Novi Dani
Mišljenja

ELIS BEKTAŠ: Privid nemogućeg rata

Rat za raspad Jugoslavije, koji je izbio 1991. godine, okočan je 2001. godine, na isti način kako je i započeo – mali i traljavi rat u Sloveniji bio je uvertira, a mali i traljavi rat u Makedoniji epilog te sramne epizode u historiji južnoslovenskih naroda, koji su iz nje izašli osramoćeni i civilizacijski obogaljeni, te prinuđeni da pristanu na zabludu po kojoj je rat bio jedino rješenje za jugoslovensku dugotrajuću i političku krizu.

To pristajanje za mnoge je nužnost, jer drugačije ne bi mogli očuvati privid vlastite moralnosti, koju, gle čuda, od njih ustvari niko i ne traži, niti bi mogli podnijeti pomisao da su prevareni i, kako se to kaže vernikularom prostog puka, naguženi u mozak.

Bipolarni poremećaj stvarnosti

Kolektivne percepcije tog rata i njegovih zasebnih epizoda počivaju na dva suba – na mitomaniji, koja se u različitim etničkim kolektivima javlja u različitom obličju no suština joj je uvijek identična i svedena na monohromatsku i bipolarnu predodžbu stvarnosti, te na preziru prema činjenicama udruženom sa parališućim strahom od svakog ozbiljnog preispitivanja, koje nikada ne prelazi granicu pristajanja na manju štetu, da bi se tako sačuvao sam mit.

Svoju vitalnost i žilavost te kolektivne percepcije rata ne duguju svojoj autentičnosti i racionalnosti, već isključivo potrebi masa za mentalnim i etičkim komoditetom, te na strahu tih masa pred samom mogućnošću da stvari možda i nisu takve kakvima se prikazuju.

Možda će zvučati kao pretjerivanje, no nije daleko od istine da etničarski um, svejedno da li je ostao zakočen u stadiju plemenskog ili se uzdigao do malograđanskog, umuje na sljedeći način: ako ne mogu vjerovati u čudo bosanskog otpora ili u taktičku briljantnost Oluje ili u pobjedu Srbije nad NATO paktom, u šta onda, dođavola, uopšte mogu vjerovati. Skoro da je vjerovanje u te mitove preduslov vjerovanja u Boga ili u ljubav i odanost bračnog partnera.

No čak i najjednostavnija i najprostija provjera, svedena na niz precizno postavljenih pitanja, raznijela bi uvjerljivost tih mitova kao što precizan pogodak artiljerijskog projektila raznese kamion za snabdijevanje, pa se stoga svaki pokušaj postavljanja takvih pitanja unaprijed osuđuje kao čin izdajništva i subverzije, te kao maliciozni pokušaj izjednačavanja krivice. 

Tim izopačenim i, prevashodno zbog nedosljednosti i selektivnosti, logički nakaradnim mitomanskim narativima život produžava upravo ta njihova misaona nakaradnost koja se razmahuje svojim površnim i usput napabirčenim poluznanjem povijesti i sudskim presudama, a ni povijest ni sudske presude nije u stanju razumjeti, već ih u najboljem slučaju doživljava kao Paninijeve samoljepljive sličice za dječje albume.

Strogo kontrolisana predstava

Dovoljno je i sasvim ovlaš poznavati principe i postulate vojne vještine, pa kroz tu prizmu razumjeti kako je rat za raspad Jugoslavije bio tek politički strogo kontrolisana predstava, u kojoj su iznenađenja bila rezervisana isključivo za naivnu publiku iz prvih redova i iza čijih kulisa se odvijao proces preraspodjele vlasništva nad društvenim dobrima, te uspostavljanja novih društvenih elita. Još jasniju sliku pružaju neutralni i realistični obavještajni izvještaji međunarodnih snaga, iz kojih se često može iščitati zgroženost nad shizofrenim oponašanjem rata, zgroženost nad međusobnim pružanjem opravdanja i povoda između političkih vrhova, te zgroženost nad diltetantizmom koji se ovdašnjim masama servirao kao vojnička genijalnost.

