Kad jedan režim izgubi autoritet u pravilu se ponaša kao mačka iz crtanog filma koja dođe na rub provalije pa onda nastavi hodati ignorišući činjenicu da nema tlo pod nogama.
Slavoj Žižek
Upravo tako je izgledalo tragikomično valjanje u blatu desničarskih medija u cijelom regionu, hrvatskih braniteljskih udruga i stranaka koje su tražile „hitan izgon“ Alena Islamovića nakon što je Bijelo dugme u Splitu izvelo pjesmu „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“.
U skladu sa lažnom slikom da „99% Hrvata ne želi ni čuti tu pjesmu“ a kamoli gledati zastavu SFRJ na bini, očekivali su normalno zvižduke publike. I u skladu s tim su izgledali izvještaji pojedinih hrvatskih medija koji su objavili kako je “publika izviždala Bijelo dugme u Splitu”.
Ubrzo su se pojavili snimci koji pokazuju potpuno drugu sliku. Publika ne zviždi, naprotiv, ljudi sami u glas pjevaju stihove ove pjesme koja je nekad bila veliki hit od Vardara do Triglava. Ipak to nije spriječilo medije iz Srbije da šire isti narativ i pišu kako je publika u Splitu „izviždala Bijelo dugme“.
Jer jelte, nacionalizmi koji se međusobno isključuju uzajamno se najbolje dopunjuju, jedan bez drugog nemaju smisla pa ni srpskom ni hrvatskom nacionalizmu ne odgovara slika u kojem jedan od njih gubi podršku. Zato su takvi mediji očigledno težili pravljenju paralelne stvarnosti koja se nije desila.
Da stvar bude apsurdnija, u nedostatku dokaza dobar dio medija je u svoje tekstove ugradio snimak na kojem se vidi da velika većina publike u dva navrata sama pjeva refren pjesme.
Naravno , na snimku se ne čuju nikakvi zvižduci. Da li je bilo individualnih zvižduka ili je neko zviždao „u svoja četiri zida“ ne znamo, ali je ovaj slučaj kao nikad prije ogolio propagandu koja se vodi 30 godina a zasniva se na lažima, poluistinama i probranim fragmentima stvarnosti koji se uklapaju u nečiji ideološki okvir.
Kad vlast izgubi legitimitet živi u paralelnoj stvarnosti
O krizi legitimiteta može se govoriti kad dobar dio naroda sumnja u osnovne vrijednosti ili nema povjerenja u sistem vlasti. Mnogim političkim sistemima i liderima u istoriji omakla se procjena da su upravo oni „bogom dana“ legitimna vlast jer „99% naroda misle isto kao i oni“. Takvima se svijet lako sruši pred očima.
Ko ne vjeruje neka pogleda poslednji govor Nikolaja Čaušeskua koji je srušen kada je sazvao skup podrške samom sebi. Kad su ljudi počeli da mu zvižde prešao je sa dosadnih fraza na konkretan obećanja većih plata i penzija, kao i poboljšanje životnog standarda ali izraz njegovog lica kad je shvatio da narod ne misli isto što i on puno toga govori.
Nije se to samo dešavalo komunistima, i komunizam je nastao kad je jedan drugi režim izgubio autoritet u zemlji gdje je „99% naroda vjerovalo u boga“ a onda preko noći počelo „da vjeruje da ne vjeruje“. To se desilo u Rusiji jer je Lenjin imao vrlo tačno razumijevanje stvarnosti.
Čak i u Boljševičkim krugovima smatrali su da Lenjin “nije bio normalan” sa stanovišta tad opšteprihvaćenog mišljenja i ubjeđivali ga da ne ide u revoluciju jer je zemlja u ratu. Status i društvena prihvaćenost njima su značili sve, a njemu nisu značili ništa i upravo je zato uspio uraditi nemoguće i izvjesti revoluciju u takvoj zemlji.
Ko ne vjeruje neka pročita knjigu “Deset dana koji su potresli svet” Johna Reeda koji opisuje atmosferu i konfuziju koja je vladala u Petrogradu tokom tih deset dana, kao i kako su se radnici, seljaci i vojnici okretali protiv stare vlasti. U tom kontekstu, gubitak legitimiteta starog režima, koji je bio blisko povezan sa Ruskom pravoslavnom crkvom, postaje očigledan.
Ljudsko društvo nije homogeno
Ideja da bi bilo koje ljudsko društvo moglo imati “99% naroda koji misli isto što i vlast” je gotovo sigurno zabluda. Ljudska društva su po prirodi heterogena, i raznovrsnost mišljenja, uverenja, i interesa je norma, a ne izuzetak.
Autoritarni režimi često koriste propagandu, kontrolu informacija, i represiju kako bi stvorili iluziju jedinstva i homogenosti u društvu. Međutim, čak i u najrigidnijim diktaturama, postoji raznolikost mišljenja i podzemni otpor, bilo u obliku pasivnog nezadovoljstva, tihe kritike, ili aktivnog otpora.
Neki su svjesni toga pa ljutito prijete članovima Bijelog dugmeta, vjerovatno vođeni logikom Talibana koji su pred pad Kabula 2021. imali samo 70.000 ljudi pod oružjem a osvojili vlast u zemlji sa preko 40 miliona stanovnika. “Nema nas puno al nismo normalni i nikom nije pametno da se sa nama kači” – upravo su na ovoj logici brojni režimi opstali i onda kad su izgubili legitimitet.
A kriza legitimiteta nacionalističkih lidera je veliki izazov za budućnost u svim zemljama bivše Jugoslavije. Nakon skoro 35 godina vlasti i izgubljene trećine stanovništva, opljačkane privrede, polukolonijalne međunarodne pozicije i neizvjesne budućnosti, paralelna stvarnost je jedino što preostaje. Zato se prijeti i viče, ne bi li se sakrilo da se nakon svega nema šta reći.
novidani.com