U 97. godini preminuo jeTomislav Pašalić, posljednji partizan s područja Makarske rivijere, nekadašnji pripadnik Desete dalmatinske brigade, poznate i kao Cetinska brigada.
Umro je u Beogradu, gdje je nakon završetka Drugog svjetskog rata radio kao načelnik Arhiva Vojnoistorijskog instituta, a njegovi posmrtni ostaci uskoro će biti preneseni u Tučepi, pokraj suprugeVesnekoja počiva pod dalmatinskim čempresima. Pašalić je kao borac Desete dalmatinske brigade bio među prvim skupinama partizana koji su prije 78 godina, 26. listopada 1944., oslobodili Split, kako je tada pisalo u izvarednom izdanju “Slobodne Dalmacije”, grad-ponos hrvatske Dalmacije.
Dobitnik je Medalje za hrabrost, odlikovan je Ordenom bratstva i jedinstva, no teško je nabrojati sve počasti i zasluge koje je stekao kao borac u Drugom svjetskom ratu. Razgovarali smo s njim prije godinu dana, bio je iznimno vitalan za svoju dob i odlično se prisjećao (po)ratnih dana:
– Rođen san u Potpeći, pod stijenama Biokova, a kao i svi, stalno smo gledali u more iako nitko od nas nije znao plivati. BratMateje dobio poziv od domobrana iz Makarske, ali se nije odazvao. Poslije su nam ustaše dolazile na vrata, tražili moga brata, ali su našli mene i kundakom me tukli u rebra. Tad mi je bilo 15 godina.
Majka mi je bila bolesna, ali ja sam htio ići u partizane. Uzeo sam njezinu suknju i odnio je tetiAnicida mi skroji pravu partizansku trorogu kapu. Materi nisam govorio da ću u partizane, no izdao me bratKrsto. Kazao je: “Majko, brat sutra ide u partizane i sašio je od tvoje suknje kapu!”
Mater je umrla poslije te rečenice, pokosilo je. Otac na mene sasuo beštimje: “Ubio si mater! Ti ćeš nosit pušku, balavče jedan?! Nikad ti neću oprostit!”
Sahranili smo mater, pa sam otišao u Šošiće prijaviti se u partizane. “Ko je doveo ovo dite? Ko će mu pušku nosit?”, pitao je jedan drug, a meni su suze došle na oči. Netko mu je ubrzo rekao kako sam tek sahranio majku.
“Bit ćeš kurir”, kazao mi je, ali nisu mi mogli nać pušku, svaka je bila veća od mene. “Vidiš da nije puška za tebe!”, kaže mi komesar. “Ja se kući više ne vraćam!”, rekoh mu. Našli su mi talijansku kratku pušku kojoj je na botun iskakao bajonet. I tako sam postao kurir na relaciji Makar-Podgora, prenosio sam poštu – kazivao nam je barba Tomislav.
Kao pripadnik brigade bio je među osloboditeljima Vrgorca, Rašćana i imotskih Poljica, ali kada su 1943. išli prema Imotskom, prvi put je bio ranjen na Perića brigu. Od krhotina bombe stradali su mu noga i prsti, imao je rane po tijelu i izgubio puno krvi, a do kraja života nosio je i geler u glavi.
– Kao ranjenika, prebacili su me najprije u Zagvozd, a onda i na Biokovo gdje sam dugo ležao u jednoj pastirskoj staji i oporavljao se. Biokovo nikad nije bilo okupirano, to je bila slobodna i sigurna zona. U vrijeme dok sam se oporavljao saznali smo i da je Italija kapitulirala.
Da nisam bio ranjen, pitanje je bih li ostao živ. Naime, mnogi od mojih drugova i suboraca su stradali u Bitci na Neretvi i na Prenju, hercegovačkoj planini po čijim su studenim vrletima već izmoreni dalmatinski partizani nosili ranjenike nakon proboja na Neretvi, a tu ih je pokosio i kobni tifus.
Kad sam se opopravio opet sam se priključio partizanima i moja Deseta brigada je prva ušla u Split preko Klisa. Ranjen sam bio i na Zadvarju dok smo precvikavali žice, ali to i ne pamtim posebno jer nije bilo strašno. Pamtim da sam u Gospiću zaradio tifus i jedan slučaj kad smo dobili naredbu da se naša jedinica smjesti u Knin, nakon oslobođenja grada u prosincu 1944. godine, no s Dinare nas je uhvatila snježna lavina, pa smo ostavili konje i tražili zaklon.
