Dan ustanka naroda Slovenije, koji se svake godine obilježava 22. jula, podsjeća na početak organizirane oružane borbe slovenskog naroda protiv fašističkih okupatora u Drugom svjetskom ratu.
Ovaj datum ima posebno mjesto u historiji narodnooslobodilačke borbe jer je Slovenija među prvim republikama SFRJ u kojoj su počele oružane akcije.
Ustanak u Sloveniji bio je rezultat političkih i organizacionih priprema koje su intenzivirane odmah nakon što je Politbiro Centralnog komiteta KPJ 4. jula 1941. na sjednicu u kući Vladislava Ribnikara u Beogradu donio odluku o prelasku iz priprema u otvoreni ustanak.
Već 11. jula 1941. godine, slovenačke revolucionarne snage preko lista Slovenski poročevalec objavljuju članak pod nazivom “K dejanjem!” (Na posao!), u kojem se jasno poziva na borbu protiv okupatora.
U tom tekstu se ističe da slovenski narod doživljava dubok borbeni preporod, da je oslobodilačku borbu uzeo u svoje ruke te da je Oslobodilna fronta jedini pravi narodni predstavnik slovenskog naroda.
Prve akcije
Poziv na borbu bio je jasan – slovenska zemlja ne smije postati idilično zaleđe fašističkih okupatora. Organizacija borbe počinje ulaskom mnogih prognanih Slovenaca iz Štajerske i Gorenjske (pretežno članova KPS) u planinske krajeve, što je označilo novu fazu otpora.
U cilju formiranja jedinstvene partizanske borbe, Štab slovenskih partizanskih odreda donosi sredinom jula tzv. Partizanski zakon – pravilnik koji definiše sastav, rad i zadatke partizanskih jedinica.
Prema tom zakonu, partizanske jedinice sačinjavaju dobrovoljci – bez obzira na politička, vjerska ili nacionalna uvjerenja – koji su odlučili da se bore do ispunjenja oslobodilačkih ciljeva slovenskog naroda.
Iako je Štab donio odluku da borbene akcije započnu 20. jula, zbog komunikacijskih i organizacijskih teškoća, prva oružana akcija izvedena je 22. jula 1941. godine.
Tog dana, Šmarnogorska ilegalna grupa napala je saradnike okupatora između sela Tacen i Šmartno, u podnožju Šmarne gore. Nedugo zatim, 24. jula, formirana je Rašiška partizanska četa, koja je vrlo brzo narasla na 65 boraca i bila aktivna na širem području od Tacna do Smlednika.
Osveta okupatora
Tokom noći 27. na 28. juli, uslijedile su koordinisane partizanske akcije širom Slovenije. U znak odmazde, okupatori su odgovorili represivnim mjerama – u Ljubljanu je doveden dodatni bataljon policije, a formiran je i vanredni sud, koji je već 1. augusta izrekao smrtnu kaznu za četvoricu pripadnika oslobodilačkog pokreta.
Presude su izvršene sljedećeg dana, a represije su postajale sve češće. Crveni plakati s obavijestima o vješanju i streljanjima korišteni su za psihološko zastrašivanje stanovništva.
Posebno se pamti događaj od 20. septembra, kada su njemačke snage, nakon što su borci Rašiške čete likvidirali pet njemačkih vojnika, spalile selo Rašica i stanovništvo iselili u Bosnu. Rašica je tako postala prvo slovensko selo koje je doživjelo ovakvu sudbinu, ali i simbol otpora. Nakon rata, selo je obnovljeno.
Ustanak naroda Slovenije predstavlja jedan od prvih i najorganiziranijih početaka oružane borbe protiv okupatora na tlu tadašnje Jugoslavije, a njegova važnost ostaje trajna poruka o snazi narodnog jedinstva, hrabrosti i odlučnosti u borbi za slobodu.
Iako se zvanični Dan ustanka protiv okupatora u Sloveniji danas slavi 27. aprila (dan kada je osnovana Oslobodilna fronta slovenskog naroda koja je postala temelj organizovanog otpora protiv nacističke i fašističke okupacije) 22. juli (dan prve oružane akcije) i dalje se spominje u istorijskom kontekstu, posebno među antifašističkim udruženjima i u akademskim krugovima.