Nadija i Sava, i svi simboli koje su mladi prigrlili u ovoj pobuni, razoružavaju sve oblike prizemnog, šatorskog nacionalizma, sve autoritete koji teže potpunoj kontroli nad tijelima, mislima i emocijama ljudi. Njihov zagrljaj ne pripada politici, ali je najpolitičniji čin današnjice jer razotkriva nemoć onih koji već decenijama žive od straha, prijetnji i podjela.
Slika na kojoj se zagrljeno smiješe Nadija i Sava obišla je svijet. Naizgled jednostavan kadar, dvoje mladih ljudi koji se grle, postao je tema oko koje su se podijelili region i društvene mreže.
Piše: Fahrudin Kladničanin (za Tačno.net)
Nadija, studentkinja iz Novog Pazara, nosi hidžab. Sava, student iz Ćuprije, na glavi ima šajkaču, neki tvrde čak i s kokardom. I upravo taj zagrljaj, koji je mnogima bio znak pomirenja, ljudskosti i nade, drugima je postao razlog za osudu, pa i hajku.
U danima koji su uslijedili, društvene mreže preplavili su komentari, memovi, i prijetnje. Najglasniji su bili oni koji su u Nadijinom gestu vidjeli „kršenje kodeksa“, „izdaju vjere“ ili „neprimjereno ponašanje žene sa hidžabom“. Islamski vjerski autoriteti, predvođeni Elvedinom Pezićem, koji u Novom Pazaru redovno puni dvorane, nisu propustili priliku da iznesu osudu. Pezić, koji na društvenim mrežama ima stotine hiljada pratilaca, reagovao je brzo, ali, kao i mnogo puta do sada, vidio je samo ono što se uklapa u njegovu sliku svijeta.
Zato ova slika nije samo o Nadiji i Savi. Ona je o svima nama, o tome kako smo spremni da sudimo brže nego da razumijemo, da vičemo prije nego što pitamo i branimo simbole dok zaboravljamo smisao.
Pezić, kao i većina dogmatskih propovjednika, ne bavi se stvarnim problemima koji tište društvo – siromaštvom, nepravdom, nasiljem, već sporednim stvarima koje mu omogućavaju da održava autoritet. Umjesto da podstakne razumijevanje i empatiju, osuo je paljbu po studentkinji iz Novog Pazara. Jer Pezić, čini se, niti razumije niti želi ono što se zaista događa u Srbiji. Nakačio se na hidžab i jedan zagrljaj, i od toga stvorio priču o „moralnom padu“. Kritikuje, sudi, a rijetko kada je spreman da se izvini ili prizna grešku, jer ljudi koji vjeruju u sopstvenu nepogrešivost najčešće ne trpe sumnju.
A Nadija Delimeđac i student Sava iz Ćuprije – oni su nešto drugo. Oni su pobunjena mladost Srbije. Njihov zagrljaj nije samo trenutak koji je obišao svijet, već simbol generacije koja se više ne plaši da pokaže bliskost, pomiri simbole i bude svoja.
Selefijska dogma odavno nije vjera, to je sistem kontrole obučen u odjeću pobožnosti. Ona proizvodi poslušne, a ne pravedne – sljedbenike. Njen cilj nije da čovjeka približi Bogu, već da ga udalji od samog sebe, da mu oduzme sumnju, misao, dah slobode. U toj šemi, sve je grijeh, osim poslušnosti, a svaka slobodna žena je najveća prijetnja.
Elvedin Pezić je samo lice te ideologije: propovjednik koji, dok svijet gori od nepravde, diskutuje o tome da li je dozvoljeno gledati tortu s likom životinje. Dok se ljudi bore s bijedom, on propovijeda o dužini rukava i pogledu na ulici. Njegov svijet je bez pitanja odgovornosti, u kojem se svaka sumnja proglašava pobunom protiv Boga. A ustvari to je samo strah od gubitka moći, da ponovim po stoti put ovih dana. Jer svaka dogma preživljava dok ima publiku koja se boji. Kada se pojavi generacija koja više ne drhti pred „haramom“ već pred nepravdom, tada dogma počinje da puca.
Prva „brada Fejsbuka“ nema snage da se suoči s realnošću, ali ima volje da moralizuje nad fotografijom jedne studentkinje. I dok Nadiju Delimeđac, časnu, hrabru i plemenitu djevojku iz ugledne novopazarske porodice, pretvara u simbol „posrnuća“, on zapravo pokazuje nemoć da razumije ljudskost. Jer samo Bog zna šta je u srcu Nadije, i niko drugi.
Uostalom, šta Fejsbuk-daija zna o studentima u Srbiji? Šta on zna o nepravdi koja razara Državni univerzitet u Novom Pazaru, o otpuštanjima profesora, strahu i šutnji, faraonskim metodama koje vladaju, o ponižavanju i zlostavljanju, kontroli i prijetnjama? Ne zna on ništa o tome, niti ga se to dotiče i zanima. U toj lakoći osude i samozadovoljstvu pobožnosti bez empatije leži sva tragedija jednog svijeta koji se plaši da pogleda istini u oči.
Nadija i Sava, i svi simboli koje su mladi prigrlili u ovoj pobuni, razoružavaju sve oblike prizemnog, šatorskog nacionalizma, sve autoritete koji teže potpunoj kontroli nad tijelima, mislima i emocijama ljudi. Njihov zagrljaj ne pripada politici, ali je najpolitičniji čin današnjice jer razotkriva nemoć onih koji već decenijama žive od straha, prijetnji i podjela.
Oni, mladi ljudi Srbije, stvaraju novu geografiju kulturnog koda, prostor u kojem nije važno kako se moliš, nego da li umiješ da razumiješ. Ova generacija, odgajana između ratnih priča svojih roditelja i digitalne stvarnosti koja ne priznaje granice, konačno se oslobodila straha. Njihovo „ma zaboli me“ najveći je udarac svakoj dogmi, vjerskoj, nacionalnoj, političkoj. Jer ništa ne plaši propovjednike i moćnike više od mladosti koja se ne plaši.
Sve ovo djeluje kao idealna priča koja glorifikuje studente, pretvara ih u nepogrešive i uzvišene figure, u nosioce moralnog preporoda. I možda je to, na trenutak, uredu. Ovaj moment zaslužuje da im se pruži podrška i odbrani njihovo pravo na slobodu, različitost, zagrljaj koji ne traži opravdanje.
Ali koliko je ta priča snažna i koliko može da opstane, to ćemo tek vidjeti. Bit će to test ne samo mladih već i društva koje ih gleda. Na prvim izborima, u prvoj ozbiljnoj političkoj situaciji, vidjet ćemo da li se taj novi kulturni kod može prevesti u jezik politike, odluke i moći. Tada će se pokazati koliki je zaista domet šajkače i hidžaba i da li su ti simboli samo trenutni zagrljaj ili početak jedne dublje promjene Srbije.
Tekst preuzet sa portala Tačno.net
Nezavisni mediji teško opstaju. Jednokratnom donacijom ili mjesečnom pretplatom možete nam pomoći da nastavimo kreirati tekstove koje čitate
Podrži nas