U toj raspodjeli mitomanije možda su i najgore prošli Bošnjaci odani halucinacijama Alije Izetbegovića, čija je percepcija rata ponajviše udaljena od stvarnosti iz prostog razloga što je taj kolektiv ostao zarobljen u mitu o famoznoj Platformi predsjedništva RBiH, dokumentu kog njegovi tvorci nikada nisu ozbiljno doživljavali i koji je nudio tek propagandne floskule ispod kojih su bili prikriveni stvarni ciljevi bošnjačkog političkog i vojnog vrha – uspostavljanje neofeudalnog sistema i dominacije nad javnim preduzećima, te zakašnjelo sprovođenje nacionalnog projekta po mjeri prošlog i pretprošlog stoljeća, od kog korist može imati samo vladajuća elita, a narod od takvog regresivnog postupka može imati samo nemjerljivu, a možda i nepopravljivu štetu.

Privid rata, u kom su samo žrtve bile stvarne, za nužnu je posljedicu imao i svoj nastavak u vidu privida demokratije. Kao što najšire narodne mase nisu bile odista zainteresovane za rat, što bi bilo veoma lako dokazati uvidom u evidencije o stopi dezerterstva, pa su stoga sva rukovodstva morala formirati namjenske snage popunjene kriminogenim ljudskim otpadom za obavljanje prljavih poslova i inicijalnih zločina, kako bi se na taj način opravdale teze o nužnosti rata – eto vidite šta su oni nama spremali – i kako bi se njihovim djelovanjem uzburkale strasti i strahovi među najširim masama, tako danas te iste mase nisu zainteresovane ni za demokratiju kao proces, već joj pristupaju jednako mitomanski i navijački kao i ratu.

Mase – lak plijen

Na ovom mjestu treba spomenuti i odgovornost jugoslovenskih komunista za današnje stanje, čiji su napori na emancipaciji najširih masa bili selektivni i limitirani, pa su stoga te mase učinili laganim plijenom za svoje reakcionarne političke oponente i onesposobili ih da sagledavaju stvarnost onakvom kakva ona jeste, pa je zato i bilo moguće uvjeriti te mase u nužnost konflikta uz sasvim malo manipulacije u medijima i na terenu.

Ne treba, međutim, rat za raspad Jugoslavije proglašavati krimenom isključivo domaćih elemenata – i strani elementi su tu imali svoju riječ, no o tome je zasada nezhvalno govoriti iz prostog razloga što bi to govorenje nužno bilo svedeno na nagađanje i pretpostavke. No svakako je indikativna činjenica da su, recimo, pripadnici američkih specijalnih snaga stacionirani u Vićenci dvije godine prije izbijanja sukoba u Jugoslaviji obučavali odabrane pripadnike slovenačke teritorijalne odbrane.

Strani faktor ovdje ističem samo iz jednog razloga – da bi se kroz njegov angažman sagledala činjenica da je tadašnji povijesni trenutak združio ambicije mnogih politika i ideologija da se uništi ideja Jugoslavije, pa je ta predstava režirana uz uvažavanje načela i postulata specijalnog i psihološko-propagandnog rata, što znači da tamo gdje nisu postojali racionalni i realistični razlozi i ciljevi rata, efektno je stvaran njihov privid i serviran je javnosti na konzumaciju.

Rat kao opciju olakšala je i činjenica da je Jugoslavija bila supstancijalno militarizovana i naoružana zemlja, sa ogromnim zalihama naoružanja i ubojnih sredstava, te sa regrutnom bazom sastavljenom od ljudskog materijala koji je prošao barem bazičnu vojnu obuku u JNA.

