Foto:Facebook
Danas se obilježena godišnjica zločina nad 33 hrvatska civila koje u selu Grabovica, između Mostara i Jablanice u noći s 8. na 9. septembar 1993. godine ubili pripadnici Armije RBiH.
Godišnjicu će obilježiti Udruga hrvatskih stradalnika “Grabovica ’93” Mostar.
Polaganje vijenaca na spomenik civilnim žrtvama Domovinskog rata Grabovice i put križa od spomenika do groblja počet će u 11 sati, nakon čega će uslijediti misa za ubijene civile na mjesnom groblju.
Za ovaj ratni zločin su osuđena dva vojnika Armije BiH. U rujnu 2007. su još su tri Bošnjaka, pripadnika Armije BiH nepravomoćno osuđena za ovaj ratni zločin. Nitko od visokih dužnosnika Armije BiH još nije odgovarao za ovaj zločin.
Operacija Neretva 93
Ovaj zločin polčinjen je tokom operacije ARBIH Neretva 93 koja je sprovedena s ciljem Kako deblokadeistočnog dijela grada Mostara.
Tako su jedinice 9. brigade, 10. brigade i 2. nezavisnog bataljona, sve podređene Prvom korpusu Armije BiH, poslane iz Sarajeva u sektor Jablanice.
To je bilo područje gdje se nalazi Grabovica, a u zoni odgovornosti Šestog korpusa. MKSJ je zaključio da su jedinice došle u to područje na osnovu naredbe izdate od strane Sefera Halilovića.
Zločin
Grabovica je bilo selo nastanjeno Hrvatima. Bila je pod kontrolom bosanske vlade od maja 1993, a odnos između stanovnika i vojnika Armije RBiH koji su bili stacionirani u selu je bio dobar.
Reputacija jedinica koje su trebale doći (9. i 10. brigada) je bila loša, zbog “kriminalnih i nekontrolisanih” elemenata u njima. Prema MKSJ, dokazi su pokazali da su pripadnici obje brigade ne samo pokazali nedostatak discipline, nego su također činili i nedolične radnje (krađa i sl.).
Pretresno vijeće je istaklo svjedočenje komandatna Prvog korpusa, Vahida Karavelića koji je rekao da iako je znao za nedisciplinu pripadnika tih brigada, ipak nije mogao zamisliti da bi pripadnici tih brigada mogli počiniti zločin nad civilima u Grabovici.
Dolaskom jedinice 9. brigade atmosfera u selu se promijenila, a činovi nasilja su se počeli dešavati. Tokom noći 8. septembra su se čuli pucnji u selu.
MKSJ je ustanovio da je do ranog poslijepodneva na dan 9. septembra, određeni broj stanovnika bio ubijen od strane jedinica prisutnih u Grabovici.
Pretresno vijeće je zaključilo da je van razumne sumnje dokazano kako je 13 stanovnika sela, koji nisu aktivno učestvovali u neprijateljstvima ubijeno od strane pripadnika 9. brigade i neidentifikovanih članova Armije RBiH na dane 8. i 9. septembra 1993. godine.
Pretresno vijeće je zaključilo da Tužilaštvo nije uspjelo dokazati izvan razumne sumnje da je preostalih 14 osoba navedenih u optužnici ubijeno od strane pripadnika Armije BiH u Grabovici u vrijeme relevantno za slučaj. Pretresno vijeće je također konstatovalo da je tokom slučaja, šest navodnih žrtava navedenih u optužnici povučeno.
Suđenje u Hagu
Komandant A RBIH Sefer Halilović je optužen od strane Tužilaštva MKSJ na bazi komandne odgovornosti (član 7(3) statuta Tribunala) po jednoj tački optužnice za kršenje zakona i običaja ratovanja (član 3 – ubistvo).
Nakon što je sud ispitao sve prezentirane dokaze i u svjetlu činjeničnih nalaza, donesena je odluka kako Tužilaštvo nije dokazalo izvan razumne sumnje da je Sefer Halilović imao efektivnu kontrolu nad trupama u Grabovici na dane 8. i 9. septembra 1993. godine, čiji su pripadnici počinili zločin. Presuda Seferu Haloviću je glasila da nije kriv.
