Dan kad je David porazio Golijata: Godišnjica američkog poraza u Vijetnamskom ratu

_{^{Foto:Facebook}}

Bio je to prizor koji je 30. aprila 1975. godine šokirao svijet: zadnji helikopter polijetao je s krova američke ambasade u Sajgonu, a ljudi su se u očaju hvatali za njegovo podvozje.

Tako je cijeli svijet vidio sramotu svjetske supersile.

Vijetnam je porazio Ameriku kao što je David porazio Golijata.

Ono što se događalo u Sajgonu zadnjih dana aprila 1975. Amerikancima je izgledalo nestvarno, a trauma je ostala trajna.

Vijetnamski rat završio je kako je i počeo, bez objave početka i kraja. Čak i danas ne postoji iscrpno i uvjerljivo objašnjenje kako su se Sjedinjene Države tako duboko uplele u rat i kako su najjaču vojsku svijeta porazili ‘bosonogi ratnici’.

Gotovo 20 godina prije ovog kobnog dana Amerikanci su se počeli miješati u Vijetnam. Sve je počelo nakon što su vijetnamski komunisti porazli Francuze u njihovoj koloniji u jesen 1954. godine.

Francuzi su se povukli i Ženevskim sporazumom izborili podjelu zemlje na komunistički Sjeverni Vijetnam i kapitalistički Južni Vijetnam u kojem je vlast predata u ruke katoličke manjine.

Sa druge strane vlast na sjeveru preuzeo je harizmatični vođa Ho Ši Min koji se i danas se u Vijetnamu slavi kao nacionalni heroj.

Sa ovom podjelom komunisti se nikada nisu pomirili i nastavili su podržavati svoj gerilski pokret na jugu zemlje, na zapadu poznat kao Viet Cong. Incident u Tonkinškom zaljevu bio je povod da se Amerika direktno umješa u rat a nakon nje i vojska Sjervernog Vijetnama.

Činilo se da stvari idu dobro za SAD do 31.januara 1968. godine kada su komunisti u sveopštoj ofanzivi počeli rat u skoro svakom gradu Južnog Vijetnama. Tog dana, na vijetnamsku novu godinu počela je Tet ofanziva a gerilci Viet Konga uspjeli su doći i do dvorišta američke ambasade, iste one sa koje će se 1975. evakuisati poslednji američki vojnici i vijetnamske izbjeglice.

Ova ofanziva pokazala je američkoj javnosti da se rat u Vijetnamu ne može dobiti. Bio je to rat protiv gerile koja nije imala šta da izgubi.

Imali su volju i očajanje boriti se protiv američkih osvajača. Širom zapada počeli su protesti a studenti su 1968. skandirali “Ho, Ho, Ho Ši Min….”.

Demonstranti u Evropi su nosili slike vođe Sjevernog Vijetnama i činilo se da je Amerika ovaj rat izgubila i u očima zapada.

Tada je predsjednik SAD-a postao Ričard Nikson koji je obećao da će izvući SAD iz rata. Ipak njegov pristup doveo je do još krvavijeg ishoda.

Kako bi primorao komuniste na pregovore počeo je masovno bombardovanje Sjevernog Vijetnama, civilne žrtve bile su ogromne a američke pop zvijezde držale su u znak solidarnosti koncerte po skloništima u Hanoju, glavnom gradu Sjevernog Vijetnama. I opet se činilo da Amerikanci gube rat čak i u očima zapada.

Nikson je rat proširio i na susjednu Kambodžu, pomogavši vojni puč generala Lona Nola protiv kralja Norodoma Sihanouka. To je na kraju dovelo do stvaranja Crvenih Kmera..

Nakon otopljavanja odnosa SAD-a i Kine Mao Cetung doveo je vijetnamske komuniste za pregovarački sto.

Američki dužnosnici poput bivšeg državnog tajnika Henryja Kissingera morali su na kraju odustati od namjere da poraze Sjeverni Vijetnam i Vijetkong na jugu.

Ironično, Kissinger, koji je dugo vjerovao da će američka vojska nadmašiti i poraziti Vijetnamce, biće kasnije slavljen zbog Pariškog mirovnog sporazuma, dokumenta o prekidu neprijateljstava koji je sastavljen dvije godine prije završetka rata, ali je imao malo praktičnog uticaja na terenu.

Kissinger i sjevernovijetnamski političar Le Duc Tho dobili su 1973. Nobelovu nagradu za mir za uloženi napor u pregovorima oko pariškog sporazuma. Kissinger je svoju nagradu prihvatio, ali Tho nije. Tvrdio je da ne može uzeti nagradu za mir dok mira još nema.

Komunisti su tim sporazumom primirije i omogućili amerikancima da se povuku. Nikson je proglasio kraj rata a nedugo nakon toga podnijeće ostavku zbog afere Votergejt. Njegov naslijednik Džerald Ford nije se namjeravao dalje mješati u ovaj sukob.

Tako je vijetnamskim komunistima ostalo samo da stvar dovedu do kraja.

Vojska i režim u Južnom Vijetnamu ostavljeni su na cjedilu i nisu imali nikakve šanse kada je Sjeverni Vijetnam prekinuo primirije i pokrenuo završnu ofanzivu za oslobođenje zemlje.

Zastava Viet Konga ubrrzo se zavijorila na predsjedničkoj palati u Sajgonu. Taj grad komunisti su nazvali Ho Ši Min po svom legendarnom vođi koji je umro 1969. i nije dočekao ujedinjenje zemlje.

Bio je to kraj južnovijetnamskog režima i krvavog vijetnamskog sukoba koji je trajao tri desetljeća, još od završetka Drugoga svjetskog rata.

Vijetnam je i danas komunistička zemlja a odnosi sa SAD-om su prijateljski. Barak Obama uspostavio je novu fazu u odnosima dvije zemlje a Vijetnam očekuje čak i zaštitu SAD-a u svom sporu sa Kinom oko ostrva u Južnom kineskom moru.

Novidani.com