Portal Lenka.mk objavio je intervju sa mladom političarkom, članicom makedonske Levice i vijećnicom u vijeću opštine Gorče Petrov grada Skoplja, Darjom Mustafaoglu. Ona je govorila o ulozi žena u politici kao i o društvenom životu u Makedoniji a intervju prenosimo u cjelosti.
Šta Vas je motivisalo da se aktivno bavite politikom i kako je započeo Vaš političarski put?
DM: Odlučila sam se aktivno uključiti u politiku verujući da u državi gde vladaju strahovite elite usmerene na uništavanje svakog domena – zlostavljanje i mazohizam je negovanje indiferentnog karaktera ili potiskivanje ličnosti, pomirenje ili igranje prema nepravednim pravilima… Međutim, na duži rok, to vodi ka tamnim ambisima i težim izazovima za buduće generacije i državu uopšte.
Činjenica je da u ovim uslovima najlakši način preživljavanja jeste klimanje glavom, negovanje sebičnosti, potiskivanje karaktera, mirno pridržavanje ili igranje po nepravednim pravilima… Ali, na duže staze, to vodi samo ka podrivanju i otežavanju izazova za naredne generacije i državu uopšte.
Kako političke stranke mogu i šta treba da urade da budu inkluzivnije i prihvatljivije za političarke i liderke?
DM: Primjećujem da se feminizam i težnja za postavljanjem žena na utjecajne pozicije gaje i razvija u vrlo pogrešnom smjeru.
Zločinački um muškarca ne treba samo da bude zamenjen istim umom žene; Ugnjetavanje, okrutnost muškog vođe, ne treba samo zamijeniti ženskim likom koji gaji identične ambicije; Karijeristički, konzumeristički, oportunistički duh muškarca ne treba tek tako zamijeniti identičnim na čelu sa ženom. Ovakve prakse vode samo do poštovanja kvote i „povoljnije statistike“ za zastupljenost žena na rukovodećim pozicijama, ali nikako do željenih društvenih promena… pa čak doprinose stvaranju opšte slike nesposobnosti. žena da se nose s problemima i izazovima.
Većina političkih partija u Makedoniji postavlja žene na uticajne pozicije prema „kriterijumima“ unutarstranačkog nepotizma, povoljnog imovinskog statusa, žene iz prestižne porodice itd . Videći takve kriterijume, žene se obeshrabruju od svake borbe da dokažu svoje kvalitete. Političke stranke koje imaju iskrene ciljeve usmjerene na opće dobro trebale bi stvoriti i dokazati prihvatljivo okruženje za “obične” žene – one koje žive društvene probleme, one koje vide srž problema, one koje su bliske implikacijama problemi … samo oni mogu donijeti promjenu i iskorijeniti teškoće ljudi.
Koje su po vašem mišljenju ključne barijere koje obeshrabruju žene da uđu u politiku i kako se one mogu prevazići?
DM: Ovaj sistem ne može odgovoriti na još uvijek aktuelno “žensko pitanje”, odnosno ponuditi mjere za oslobađanje žena, jer svaki pokušaj da se ovo pitanje pogodi vodi u realnost surovosti kapitalizma i posebno teškog položaja žene u njemu.
Stoga pribjegavaju banaliziranju feminizma , nude fiktivne mjere, kozmetičke propise koji zamagljuju stvarnost i plasiraju se kao uspjeh, a kremu obično skupljaju žene koje nisu glas većine žena u Makedoniji.
Dakle, umjesto da se ulazi u srž problema slabe uključenosti žena u politiku, fokus je na površini, pa se kao rješenje nude kvote, borba protiv govora mržnje, suočavanje sa seksizmom itd.
Da li su kvote doprinijele učešću siromašnih žena na političkoj sceni? Da li su buržoaske žene obeshrabrene da uđu u politiku zbog govora mržnje? Da li se neka od poznatih funkcionerki povukla iz politike zbog seksizma?
Trenutne kvote same po sebi nisu rješenje sve dok je sistem skrojen na način da je politika pristupačnija bogatima koji imaju vremena i/ili ličnog interesa da se bave ovim poljem.
Seksizam i govor mržnje prema političarkama bi se prevazišao većim brojem žena na političkoj sceni , ali uzimajući u obzir njihov kvalitet , odnosno adekvatnost i dodir sa realnošću većine.
Iz ovako postavljenih teza dolazim do srži problema zašto se politika još uvijek smatra muškim poslom…
Da li je obična žena upućena u postojanje tzv. kvote, i ako jeste, da li bi rekla sebi “Super prilika da se politički angažuje” ili bi rekla: “Nemam vremena za to… posao, pa kućne obaveze…”?
Da li tekstilna radnica (svakodnevno eksploatisana na tržištu rada, ne samo kao generalizovana radnica, već upravo kao radnica) ili njena gazdarica imaju veće šanse da se bave politikom? I ima li tekstilna radnica uopće vremena da se informiše o političkim dešavanjima?
Žena iz porodice siromašne klase , čiji je član bio primoran na privatnu operaciju zbog upropaštene javne zdravstvene zaštite ; porodica ugušena u kreditima; žena željna da svom djetetu priušti kvalitetno obrazovanje i život – “višak” će ispuniti dodatnim radnim angažmanom i pokretanjem “ženskih sposobnosti” prebacujući redovne kućne obaveze u tuđe domove.
Tu je i matrica koju nameću mejnstrim stranke za žene sa potencijalom da postanu političarke i odbijanje da promovišu, ignorantski odnos sa njihove strane prema ženama sa „prosječnim“ ili tačnije „ženskim zanimanjem“ .
Nedovoljni sadržaji u vrtićima, odsustvo dnevnog boravka – primoraće ženu da da otkaz i dopuni obrazovanje i brigu o detetu koje joj država nije ponudila. Dakle, u ulozi domaćice – nema šanse da se uklopi u kalup uspješnih žena sa potencijalom za političarke koje promoviraju veće stranke.
Rješenje nalazim prije svega u solidarnosti, izgradnji antikapitalističkog fronta , najvećem mogućem iskorenjivanju neplaćenog domaćeg rada i investicija, jačanju državnog, opšteg, javnog , kao i suprotstavljanju patrijarhalnom moralu.
Intervju je vodio Kristijan Dimkov/ Preuzeto sa Lenka.mk