Uspavanka za Mladenku Z.
Predstava „Uspavanka za Mladenku“ na dokumentarno-poetski način, vrlo otvoreno problematizira zločin nad hrvatskim civilima iz sela Grabovica iz septembra 1993. godine. Najmlađa žrtva Mladenka Zadro imala je tek 4 godine. Predstava je autorski projekt Seada Đulića, a izvodi ju Mostarski teatar mladih (eMTeeM).
Sead Đulić je pozorišni redatelj i dramski pedagog, aktivista te umjetnički direktor Mostarskog teatra mladih (MTM) kojeg je pokrenuo 1974. godine sa prijateljima. Takođe predsjednik je i UABNOR-a u Mostaru.
Iza njega su dvije objavljene knjige i stotine izvedenih predstava kao i veliki broj osvojenih nagrada. Neki ga zovu i neumornim graditeljem pozorišnih mostova, a mnogi su nakon njegovih predstava ostali dirnuti i šokirani u toj mjeri da nisu mogli pljeskati. Đulić je tokom rata u BiH bio oficir Armije BiH a govorio je i o predstavi “Uspavanka za Mladenku” i razlozima zbog kojih je napravljena.
“Na 25. godišnjicu zločina u Grabovici rekao sam da imam želju i potrebu, kao bivši oficir ARBiH, da o tom zločinu progovorim i napravim predstavu. Mojih osam mladih glumaca teatra nisu imali pojma o Grabovici, neki nisu znali ni gdje se nalazi. Predstavu nisam pravio protiv svojih, nego protiv zločina i zločinaca. Nikakav zločinac ne može biti moj!”, kazao je 2019. Đulić.
Kako se primicala 25. godišnjica zločina, predložio sam članovima tetara, svojim glumcima, da pravimo pozorišno djelo koje će podsjetiti na zločin, suočiti nas sa onim što se dešavalo u ratu. Rekao sam da imam želju i potrebu, kao bivši oficir A RBiH koji je u tom periodu bio na visokoj armijskoj funkciji da progovorim o Grabovici, ali i da je odluka na njima. Rekao sam im, “guglajte”, pitajte roditelje, pa ćemo odlučiti. Nakon desetak dana svi su rekli da o ovome moramo govoriti, ali kako?
Zanimljivo da sa njihove strane, nije bilo straha, valjda to mladost nosi i nedovoljno poznavanje u šta se zapravo upuštamo. Polako smo počeli istraživati, čitali dokumente, izjave, presude, čitali o Grabovici gdje je, šta je i ko je tu živio, čitali podatke o stradalim. Što smo više čitali, bilo je više boli, tuge i suza na probama. Onda smo krenuli u proces osvještavanja tog materijala u scenska sredstva. Htjeli smo napraviti predstavu koja će na kraju imati poruku, naš stav, i moj kao autora, ali i njihov generacijski stav o tom zločinu, i o svim sličnim zločinima i posljedicama zločina na njihovo odrastanje i na njihov život.
Kad je došlo do toga šta će nam biti lajtmotiv predstave, šta će povezati mnoštvo dokumentarne građe, jer ako nema emocije između gledališta i njih na sceni, onda je to kao da ljudi otvore dokumente i čitaju. Rekli smo, 33 civila su stradala u dubini teritorije koju kontroliše vojska od koje su stradali. Najstarija osoba je imala 87 godina, većinom su stradale žene, a najmlađe dijete imalo je svega četiri godine. U jednom danu ubijeni su djed i baka, njihov sin, žena i unuka Mladenka.
Dva unuka, dječaci od 10 i 12 godina slučajno su se sklonili, vidjeli šta se dešava i pobjegli u šumu. U konačnici, dijete je postalo poveznica, jer ono ne može nikome biti krivo. Dijete je čista tabla, čista bijela hartija, čista nevinost. Tada smo se dogovorili da pričamo priču o Mladenki, priču o svoj stradaloj djeci kroz Mladenku u svim ratovima. Ta odluka i pjevanje uspavanke na samom početku predstave praznoj kolijevci je ono što zapravo zgrabi publiku, što je veže da izdrži do kraja, da čuje priču, kazao je tada Đulić.