Jugoslovenski političar prodao je kuću na moru i u Bijeljini izgradio spomen dom „Crvene pravde“. Šta je nova vlast uradila sa zadužbinom Rodoljuba Čolakovića?

Sama vijest iz naslova u današnjem vremenu djeluje nezamisliva. Političar prodao kuću na moru i poklonio plac na svojoj djedovini, da se izgradi spomen dom gdje će se izučavati istorija i održavati kulturni događaji, kako bi „bar jedan dio našeg novog rukovodećeg kadra znao više no što danas zna“.

Upravo to je uradio Rodoljub Čolaković, političar, revolucionar, pisac i narodni heroj Jugoslavije. Njegov dnevnik otkriva da je poslednje godine života posvetio izgradnji spomen doma u rodnoj Bijeljini i da je u taj dom uložio gotovo sve vrijedno što su imali on i njegova supruga, istaknuta umetnica tapiserije Milica Zorić.

Prema ugovoru koji je sklopljen između Čolakovića i lokalne zajednice, izgrađen je i objekat koji po otvaranju 1982.  postao dio Muzeja Semberije. On je preminuo godinu dana kasnije a njegova poslednja volja pogažane je 1992. godine kada su nove vlasti iz Spomen doma uklonile sve predmete, biblioteku, arhivsku građa i stalna izložbu.

U toj kući danas se nalazi sjedište više boračkih organizacija Republike Srpske a sam Spomen dom iako je u vlasništvu Muzeja Semberije još nije ustupljen ovoj ustanovi.

Ideja za izgradnju Spomen doma Crvene pravde

Čolakovićev dnevnik otkriva da je izgradnju Doma većinom finansirao prodajom svoje kuće na Hvaru. Dok je nova generacija jugoslovenskih komunista preuzimala partiju i državu, postajala korumpirana, birokratizirana a cijelo društvo išlo nazad u kapitalizam, Čolaković je do kraja vjerovao živio ideju za koju se borio.

U jednom dijelu pominje oficira kojem je pokazivao Spomen dom u izgradnji a koji nije pokazao previše interesovanja za to jer on „pije, puši i švalera se umjesto da napiše dobru knjigu o revoluciji u regiji Birač“.

Čolaković u dnevniku prvi put 1976. pominje izgradnju spomen doma Crvene pravde, revolucionarne organizacije koja se borila protiv diktature Kralja Aleksandra i zabrane KPJ i koja je ubila ministra unutrašnjih dela Milorada Draškovića. Taj događaj i sam Čolaković rekonstruisao je u filmu “Zašto je pucao Alija Alijagić”.

Prodao kuću na Hvaru

Iako uticajan funkcioner za izgradnju ne traži javna sredstva nego razmišlja o prodaji svoje imovine i nastoji da nešto sredstava prikupimo i od Semberaca koji stalno žive u Sarajevu, Tuzli i Beogradu.

On 1979. godine dobija „Septembarsku nagradu grada Bijeljine“  i nagradu od 5000 novih dinara koji poklanja Fondu za izgradnju Spomen-doma. Na koncu odlučuje da proda kuću na Hvaru. Čolaković je u SFRJ obavljao brojne političke funkcije i bio jedan od najzastupljenijih pisaca a u dnevniku u januaru 1967. navodi da je ovaj objekat većinom isplatio i da će ostatak uplatiti kad dobije honorare od izdavača iz Beograda. On i Milica kuću napuštaju 1981. godine.

-Danas smo napustili kuću u Hvaru u kojoj smo se odmarali zimi i u ranu jesen od 1967. godine. Кuću smo poklonili SO Bijeljina s time da ona kuću proda i da za dobijeni novac podigne u Bijeljini, na placu gde je stajala nekad moja dedovska kuća u kojoj sam rođen, spomen-dom „Crvene pravde“. U njoj bi se izložili neki eksponati o toj organizaciji, ali glavno je – da taj dom bude neko skromno kulturno žarište. U njega bi bila smeštena moja biblioteka (sva dela iz oblasti društvenih. nauka, leksikoni, priručnici, rečnici); ljudi koji budu želeli da naučno rade tu bi mogli na miru raditi. Dalje, u Domu bi se mogli održavati kursevi za uži krug ljudi koji izučavaju dublje teoriju i praksu socijalizma; mogli bi se održavati i drugi skupovi – književne večeri, prikazati neki film i sl. Tako bi Bijeljina dobila nešto što bi ljudima nudilo više od običnog doma kulture, mesto za studij i za priredbe za uži krug ljudi, navodi se u dnevniku.

Dnevnik Rodoljuba Čolakovića

Spomen dom je otvoren kako navodi tokom proslave Dana komune (to je Dan oslobođenja Bijeljine 24. 09. 1943) „iz sredstava dobijenih od prodaje naše kućice na Hvaru (250 miliona starih dinara) i 130 miliona starih dinara koje je dodala SO Bijeljina. Dom je nevelika, ali lepa zgrada na četiri vode, sa šerefetom i balkonom. Vrlo se lepo uklopila u ambijent Galca, na mojoj dedovini“piše Čolaković u dnevniku.

