Foto:Flickr CC
Sutra se navršava 55 godina od početka Tet Ofanzive – vojne kampanje koja je promijenila tok Vijetnamskog rata i presudno uticala na promjenu raspoložanje amaričke javnosti koja je do tog trenutka podržavala angažman u Vijetnamu.
Tet ofanziva stvorila je krizu unutar administracije tadašnjeg predsjednika Lyndona Johnsona, koja nije uspjela ubijediti američku javnost da su komunisti doživjeli veliki poraz. Optimistične procjene administracije i Pentagona date prije ofanzive našle su se na udaru kritika i ismijavanja.
U vrijeme Tet ofanzive, stav većeg dijela američke javnosti bio je da Amerika ne pobjeđuje rat, i pored uvjeravanja od strane predsjednika i vojnih lidera da se upravo to dešava. Ipak onog trenutka kada su gerilci Viet Conga stigli u samo dvorište američke ambasade u Sajgonu postalo je jasno da vojska SAD-a nigdje nije sigurna i da uprkos desetinama vojnih pobjeda gubi rat u glavama običnih ljudi u Vijetnamu.
Ofanziva
Tet ofanziva počela je u noći 30. na 31. januar 1968. na vijetnamsku novu godinu serijom iznenadnih napada jedinica Việt Cộnga i sjevernovijetnamske Narodne armije na vojne i civilne komandne i kontrolne centre širom Južnog Vijetnama. Ime je dobila po prazniku Tết, Vijetnamskoj novoj godini, kada su se desili prvi napadi.
Snage komunističkog Sjevernog VIjetnama i Viet Conga ( pokreta otpora u Južnom VIjetnamu) istovremeno su napale sve veće gradove na jugu.
Ofanziva je obuhvatala cijelu državu i bila je dobro koordinisana; preko 80.000 sjevernovijetnamskih i vojnika Việt Cộnga napalo je preko 100 gradova, uključujući 36 od 44 provincijska glavna grada, pet od šest autonomnih gradova i 72 od 245 distriktnih glavnih gradova. Ofanziva je bila najveća vojna operacija Vijetnamskog rata do tada.
Komunisti su pokrenuli ofanzivu s vjerovanjem da će ofanziva izazvati ustanak i dovesti do pada južnovijetnamske vlade. Iako su početni napadi iznenadili američke i južnovijetnamske snage i prouzrokovali privremeni pad nekoliko gradova, one su se brzo regrupisale, odbile napade i nanijele teške gubitke jedinicama Sjevernog Vijetnama i Việt Cộnga. Ipak psihološki uspjeh operacije bio je izuzetno značajan.
Sajgon
Iako je glavni grad Južnog VIjetnama Sài Gòn bio fokusna tačka ofanzive, komunisti nisu planirali potpuno zauzimanje grada. Napadnuto je šest lokacija u centru: sjedište Zajedničkog generalštaba ARVN-a, zračna baza Tân Sơn Nhứt, Palata nezavisnosti, američka ambasada, sjedište Mornarice i nacionalna radio stanica.
U ostatku grada, deset lokalnih bataljona Việt Cộnga napalo je centralnu policijsku stanicu i komande oklopnih i artiljerijskih jedinica u Gò Vấpu. Prema planu, početne snage trebale su ove objekte zauzeti i držati 48 sati, do dolaska pojačanja.
Na početku ofanzive, grad je branilo osam pješadijskih bataljona ARVN-a uz lokalne policijske snage. Do 3. februara došlo je pojačanje u vidu 15 bataljona ARVN-a, po pet rendžerskih, marinskih i vazdušnodesantnih. U odbrani grada učestvovali su i Amerikanci sa sedam pješadijskih (jedan mehanizovani) i šest artiljerijskih bataljona, uz 716. bataljon vojne policije.
Jedna od najvažnijih meta, iz simboličke i propagandističke tačke gledišta, bila je nacionalna radio stanica. Napadači su sa sobom ponijeli traku sa snimljenim govorom Hồ Chí Minha u kojem objavljuje oslobođenje Sài Gòna i poziva na generalni ustanak protiv Thiệuove vlade.
Zgradu su zauzeli i držali šest sati. Kada im je ponestajalo municije, osam posljednjih napadača raznijelo je zgradu koristeći eksploziv, ubivši sebe u procesu. Poruku nisu uspjeli emitirati jer su linije između glavnog studija i tornja presječene čim je stanica zauzeta.
Napad na američćku ambasadu u Sajgonu
Američka ambasada, ogromna šestospratna zgrada, kompletirana je tek u septembru prethodne godine. U 02:45 našla se na udaru 17 napadača, koji su eksplozivom napravili rupu u zidu oko ambasade visokom 2,4 m.
Nakon što su uništili 4 američka vojna policajca ispred kapije, komandosi su koristili eksploziv da probiju zid, upali su unutra, zauzeli veći dio prvog sprata, razvijajući se do 2. i 3. sprata ambasade. Važna misija je bila uhvatiti živog ambasadora Bunkera ali nisu uspjeli.
Borba u ambasadi bila je žestoka. U 7:20 američka novinska agencija AP brzo je izvijestila: “Viet Cong je preuzeo unutrašnjost ambasade” , šokirajući Pentagon i američko javno mnijenje.
