Foto:Twitter
U svjetlu sukoba u Ukrajini i najnovijih ruskih prijetnji da će pripojiti okupirane teritorije i potom ih braniti nuklearnim oružjem, zanimljivo se prisjetiti kako je Rusija postala vlasnik nuklearnog naoružanja nakon raspada SSSR-a.
Strah od drugog Černobilja, skrivene želje i komplikovani sporazumi: kako je rešeno jedno od najtežih pitanja posle raspada Sovjetskog Saveza?
Raspad SSSR-a 1991. godine doneo je sa sobom veliki broj problema. Tada su počele „divlje 90-te”, koje su u ruskoj svesti zapamćene kao vreme siromaštva, procvata ruske mafije, finansijskih piramida i potpunog gubitka orijentacije.
Međutim, u globalnom kontekstu svet koji je posmatrao raspad najveće „supersile” zanimalo je nešto drugo. Svi su se pitali: u čije ruke će dospeti nuklearno oružje?
Faktički, rezerve nuklearnih bojevih glava, koje znače ogromnu moć i ogromnu opasnost, posle raspada su se našle na teritorijama četiri posebne države: Rusije, Belorusije, Kazahstana i Ukrajine.
Šta da radimo?
Najpre je Rusija, koju je predstavljao njen novopečeni predsednik Boris Jeljcin, saopštila da ne planira sama da kontroliše nuklearni arsenal SSSR-a. Sve četiri zemlje koje su posedovale sovjetsko nuklearno nasleđe 21. decembra 1991. godine potpisale su u Alma-Ati sporazum o zajedničkoj kontroli.
Devet dana kasnije predstavnici zemalja sreli su se u Minsku i potpisali drugi sporazum na istu temu: o osnivanju ujedinjene komande „strateškim snagama”.
Da li je to rešilo problem? Zapravo, nije. Naime, između ova dva sastanka, 25. decembra, Mihail Gorbačov, koji se nešto ranije povukao sa svoje funkcije, predao je Borisu Jeljcinu glavni simbol vlasti: takozvani „nuklearni koferčić”.
A i u samom sporazumu je bilo navedeno: odluku o upotrebi nuklearnog oružja donosi Rusija, ali uz obavezan dogovor sa predsednicima Ukrajine, Kazahstana i Belorusije i uz konsultovanje sa drugim članicama Zajednice nezavisnih država.
Kasnije je pukovnik jedne od najmoćnijih raketnih formacija, 43. raketne armije, koja se nalazila na teritoriji Ukrajine, Vilen Timoščuk, rekao: „Ni predsednik Ukrajine, niti bilo ko drugi u zemlji nije mogao da utiče na ispaljivanje [nuklearnih] raketa, jer su šifre za lansiranje morale da stignu iz Centralnog komandnog punkta koji se nalazio u Rusiji”.
Međutim, čak ni takva situacija nije odgovarala Zapadu i, kako se kasnije ispostavilo, nije zadovoljavala ni Rusiju. „Jeljcin je sa neverovatnom otvorenošću rekao meni, državnom sekretaru SAD, kako će se razvijati nuklearni program i upravljanje nuklearnim oružjem u okviru Zajednice nezavisnih država. […]
Ko će imati dugme, a ko ne; šta o tome misle lideri Ukrajine, Belorusije i Kazahstana; kako oni misle da će imati nuklearno oružje, a u stvari ga neće imati”, rekao je 2012. godine za ruski „Forbs” Džejms Bejker o tadašnjim pregovorima sa Jeljcinom. SAD su bile glavni posrednik u rešavanju „nuklearne krize”.
Ali i više od toga. Amerikanci su priželjkivali drugi scenario: sav sovjetski nuklearni arsenal trebalo je da pripadne samo Rusiji.
„Zaista smo želeli da imamo posla sa jednom zemljom, a ne sa njih četiri. Nismo želeli da umesto jedne dobijemo četiri zemlje koje imaju nuklearno oružje”, priznao je Bejker.
Ali kako ubediti tri zemlje da se odreknu takve moći? „Drugi Černobilj”. Ova fraza se često mogla čuti na pregovorima iza zatvorenih vrata.
Eksplozivno nasleđe
Radi se o tome da je rok korišćenja nuklearnih bojevih glava koje su se nalazile u sovjetskim republikama isticao 1997. godine. Skladišta su u tom trenutku bila prepuna, za njihovo bezbedno održavanje ili dekompletiranje bili su potrebni značajni resursi, kako novca tako i tehnologije. To niko nije imao. U slučaju prirodne katastrofe ili nesrećnog slučaja sve to je moglo da eskalira.
Osim toga, kako je tvrdio Leonid Kravčuk, tadašnji lider Ukrajine, Jeljcin je ultimativno ponavljao: Rusija neće primiti „opasne bojeve glave” posle 1997. godine, to jest, treba ih odmah predati.
Kazahstan, koji je nasledio drugi po veličini nuklearni poligon na planeti, Semipalatinski, svoj arsenal predao je bez reči. Kazahstan se pobrinuo za bezbednost celog čovečanstva, a ujedno je u zamenu za to dobio vojnu tehniku i investicije, izjavio je predsednik Nursultan Nazarbajev u intervjuu japanskim medijima. Do proleća 1992. godine sve je već bilo rešeno.