Čolaković zapisao “niko neće moći da promijeni namjenu doma”

Izgradnje doma u izjavi za naš portal prisjetio se i Nihad Džafić iz Bijeljine koji je u to vrijeme bio član radnickog savjeta Fabrike savitljivih cijevi Mladost. Upravo je Čolaković koji je dobar dio života proveo u Parizu gdje je prije rata bilo sjedište zabranjene KPJ, bio inicijator osnivanja ove fabrike u saradnji sa francuskom firmom Tibest Ber.

– Čolaković došao sa prijedlogom da Fabrici ustupi svoju kuću na Hvaru da se koristi kao radničko odmaraliste, a da fabrika sagradina njegovoj imovini spomen kuću “Crvene pravde”. Taj predlog su jednoglasno prihvatili. Roćko je sa tim novcem uradio upravo ono sto je rekao – sagradio kuću Crvene Pravde, i po proektu kog je radio Bijeljinski GIK. A šta je bilo sa odmaralistem na Hvaru to ja nikada nisam uspio saznati. To  je pitanje za one koji su pokrali imovinu Fabrike savitljivih cijevi i vratila, oni koji su takav gigant unistili. Zločin kojim je unisteno preko 600 radnih mijesta, kaže Džafić u izjavi za naš portal.

Čolakovićeva zamisao bila je da prostor služi i kao „skroman centar za izučavanje istorije radničkog pokreta u Semberiji i za sastanke posvećene raspravi o teorijskim problemima na prvom mjestu. Treba čitati i raspravljati, bar jedan deo našeg rukovodećeg kadra mora znati više no što danas zna“, navodi u dnevniku.

A kadra koji će kasnije razoriti i državu i partiju za to očigledno nije bilo briga. Čolaković je vjerovatno do predosjećao pa je u jednom dijelu dnevnika decidno naveo kakav je dogovor sklopio:

 „Drugovi su se saglasili. Spomen-dom „Crvene pravde“ funkcionisati kako smo se mi saglasili i niko neće moći promeniti njegov status. Osim, naravno, u slučaju rata, kada se sve potčinjava tom krvavom zadatku“.

Dnevnik Rodoljuba Čolakovića

Rat i nova vremena

Rat i krvave zadatke Čolaković je i naslutio. Kako se navodi na webstranici Muzeja Semberije po želji darodavca zadužbina je uknjižena kao vlasništvo Muzeja koji je u ovom prostoru sve do 1992. godine organizovao brojne kulturne sadržaje kao što su: okrugli stolovi, savjetovanja, promocije, razgovori o knjizi, video i filmske projekcije, izložbe i drugi oblici kulturnog izraza.

Zgradu Spomen doma „Crvena pravda” Muzej je 1992. godine ustupio na privremeno korišćenje Dobrotvornom fondu “Кnez Ivo od Semberije”, a po odluci SO Bijeljina je nešto kasnije useljena Organizacija boraca otadžbinskog rata (1992-1995) koja i danas koristi objekat, iako je katastarski uknjižen na Muzej, navodi se na webstranici ove ustanove.

Sam objekat prema dnevniku Čolakovića ima više prostorija: soba za biblioteku, sastanke i rad, soba za kustosa, nusprostorije, čajna kuhinja itd.

Iz nekoliko novijih snimaka sa događaja (snimak 2) Boračke organizacije Bijeljine vidljivo je da unutrašnjost objekta danas više izgleda kao „ideološki revanš“ aktuelne vlasti i ni po čemu ne podsjeća na ono što je bila poslednja želja Rodoljuba Čolakovića.

Muzej Semberije očekuje vraćanje ovog objekta prvobitnoj namjeni

Na webstranici Muzeja Semberije navodi se da već duži niz godina ovaj prostor ne služi svojoj osnovnoj namjeni, a u njega su trenutno smještene kancelarije određenih boračkih kategorija.

– U cilju poboljšanja turističke ponude i u cilju daljeg razvoja kulturnih potreba građanstva očekuje se skoro vraćanje ovog objekta prvobitnoj namjeni, navodi se na webstranici Muzeja.

Tu se pominje i ugovoru koji je sklopljen između Čolakovića i lokalne zajednice i dodaje da je Spomen-dom bio samo dio velikog legata koji su Rodoljub Čolaković i njegova supruga Milica Zorić poklonili Muzeju Semberije i koji sadrži preko tri hiljade knjiga, nekoliko stotina fotografija, mnoštvo foto-albuma, vrijedne umjetničke predmete, namještaj, te izuzetnu kolekciju tapiserija Milice Zorić.

Na njenom websajtu se navodi da je, Spomen-dom samo dio velikog legata koji su Čolaković i Milica Zorić poklonili Muzeju i koji sadrži preko tri hiljade knjiga, nekoliko stotina fotografija, mnoštvo foto-albuma, vrijedne umjetničke predmete, namještaj, te izuzetnu kolekciju tapiserija Milice Zorić.

novidani.com