Dok SAD pod Trumpom skreće desnije nego što se itko nadao, dvije postjugoslavenske autorice objavile su knjige koje pomažu da shvatimo jučerašnju i današnju Ameriku. Razgovaramo s Mašom Kolanović, autoricom studije “Metafora kapitalizma”, i čitamo dnevničke zapise Rumene Bužarovske “Nakon Boga, Amerika”
Što sve podrazumijeva naša književna imaginacija Amerike a što neposredna, dnevnička refleksija života u suvremenoj Americi, i koliko se u postjugoslavenskom imaginariju americane možemo osloniti na naslijeđenu povijesnoknjiževnu valutu imaginarija Amerike iz dvadesetog stoljeća? Naravno, pod pojmom Amerike oduvijek prvo, a u aktualnim političkim okolnostima neizostavno, mislimo na Sjedinjene Američke Države – iako se gotovo tragikomično osjećamo kad naglašavamo tu metonimiju.
Otprilike onako kako procjenjujemo da se osjećao i amerikanist Rob Kroes kad se, u pokušaju da sažme povijest komplicirane uzajamnosti europskog kulturnog kruga i Amerike u uvodu zbornika “European Readings of American Popular Culture” iz 1996. zapitao gdje bi bila Europa bez Amerike, a onda sam i odgovorio: “Vjerojatno tamo gdje je danas, ali samo geografski.” Iako ta haiku-konstatacija izgleda kao vic, dobro funkcionira i na terenu književne povijesti i teorije, ali i političkog realiteta.
Naime, u uvodu svoje nove knjige “Metafora kapitalizma: ekonomski imaginarij Sjedinjenih Američkih Država u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća” (Stilus, Zagreb, 2024.) Maša Kolanović (književnica, književna povjesničarka i teoretičarka, profesorica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu) oslonila se na tu Kroesovu poantu da objasni komparativnu perspektivu svoje studije.
Kada, primjerice, sa svojim studentima rođenima u novom tisućljeću koji većinom nisu posjetili Ameriku raspravljam o njihovim predodžbama Amerike, uza sve blještavilo popularne kulture, oni redovito izdvajaju javno zdravstvo i visoko obrazovanje kao ključne prevage kritičkog pogleda na “zemlju nemogućih mogućnosti”, prepričava Maša Kolanović
Sjedinjene Američke Države pokazuju se kao tema dugog trajanja u književnom i (pop)kulturnom imaginariju Jugoslavije dvadesetog stoljeća, zbog čega imaginarij Amerike u povijesti hrvatske književnosti i kulture rezonira uvijek u dvostrukoj artikulaciji: kao simbol imaginacije Zapada i stalne mijene vlastitog kulturnog identiteta. Drugačije kazano, s obzirom na to da je “Amerika” u nas oduvijek metafora za kapitalizam, fokus ekonomskog imaginarija Amerike unutar hrvatske književnosti ali i jugoslavenskog kulturnog kruga kao dijela zapadnoeuropskog kruga u odnosu prema SAD-u, čini se kao jedini dokraja pošten i dalekosežno angažiran.
Naposljetku, ova imagološka komparativna studija predstavlja i autoričin privatni epilog “bavljenja temom Amerike”, gotovo da funkcionira poput analitičkog post festuma njezine knjige “Jamerika: Trip” (Algoritam, 2013.). U toj halucinantno-hibridnom spoju tripa (putopisne proze), narativne poeme, uz kolaže i ilustracije, govori se o obiteljskom posjetu sinu i bratu koji je iz siromašne tranzicijske zemlje stigao u SAD u doba financijske krize 2000-ih. Obiteljska priča je triger raskošne poeme o mitskom karakteru Amerike, ali tako da je istovremeno riječ o simboličkom prisvajanju i nekoj vrsti mističke participacije. “Oćeš heaven oćeš hell, to mora da je neki spell koji postao je postao gospel”, kaže se u “Jamerici”. Ili, poetskim apelom teme najvišeg reda: “zašto je razumjeti banku važnije nego razumjeti pjesmu?”