Zatim je Washington Daily News izvijestio: “Američka vojna policija morala je da sleti helikopterom na krov ambasade u Sajgonu u dimu metaka kako bi povratila zgradu koja se smatra “antigerilskom”, ali su je zauzeli komunisti i držali više od šest sati. Sam taj prizor bio je dovoljan da primora Johnsonovu vladu da poništi svoje optimistične izjave…”
U 9 sati 31. januara 1968. godine, američke trupe su bacile dio snaga 101. vazdušno-desantne divizije na krov ambasade. Pojačanje Viet Congu nije stiglo kako je planirano tako da se 17 gerilaca hrabro borilo do poslednjeg čoveka.
Svi su poginuli osim jednog – kapetan Ngo Thanh Van (Ba Den) teško je ranjen i zarobljen. Američke trupe su također pretrpjele velike gubitke: 5 vojnika je poginulo na licu mjesta, 17 je umrlo u vojnoj bolnici, a 124 je ranjeno.
U dvorištu same ambasade ubrzo su stigli brojni izapadni novinari koji su danima ismijavali uvjeravanja američkih vojnih vlasti kako su stvari pod kontrolom dok su leševi američkih vojnika i pripadnika Viet Conga još uvijek ležali po dvorištu ambasade.
Zločini
Manje grupe pripadnika Việt Cộnga po čitavom su gradu napadale stanove i kuće vojnika i oficira ARVN-a i distriktne policijske stanice.
1. februara general Nguyễn Ngọc Loan, načelnik Nacionalne policije, javno je pogubio oficira Việt Cộnga Nguyễna Văn Léma, uslikanog u civilnoj odjeći, ispred fotografa Edwarda T. Adamsa i filmskog snimatelja.
Ta fotografija, pod naslovom Sajgonsko smaknuće, osvojila je Pulitzerovu nagradu 1969. i smatra se jednim od definirajućih momenata rata zbog uticaja kojeg je imala na američku javnost. Neki je čak nazivaju i “slikom koja je izgubila rat”.
Bitka za Hue
Jedan od većih uspjeha Tet ofanzive bio je zauzimanje stare prestonice Vijetnama. Grad Hue komunističke snage zauzele su na samom početku ofanzive a njegove uske ulice u velikoj mjeri su olakšavale odbranu od američkog protuudara.
Tokom prvih dana nakon oslobođenja grada od strane Sjevernovijetnamaca, američki obavještajci ogromno su podcijenili broj neprijateljskih vojnika. Snage Việt Cộnga u Huếu brojale su šest bataljona, uz podršku dva regimenta Narodne armije Sjevernog Vijetnama. Kasnije su tokom bitke kao pojačanje iz Khe Sanha došla još tri regimenta.
Sjevernovijetnamski plan napada na Huế uključivao je intenzivne pripreme i izviđanja. Preko 190 meta, uključujući sve vojne i vladine instalacije sa obje strane rijeke, napale su 31. januara trupe jačine 5.000 boraca. Druge snage blokirale su puteve, uglavnom autoput 1, onemogućujući dolazak pojačanja. Komandanti Narodne armije vjerovali su da će se stanovništvo Huếa pridružiti borbi kao dio generalnog ustanka.
Izvan grada, elementi 1. konjičke i 101. vazdušnodesantne divizije pokušavali su presjeći linije snabdijevanja i dolazak pojačanja Narodne armije. Do tada je već 16 do 18 bataljona Narodne armije (8.000–11.000 boraca) učestvovalo u bitki u ili na prilazima gradu.
Tokom većeg dijela februara, saveznici su se postepeno približavali citadeli, koja je zauzeta tek poslije 25 dana žestokih borbi. Američke i snage Južnog Vijetnama ARVN tek su 25. februara vratile kontrolu nad gradom, kada su borci 2. bataljona 3. regimenta 1. divizije ARVN-a podigli zastavu Južnog Vijetnama iznad Palate mira.
Posljedice
Tokom bitke za Huế, jednomjesečne intenzivne borbe rezultirale su uništenjem grada. Borbe oko američke baze u Khe Sanhu nastavile su se još dva mjeseca. Ofanziva je bila vojni poraz za Sjeverni Vijetnam ali je imala jak efekat na američku vladu i šokirala je američku javnost, čija je podrška za rat ubrzo opala.
Pojam “Tet ofanziva” uglavnom se koristi za januarske i februarske borbe, mada može podrazumijevati i Majsku i Augustovsku ofanzivu.
U borbama je tokom 1969. poginulo 11.780 Amerikanaca, što je bila druga najsmrtonosnija godina rata za njih. Ovo je bila jasna naznaka da su Sjevernovijetnamci sposobni izvoditi ofanzivne akcije i pored poraza u Tet ofanzivi. Većina Amerikanaca bila je umorna od velikog broja žrtava bez naznake da će prestati u bližoj budućnosti.
Amerikanci su se povukli iz Vijetnama nakon potpisivanja mirovnog sporazuma u Parizu 1973. koji je predviđao opstanak režima koji su podržavali u Sajgonu. Ipak, komunisti su dvije godine kasnije zaboravili na sporazum, izvršili sveopšti napad, zauzeli Sajgon i okončali Vijetnamski rat.
novidnai.com