NAPAO Radu Borić, Tomislava Tomaševića, Žarka Puhovskog, Marijanu Puljak, Daliju Orešković, Peđu Grbina, nevladine udruge poput B.a.B.e. i GONG-a, pravobraniteljice, prozivao partizane, odlikovao Zlatana Miju Jelića čija je ratna uloga u uniformi Hrvatskoga vijeća obrane najblaže rečeno sumnjiva, ugostio Milorada Dodika čija je rola u Bosni i Hercegovini nesumnjiva, oduševio članove Hrvatskog generalskog zbora i Mostovce: da, Zoran Milanović konačno se oslobodio tankih ideoloških obaveza koje je imao kao lider SDP-a i vratio se tuđmanizmu, političkoj močvari u kojoj mu je najljepše.
Sputava ga manjak ovlasti
Ovakva predsjednička ostrašćenost prema lijevoj i liberalnoj sceni te nevladinim udrugama u Hrvatskoj nije zabilježena dvadesetak godina, od vladavine Milanovićeva političkog uzora. Samo što su ovlasti sada minorne. Sveden na ustavno-pravni fikus, solidno plaćenu predsjedničku dokolicu krati izgovaranjem ogorčenih rečenica i pisanjem nervoznih statusa na Facebooku. Jedina zamisliva korist od toga bilo bi konačno sazrijevanje kolektivne svijesti o nužnosti ukidanja predsjedničke funkcije. Pogon na Pantovčaku preskup je za Milanovićeve svađalačke potrebe, on, Kolinda Grabar Kitarović i Ivo Josipović zaista su uložili enormne napore na obesmišljavanju predsjedničke parade.
Istina, Milanović mete ne gađa samo zbog ideološkog neslaganja, nego ih poput Donalda Trumpa traži među onima koji su se usudili istupiti protiv njega. Zadnji status protiv Žarka Puhovskog definitivno izvire iz tuđmanističko-trumpističkog doživljaja politike. Onaj tko dovodi u pitanje u predsjedničku nepogrešivost sigurno ima ozbiljnih grijeha prema “našoj stvari”, pa ga kao takvog valja prokazati, podsjetiti na njegovu prošlost i zatražiti reakciju televizije na kojoj analitičar sumnja. Milanović mu predbacuje da se držao kao “druker” i “ništarija” ranih sedamdesetih na “montiranom procesu zagrebačkim sveučilištarcima” Budiši, Čičku i drugima te da je doprinio njihovu zatvaranju i pretvaranju u “građane drugog reda”.
Pritom valjda ne zna, ne sjeća se ili ne razumije da je u politiku ušao kao pouzdanik Ivice Račana, jednog od komunističkih ideologa i da je godinama vodio stranku sljednicu bivšeg Saveza komunista. Ne samo što Račanu i bivšim stranačkim drugovima očito nije prigovarao istaknutu ulogu u partiji koja je montirala procese, nego mu nije smetalo ni raspolagati njezinom imovinom. Ali nema veze, SDP mu je ionako bio samo zgodna karijerna odskočna daska.
Počeo neuobičajeno suvislo, završio u ogorčenju
Aktualna bujica Milanovićeva ogorčenja potekla je nakon što se otkrilo da je posjećivao neslavni klub Dragana Kovačevića, donedavnog direktora Janafa, a sada osumnjičenika za primanje mita. Ispočetka se činilo da bi Milanović o toj temi mogao biti nesvakidašnje suvisao, zapitao je, naime, zašto policija nije uhapsila Kovačevića i poduzetnika koji ga je podmićivao u času primopredaje mita. Do danas nije dobio uvjerljiv odgovor.
No, kako to već ide s Milanovićem, ozbiljno i relevantno pitanje zatrpao je besmislicama.
Prvo je kazao da je Andrej Plenković morao znati za tajnu policijsko-tužiteljsku akciju protiv Kovačevića i društva te tako pokazao kako mu je zaštita njegove, političke klase, prioritet. Tvrditi da premijer mora biti upućen u tajne akcije policije i tužitelja protiv visokopozicioniranih osumnjičenika u državi koja je ne tako davno utamničila bivšeg premijera zbog korupcije, faktički znači zalagati se za stavljanje kruga najviših dužnosnika izvan zakona. Premijer bi dobio diskrecijske ovlasti da po nahođenju pokreće, ali i obustavlja kaznene progone. Sve što tužitelji i policija poduzmu protiv nekog kasnije je, u istrazi i sudskom postupku, moguće legalno osporavati. Protiv premijerova naloga da se obustavi neka akcija nema pravnoga lijeka. Da su tužitelji i policajci neovisniji, pitanje je i koliko dugo bi se širila Sanaderova koruptivna mreža.
Ovako, bilo je jasno da ozbiljnog postupka protiv njega nema sve dok je na vlasti. Eto, zato je Milanovićeva inicijativa pogubna. Nismo uvjereni da je Plenković zaista govorio istinu kada je rekao da nije znao za policijske sumnje protiv Kovačevića, ali bilo bi dobro da je tako. Milanović, dakako, misli drugačije. Ne zbog nekog principa – kod njega osobno uvijek dominira nad principima – nego zato što predsjednikovanje doživljava kao zgodnu igračku. Kada se hvali brzinom kojom ga voze u zaštićenoj koloni ili kada veli da nije snimljena nijedna fotografija njegova navodno službenog posjeta Albaniji jer je on tako odlučio, Milanović demonstrira prirodnu bahatost i poimanje sadašnje pozicije kao oaze posebne zaštite bez velike odgovornosti. Što više ušiju čuje koga se prati, manje su šanse da završi u tajno praćenom brlogu.
Loš polemičar
Potom se koncentrirao na sukobe sa svima kojima je bilo čudno njegovo druženje s Kovačevićem.
Kada se obrušava na Puljak, Orešković, Borić, Tomaševića i ostale, Milanović ojačava svoju prirodnu političku poziciju. Uspije li spojiti dva mandata na Pantovčaku, ni penzija mu nije predaleko, ona avantura s privatnom konzultantskom firmom očito se nije pokazala pretjerano unosnom i uspješnom. I to je njegovo legitimno pravo da višak vremena utapa u svađama s neistomišljenicima.
No, kada pokušava voditi ozbiljnu politiku, Milanović je štetan. Samovoljan i bahat dok odgovara o skupoj i nerazjašnjenoj albanskoj avanturi izvedenoj o državnom trošku – s kim je tamo razgovarao? O čemu? Postoji li barem jedna konkretna korist od toga izleta? – nacionalistički ostrašćen dok se bori za interese bosanskohercegovačkog HDZ-a i usput, poput klasičnog malograđanina, pljucka po teferičima na Ilidži kao nekad po Prnjavoru ili Špičkovini, štetan dok brani Franju Tuđmana od sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu u Bosni i Hercegovini. S Kolindom su pravila od početka bila jasno postavljena, znalo se za Mamića, Merčepa, Bujanca i bratiju, nisu postojale nikakve iluzije kakve su vječni optimisti imali prema Milanoviću čak i nakon njegove premijerske epizode.
Nema goreg zla od biranja manjega zla.