U kratkom razgovoru za Kulturne Novosti Mašu Kolanović pitamo o njezinom iskustvu Amerike. Je li moguće izbjeći inherentnoj dvoznačnosti, ili višeznačnosti “američkog načina života” kao stabilnog mjesta globalno-društvenog znanja u stalnom sukobu s efektom vlastite kože? Kako se “postaje” građaninom Amerike?
– Tu posredovanu dvoznačnost (ili višeznačnost) ”Amerike” u sukobu s efektom vlastite kože je gotovo nemoguće izbjeći, ali upravo zbog toga je hodanje po rubu te mogućnosti za mene kreativno iznimno uzbudljiv proces, razlog zbog čega se “Americi” neprestano vraćam čak i kad mislim da sam temu iscrpila ili apsolvirala. Amerika više nego bilo koja druga zemlja nadrasta svoju geografsku datost i približava se totalitetu fikcije što je svojevrstan eldorado za nekoga tko se bavi fikcijom na različite načine. Bavljenje Amerikom u tuđim tekstovima bio je za mene instruktivan čin u spoznaji koliko smo snažno uvjetovani literaturom i svim ostalim kulturnim tekstovima u vlastitom doživljaju te zemlje pa onda samim time i boravak u njoj djeluje pomalo nestvarno.
Prolaz kroz arhiv dvadesetostoljetnih književnih i kulturnih tekstova o Americi donio je s druge strane i pomalo porazan uvid koliko je zapravo teško iznijeti o Americi nešto posve novo, odmaknuti se od determinacije američkog imaginarija onim ekonomskim, preciznije i konkretno: kapitalizmom koji dominira predodžbom o Americi i koji kao svojevrsna crna rupa proždire imaginaciju kad je Amerika u pitanju.
U hodanju po tom rubu fikcionalnog i stvarnog tako predodređene Amerike, dvije me stvari uvijek iznova fasciniraju i potresaju u mom opipljivom doživljaju Amerike: s jedne strane to je ikoničnost New Yorka, grada koji je beziznimno predmet fascinacije dvadesetostoljetnih pisaca kao simbol i konkretizirana metafora utopijsko-distopijskih vizija budućnosti in situ, a s druge strane to su duboko uznemirujući prizori beskućnika u velikim američkim gradovima, obavijeni velom beznađa i melankolije. Ako prema tome ikada postanem ravnodušna, to će biti znak da sam normalizirala i pounutrila Ameriku kao metaforu kapitalizma, bez čuđenja u svijetu, da citiram pjesnika – objasnila je Kolanović.
Amerika je ogromna zemlja. Volim ju, ali ne mogu da živim u njoj. Geografske distance mapiraju distance između ljudi, govori Rumena Bužarovska
Štogod rekli o Americi nemoguće je, dakle, izbjeći inflaciju kapitalizma, u svakom prizoru i u svakoj rečenici. Pa ako je moguće govoriti o simboličkom sukobu “pounutrene Amerike stranaca” i njihovog privatnog socijalnog naslijeđa, riječ je o neprekidnom sukobu moralne i tržišne ekonomije. To je ona borba u kojoj etički hrabri, emotivno fragilni i socijalno deprivirani protagonisti u Americi prije svega vide tugu ogromnog prostranstva i prijateljstava kao “pejzaže samoće”.
O takvoj mjeri “privatne ekonomije” u susretu s Amerikom piše Rumena Bužarovska (književnica, književna prevoditeljica i predavačica američke književnosti na Filološkom fakultetu u Skopju) u novoj knjizi “Nakon Boga, Amerika” (Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2024.) u odličnom prijevodu Senade Kreso.
Poput Kolanović, Bužarovska ima snažno privatno iskustvo Amerike. Kasnih devedesetih je živjela u Phoenixu u Arizoni, a nakon dvadesetak godina odlučila se ondje vratiti i provjeriti koliko se i što promijenilo.