Zločinačka očekivanja

Danas je, međutim, politička, bezbjednosna i vojna situacija radikalno drugačija i ovdašnja se društva nalaze pred sasvim drugačijim izazovima. Ne pada mi napamet decidno ustvrditi da je rat, čak i u skoroj budućnosti, nemoguć, jer je itekako moguć, ali isključivo kao refleksija većeg, evropskog ili svjetskog sukoba, odnosno kao mala prljava predstava manipulativnih etničkih rukovodstava, koji neće prezati ni od izazivanja oružanog incidenta i od proljevanja krvi, makar i u skromnom obimu, ne bi li barem malo produžili svoj opstanak na grbači hipnotisanog i obeznađenog društva.

U svakom slučaju, rat kakvog u aluzijama spominje Bakir Izetbegović nemoguć je, iz prostog razloga što bi teritorijalni ciljevi takvog rata bili sumanuto iracionalni i neostvarivi, te stoga što danas jednostavno ne postoje materijalne i ljudske pretpostavke za vođenje rata koji bi makar i ovlaš nalikovao na prethodni. I Izetbegović to jako dobro zna, pa se upravo stoga i odvažio na igru sa šibicama, računajući da su ipak dovoljno navlažene i da njihovo kresanje neće izazvati plamen. No računati na takvu mogućnost u najmanju ruku je neodgovorno, a na simboličkom planu i zločinački, prevashodno prema narodnim masama u čije ime Izetbegović nastupa.

Čitav taj proces profilisanja Bakira Izetbegovića kao ratnog zaslužnika i vojskovođe, koji aktivno traje već nekoliko godina u medijima bliskim njegovoj stranci, nema nikakve veze ni sa Bosnom i Hercegovinom, pa ni sa Bošnjacima na čije glasove Izetbegović računa. Opskurna i sumnjiva svjedočenja o njegovom učešću u akcijama, njegovo razmetanje nabavkom opreme i naoružanja tokom rata, pa čak i prije njega, razmetanje skromnim uspjesima domaće namjenske industrije…

sve je to samo cirkuska i opsjenarska predstava kojom Izetbegović pokušava da ucjenjuje međunarodnu zajednicu i da se, na jedan otužan i karikaturalan način, nametne kao nužan partner, jer, eto, on ima moć u svojim rukama i on je taj koji može spriječiti rat, ali ga i povesti bude li trebalo.

Prostor vječitih nepomirljivosti?

Koliko su te Izetbegovićeve intencije shizofrene, skoro da je sramota i objašnjavati. No svakako bi bilo zanimljvio dovesti ga u kakav studio pa pred njega staviti kartu Bosne i Hercegovine, list papira i flomaster i kazati mu – deder malo skiciraj kad, gdje, kako, s kim i s čim misliš voditi taj svoj rat – a onda mu dodati i kartu Evrope, pa zatražiti da objasni i kako je to zamislio da angažuje Bošnjake na prenošenju rata u Evropu.

Treba reći i to da upravo Izetbegović, svojom navodnom borbom za Bosnu i Hercegovinu, zakiva eksere u njen tabut i proglašava je prostorom vječitih nepomirljivosti. Milorad Dodik, koji još uvijek prilično suvereno dominira političkim prostorom Republike Srpske, nesumnjivo je bahato političko govedo pod jarmom najcrnjeg šovinizma i tranzicijski jazavac, ali ni de facto ni de iure nije nikakav genocidaš, pa ostaje nejasno na koga tačno Izetbegović misli kad izgovara tu riječ.

Izetbegovićev ratnički narativ nije samo luckast i shizofren, već je i zloćudan, ne zbog toga što odista može dovesti do konflikta za koji je, prema pouzdanoj tvrdnji njegovog oca ipak potrebno najmanje dvoje, već zbog toga što se njegovim pogravanjem sa ratom kao izglednom mogućnošću dobar dio društva gura još dublje u katran mitomanije i grandomanske isključivosti, pa će se to društvo, umjesto za podnošljiviju i prosperitetniju budućnost, morati boriti da dođe do daha u toj gustoj i tamnoj smjesi Izetbegovićevog izopačenog i incestuoznog čeda nakaradnog doživljaja povijesti i još nakaradnijeg doživljaja etike.

Piše: Elis Bektaš , tekst pteuzet sa portala Preokret

Pročitajte još