnici su u ovu kampanju uložili više od 36 miliona dolara, čime je njujorška utrka postala najskuplja lokalna kampanja u povijesti, daleko nadmašivši čak i rekordno finansiran AIPAC-ov pokušaj rušenja socijalista Jamaala Bowmana godinu ranije. Mamdani je izdržao neprekidnu nacionalnu pažnju, napade i medijsku histeriju, uspjevši se izvući iz posljednjeg mjesta u anketama do pozicije gradonačelnika koji je pobijedio s većinom glasova. To je najviša izvršna funkcija koju je do sada osvojio bilo koji socijalistički kandidat u SAD-u — i prva koja socijalistu postavlja na čelo grada s 8,5 miliona stanovnika i ekonomijom većom od 11 država svijeta.
Mamdanieva pobjeda ne bi bila moguća da Demokratska stranka godinama nije štitila neuspješne — i, u slučaju Joea Bidena, očito nesposobne — političare, time prepuštajući vlast Trumpu, niti da nije tvrdoglavo podržavala izraelski genocid koji većina Amerikanaca osuđuje. Poput vremena s Trumpom, demokratima je pošlo za rukom da privremeno zaustave ljevicu, samo da bi zatim sami urušili vlastiti kredibilitet. Danas čak dvije trećine njihovih birača izražava nezadovoljstvo strankom.
Taj neuspjeh otvorio je širok prostor za demokratske socijaliste i radnički pokret da pojačaju napore u potiskivanju propalog stranačkog establišmenta. Slični procesi već se odvijaju širom zemlje — kroz uspon populista poput Michiganskog Abdula El-Sayeda, odluku sindikalno podržanog Dana Osborna da odbaci državnu Demokratsku stranku, te slučaj u Maineu, gdje birači odbijaju napustiti ljevičarskog kandidata Grahama Platnera uprkos očitoj kampanji blaćenja.
U mnogo čemu, to je zrcalna slika transformacije Republikanske stranke iz druge polovine 20. stoljeća, kada su konzervativni aktivisti, nezadovoljni „mekim“ GOP establišmentom, pokrenuli višedecenijsku borbu za preuzimanje stranke i pomjeranje američke politike udesno. I ta borba odvijala se uz mješavinu grassroots organiziranja, unutarstranačkih izazova i periodičnih velikih pobjeda praćenih brojnim porazima.
Mnogi glasovi na ljevici tvrde da brojni zakonski mehanizmi koji onemogućavaju nastanak trećih stranaka čine osvajanje kontrole nad Demokratskom strankom neizbježnim i praktičnim ciljem. Mamdanieva pobjeda bit će snažan argument u prilog toj tezi.
Naravno, to se još nije u potpunosti dogodilo — uprkos Cuomoovim strahovima i nadi Mamdanijevih pristalica. Demokratski establišment i dalje ostaje to što jeste. No, pobjeda Zohrana Mamdanija predstavlja snažan udarac tom establišmentu, njegovim liderima u Kongresu i Senatu, te partijskim donatorima koji su ga otvoreno napadali.
Demokratski birači izgubili su povjerenje u svoje rukovodstvo, koje je odavno otuđeno od njihove stvarnosti i sada više ne uspijeva ispuniti ni osnovno obećanje: da zaustavi trumpizam. Teško je zamisliti da današnje vođstvo stranke može ponovo organizirano blokirati ljevičarsku pobunu kao što je to učinilo sa Sandersom 2016. i 2020. — Mamdanijev uspon pokazuje da to više nisu u stanju.
Poraz ovog fosiliziranog establišmenta oduvijek je bio nužan preduslov za stvaranje stvarnog otpora krajnjoj desnici. Mamdanijeva pobjeda postat će podsticaj sličnim pokretima širom zemlje i inspiracija milionima širom svijeta koji s nadom prate ovu borbu, tražeći bilo kakav znak da je promjena još moguća.
U stvarnosti, stvari nikada nisu bile tako beznadežne kako su izgledale. Ali ono što Mamdanijevu pobjedu čini posebnijom od svih prethodnih jeste činjenica da je pokretu, izgrađenom na ideji o boljem svijetu, vratila osjećaj da njegova nada nije uzaludna. To je pobjeda veća od bilo kojih izbora.