Na prijedlog Semezdina Mehmedinovića da autorski sudjeluje u njegovoj dnevničkoj biblioteci, napisala je ovu svoju “Ameriku” kao spoj eseja, putopisa, memoarske proze i kratke pripovijetke. Napisala ju je na engleskom, uživajući u putovanju jugom Amerike – od Arizone do Key Westa na krajnjem jugu Floride, a onda nešto sjevernije, do Georgije.
“Amerika je ogromna zemlja. Volim ju, ali ne mogu da živim u njoj. Geografske distance mapiraju distance između ljudi”, kratko je rekla Bužarovska predstavljajući ovu knjigu i svoje ponovljeno iskustvo “pounutrene Amerike” iz 2023. godine, kada se tek slutio povratak Trumpa. “Pišući ovu knjigu, zanimalo me etičko pitanje”, objasnila je, “zato bukvalno stereotipiziram kulturne razlike”. Posve lišena iluzija o mogućem mekom mjestu susreta kulturalnih razlika (post)jugoslavenske prtljage i one formirane ideologijom američkog “prostranstva tuge” gdje ekonomija tog prostranstva diktira protokole života svojih građana, Bužarovska pripovijeda nježno tek o rijetkim lakunama američkih prijateljskih zajednica: onih koji odolijevaju jezi trampovskog bezumlja i nasilju (klerikalne) desnice.
Naravno, Amerika je zemlja ekstrema. Dnevnik “Nakon Boga, Amerika” zato skicira kontradiktornosti “američkog načina života” u svega par dana. Od rekreativnog pucanja puškom u streljani u podnožju South Mountaina u Phoenixu preko sentimentalnog putovanja na farmu gdje je živjela Flannery O’Connor (čije pripovijetke je Bužarovska prevodila na makedonski), do seansi ridikuloznih turističkih “hotela duhova”. “Non stop ti netko uzima pare: čak i kad nešto košta 100 dolara, ne košta… sve rade da osjetiš neki stid da si siromašan”, kaže Rumena Bužarovska i čitav balkanski svijet ju razumije – i to ne tek u suvremenosti američke pečalbe nego oduvijek, otkad postoji svijest o Americi kao utopiji.
Preciznije, otkad imaginarij Amerike podrazumijeva iskustvo ekonomskih migracija u nužnosti bijega iz klasnog registra svog starog kontinenta. Studija “Metafora kapitalizma” Maše Kolanović u tom je smislu dokaz historijske logike uzajamnosti odnosa političkih, društvenih sistema na ovim prostorima, i njima prikladnih razina kritičnosti prema “zemlji mogućnosti”. Ali na terenu domaće književnosti, refleksija kapitalističke perspektive Amerike – u dobru i zlu – bila je tako karakterno plastična zahvaljujući etičkoj perspektivi socijalizma Jugoslavije, odnosno socijalističkog modernizma?
– Socijalistička perspektiva ili ono što Slavenka Drakulić naziva “komunističkim okom” koje “poput trećeg, duhovnog oka smještenog nasred čela” zamjećuje društvene nepravde, mjesto je razlike kako domaće književnosti unutar šireg europskog okvira tako i njezine nutarnje logike. Ono donosi perspektivu na Ameriku koja nije posve izblijedjela do dana današnjeg.
Kada, primjerice, sa svojim studentima rođenima u novom tisućljeću koji većinom nisu posjetili Ameriku raspravljam o njihovim predodžbama Amerike, uza sve blještavilo popularne kulture, oni redovito izdvajaju javno zdravstvo i visoko obrazovanje kao ključne prevage kritičkog pogleda na “zemlju nemogućih mogućnosti”. Ideja da školarina za jednu godinu studija na nekom od prestižnih američkih sveučilišta iznosi puno više od životne ušteđevine prosječne obitelji u Hrvatskoj je nešto uslijed čega ideja o “obećanoj zemlji” dolazi u sudar s drugačijim oblikovanim konceptom o dobrom i kvalitetnom životu.
A takav je pogled baštinjen iz dugi niz godina stvaranih i čuvanih vrijednosti javnog dobra u socijalizmu koje još uvijek imamo pohranjene, makar kao ostatke ostataka u našem imaginariju, bez obzira na nove društvene i ekonomske okolnosti. A upravo se u književnim tekstovima prošlog stoljeća možemo susresti s takvom perspektivom – kaže Kolanović.