Uništena je poslednja sovjetska nuklearna raketa u Kazahstanskoj SSRJurij Kujdin/Sputnik
Belorusija je 1994. godine potpisala sporazum o uklanjanju arsenala u zamenu za garancije njene bezbednosti. Kasnije se, istina, pokajala što nije tražila više:
„Nije tako trebalo. To je bila najveća vrednost, dragocena roba koju je, na kraju krajeva, trebalo skupo da prodamo”, rekao je predsednik Belorusije Aleksandar Lukašenko.
Raketa RSD-10 likvidirana u Belorusiji V. Kiseljov/Sputnik
Problemi su se pojavili samo sa Ukrajinom. Ona nije htela da preda oružje.
Ukrajinsko pitanje
Kada se radi o količini rezervi, Kijev je posle raspada SSSR-a posedovao treći nuklearni arsenal na svetu posle Vašingtona i Moskve. Na teritoriji Ukrajine našle su se interkontinentalne rakete okrenute direktno prema SAD, kao i 1240 bojevih glava.
„S obzirom da smo imali nuklearni arsenal, u koji su mogli da prodru teroristi ili koji je mogla da raznese obična raketa, sedeli smo kao na buretu baruta i zastrašivali sve oko sebe: ako nas samo pipnete, odletećemo u vazduh zajedno s vama”, rekao je 20. januara 2014. godine u intervjuu za Radio UN Jurij Sergejev, stalni izaslanik Ukrajine pri Ujedinjenim nacijama.
To se nije moglo tolerisati, pa su SAD postavile uslov. „Oni su rekli: ako ne ispunite zadatak da bojeve glave iznesete iz Ukrajine, nećemo više samo vršiti pritisak, već ćemo blokirati Ukrajinu.
Direktno je rečeno: uslediće sankcije i blokada”, pravdao se Kravčuk (čak i posle 25 godine pristalice Ukrajine kao nuklearne sile ne mogu da mu oproste razoružanje).
„Da se Ukrajina nije odrekla nuklearnog oružja, niko je ne bi priznao”, rekao je 2011. godine predsednik Vrhovne rade Vladimir Litvin.
1994. godine Kijev je potpisao memorandum u zamenu za teritorijalni integritet i ekonomsku pomoć. Ukrajina je od SAD dobila 175 miliona dolara za neutralizaciju nuklearnog oružja. 2000. godine Moskva je Ukrajini otpisala dug od 1,099 milijardi dolara. Kijev, međutim, nije bio zadovoljan.
Ukrajina je tražila 3 milijarde dolara kao kompenzaciju. Ali, bilo kako bilo, do kraja 1996. godine završeno je uklanjanje nuklearnog oružja iz bivših sovjetskih republika, a Rusija i SAD su, prema sporazumima, počele dug proces smanjivanja svojih arsenala.
Ukrajinska vojska po sporazumu predaje bojeve glave 4.januar 1992. godine
Budimpeštanski memorandum
Dana 5. 12.1994. čelnici Ukrajine , Rusije, Britanije i Sjedinjenih Država potpisali su memorandum o pružanju sigurnosnih garancija Ukrajini u vezi s njezinim pristupanjem NPT-u kao države bez nuklearnog oružja.
Četiri strane potpisale su memorandum koji sadrži preambulu i šest paragrafa. Memorandum glasi kako slijedi: [10]
Sjedinjene Američke Države, Ruska Federacija i Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske,
Pozdravljajući pristupanje Ukrajine Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja kao države koja ne posjeduje nuklearno oružje,
Uzimajući u obzir obvezu Ukrajine da eliminira svo nuklearno oružje sa svog teritorija u određenom vremenskom razdoblju,
Imajući u vidu promjene u sigurnosnoj situaciji diljem svijeta, uključujući kraj Hladnog rata, koje su dovele do uvjeta za duboko smanjenje nuklearnih snaga.
Potvrdite sljedeće:
1. Ruska Federacija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države ponovno potvrđuju svoju predanost Ukrajini , u skladu s načelima Završnog akta Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi, da poštuju neovisnost te suverenitet i postojeće granice Ukrajine.
2. Ruska Federacija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države ponovno potvrđuju svoju obvezu suzdržavanja od prijetnje ili uporabe sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti Ukrajine, te da nijedno njihovo oružje neće ikada koristiti protiv Ukrajine osim u samoobrani ili na drugi način u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda.
3. Ruska Federacija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države ponovno potvrđuju svoju predanost Ukrajini, u skladu s načelima Završnog akta Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi, da će se suzdržati od gospodarskih prisila osmišljena kako bi vlastitom interesu podredila korištenje prava koja su svojstvena njezinom suverenitetu od strane Ukrajine i na taj način osigurala prednosti bilo koje vrste.
4. Ruska Federacija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države ponovno potvrđuju svoju predanost traženju hitne akcije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda za pružanje pomoći Ukrajini, kao državi stranci Ugovora koja ne posjeduje nuklearno oružje o neširenju nuklearnog oružja, ako Ukrajina postane žrtvom čina agresije ili objektom prijetnje agresijom u kojoj se koristi nuklearno oružje.
5. Ruska Federacija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države ponovno potvrđuju, u slučaju Ukrajine, svoju obvezu da neće koristiti nuklearno oružje protiv bilo koje države stranke Ugovora o nenuklearnom oružju Neširenje nuklearnog oružja, osim u slučaju napada na njih same, njihove teritorije ili ovisne teritorije, njihove oružane snage ili njihove saveznike, od strane takve države u suradnji ili savezu s državom koja posjeduje nuklearno oružje.
6. Ukrajina, Ruska Federacija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države savjetovat će se u slučaju da se pojavi situacija koja postavlja pitanje u vezi s ovim obvezama.