Našli smo neku kuću bez prozora i krova, uvukli se, no tad je došla druga naredba da se produži za Kijevo i nekolicina nas je išla dalje tijekom noći. Dovukli smo se do kuće u kojoj nam je domaćin savjetovao da ledom masiramo tijelo i skuhao nam pure. Meni su se ogulile uši, nos, usta i ruka. Ujutro je svanuo lijep dan i kad smo išli tražit konje vidili smo da ih se svih 105 smrzlo, a u onoj kući se smrzlo 28 naših suboraca.
Ja sam trebao ići u Zadar da se oporavim od smrzotina, a zatim sam sa suborcima nastavio oslobađati zemlju sve do Trsta. Vodile su se i teške borbe u Rijeci. Tek na samom kraju rata sam iz opanaka ušao u čizme.TitoiChurchillsu se dogovorili da zona A, ona oko Trsta, ide Engleskoj, zona B većinom Sloveniji, a ostalo ide nama, našoj Hrvatskoj. Ja sam tad postao politički komesar tih jedinica, jer sam jedini imao šest razreda osnovne škole i politički kurs koji sam pohađao u Brštanovu gdje sam doživio kulturni šok učeći o grčkim filozofima, marksizmu i ostalom.
Dobivao sam neposlušne i problematične vojnike, no prije je mladom čovjeku najveća kazna bila kad mu zaprijetiš da ćeš kazati njegovom ocu što je ukrao ili slagao. Dobio sam sledovanje i otišao na mjesec dana u Tučepi gdje sam upoznao Vesnu, svoju buduću ženu.
Nakon Trsta su me poslali u Beograd na školovanje gdje sam završio dvije godine političkih nauka. Opet sam otišao u Split i zaprosio Vesnu. Ona je tad živjela s ujakom koji je želio udati je u Dicmo. Usprotivila se i oženili smo se. Matičar me pitao: “Prestajete li na brak?”. “Ne prestajem nego pristajem!”, odgovorio sam.
Otišli smo za Beograd gdje nismo imali stan iako sam tada bio major i politički komesar. Bila je oskudica stanova, pa su nam dodijelili prostor u kojem je živio komandantMarko Kokorušiz Visokog sa suprugomRosom. Vesna je morala čuvati trudnoću i ležati, no Rosa je počela govoriti da mi nemamo pravo na stan i da je stan njihov.
Tad je drug Marko rekao: “Roso, ako ti nije pravo, kupi prnje i u Visoko! Vesna će ovdje ostati dok ne dobiju stan!”. Vidio sam da je čeljad bijesna i tražio sam novi stan. Vesna je otišla na porođaj, ali liječnik nije stručno obavio zahvat i dobila je sepsu. Odvojili su dijete od nje i dojila ga je neka druga žena.
Kad sam otišao u bolnicu najprije su me upitali želim li vidjeti sina. Nisam htio! Najprije sam želio vidjeti ženu, da se izljubimo i isplačemo. Čim me vijdela, pitala je jesam li vidio maloga. “Nisam”, rekoh joj, “ti si mi važnija!”.
Brat iz Tučepi mi je 1951. pismom javio da je umro otac i da su ga pokopali. Krenule su mi suze. Došao sam u rodni kraj i kada sam se vraćao s groblja, preznojavao sam se. Vrativši se u Beograd, dobio sam upalu pluća. Iako mi se zdravlje postupno popravilo, ostao sam evidentiran kao tuberkulozni bolesnik i prebačen sam na službu u Vojnoistorijski institut odakle sam u svojoj 59. godini otišao u penziju. Svake godine sam dolazio u Tučepi sa suprugom i djecom.
Prije dvije godine me na zidu kuće dočekao kukasti križ. To me jako pogodilo. Znam da ima simpatizera ustaškog pokreta, uvijek ih je i bilo, ali je opasno kad među njima ima nacista. Balavci koji veličaju nacizam nikad ga nisu doživjeli. Veći sam vjernik od sviju njih, jer sam odgojen da poštujem svakoga.
Vjera bi trebala biti utjeha onima koji mnogo pate, a evo na šta smo došli. Teško mi je sve to gledati, a još teže mi je otkad sam prije osam godina izgubio svoju Vesnu. Od svih rana u ratu sam se oporavio, ali od njezine smrti se ne mogu oporaviti. Imali smo skladan brak. Sve se dogodilo brzo, odjednom je počela mršaviti.
Otkrili su joj tumor, umrla je u Beogradu, a sahranjena je u Tučepima. Ja bih sad želio, kad bi ikako moglo, da me srce opali! Da ne idem nazad u Beograd, već da ostanem i umrem u Tučepima! – zaključio je Tomislav Pašalić.
Slobodnma Dalmacija