Naime, poduzetničkoj klimi američkih sveučilišta čudili su se, a onda i suprotstavljali, sveučilišni profesori 60-ih i 70-ih godina dvadesetog stoljeća koji su putovali Amerikom poput Danila Pejovića, Josipa Badalića ili Marjana Matkovića.
– Oblikujući u svojim putopisima društvenu sliku Amerike specifičnim “socijalističkim okom”, s jedne su strane kritični prema komercijalnim zloupotrebama nečega što su smatrali javnim dobrom, s druge opet ostajući otvoreni u dijalogu s progresivnim tendencijama u tadašnjoj američkoj kulturi, s treće pak otvoreno samokritični prema domaćim prilikama. Sve to ukazuje na fleksibilnost i složenost, posebice zrele faze jugoslavenskog socijalizma – objašnjava autorica.
Pa kako bi onda izgledao okvir koncepta “američke književnosti” u hrvatskoj književnosti prošloga stoljeća? Od-do?
– Okvir bismo mogli postaviti od Matoševih zapisa s početka stoljeća o “milosrdnom miljardašu” Andrewu Carnegieju koji odaje Matoševu fascinaciju američkim kulturnim mecenatstvom do “Američkog fikcionara” Dubravke Ugrešić i “Sarajevskog Marlbora” Miljenka Jergovića, u kojima “Amerika” leluja u deluziji apokaliptičnog dima jugoslavenskih ruševina. ,
Mogli bismo krenuti i od Krležina “Kolumba” s kojim in medias res započinje kritika kolonijalnih početaka na novom kopnu u ekspoziciji s tadašnjom novošću dvadesetostoljetnog tejlorizma pa sve do Amerike koja ulazi u “rat protiv terora” što zlokobno odzvanja krajem Jergovićeve “Buick Rivere” i označava novu dionicu američkog imaginarija na pragu 21. stoljeća – objašnjava Kolanović.
Krležina drama “Kristofor Kolumbo”, međutim, jednim motivom viđenim iz suvremene političke perspektive tragikomično podcrtava retoriku američke mitomanije. Ondje gdje fatalni govor admiralske falange u drami (“Ljudi! Mi smo prvi! Mi smo otkrili novu stvarnost! Mi otvaramo nov period historije! Kakav veličanstven osjećaj!”) jako podsjeća na inauguracijski govor predsjednika Trumpa. Donald Trump kao “Kolumbo 21. stoljeća”?
– Više od stotinu godina nakon nastanka, Krležina drama “Kristofor Kolumbo” sablasno nam dijeli instrukcije o megalomanskim političkim projektima, njihovim motivima i sudbinama – objašnjava naša sugovornica.
– Velikim dijelom ona govori i o zloupotrebi mitske ideje o blagostanju pronađenom na “novom” kopnu, što je bio motor europske imaginacije u vrijeme prekooceanskih osvajanja novih kopna. Trump je u svom inauguracijskom govoru više puta upotrijebio pojam “zlatnog doba” koje započinje njegovim dolaskom. Govoreći pak o formativno ključnim kulturnim tekstovima o Americi, generacijama odraslima na pop kulturi dekadencije socijalizma iz 1980-ih, to su pjesme Džonija Štulića, Ekatarine Velike i Idola.
– “Amerika” od EKV-a se može promatrati i kao odgovor na retoričko pitanje koje su postavili Idoli. Prva je nastala na početku dekade 80-ih, a druga na njezinu kraju – kaže Maša Kolanović.
A realnost Trumpove Amerike, u direktnom prijenosu slike i tona, djeluje na kapacitete našega svijeta. “Zbog prijateljstava i porodice koje imam u Americi, sve stvari koje se ondje događaju čine se donekle lične i povezane sa problemima na Balkanu: ondje gdje ekstremna regresija uvijek bude u sukobu sa napretkom”, zaključuje Rumena Bužarovska.
Portalnovosti.com