Kako je jedan zagrljaj srušio zidove i izmakao radikalima tlo pod nogama

Usprkos parolama režima protekla godina pokazala je “da u Srbiji sve smije da stane” – škole, fakulteti, putevi, fabrike, vozovi i autobusi, mogu stati i Beograd i Novi Sad i cijela Srbija a da vlast ne popusti ni milimetra.  Samo jedna stvar nikad ne smije da stane a to je nacionalistička propaganda.

Narativ je važan i zato se toliki novac troši na medije, analitičare, desničarske organizacije, botove, grafite, murale, parole, nacionalistička pjesme i filmove, prekrajanje istorije i izmišljanje mitova. Ta fabrika mržnje i laži mora da radi u tri smjene jer to kad jednom stane sve će se raspusti kao kula od karata jer će se neminovno postaviti pitanje legitimiteta “ko smo mi, zašto smo tu, zašto vladamo i zašto postojimo” .

Dovoljan je bio samo jedan zagrljaj da iz boce izađe avet bratstva jedinstva i kao metlom pomete one koji su decenijama vladali gradići  zidove i uvjeravajući sebe i sve oko sebe da je nacionalizam zadnja stvar u koju će narod vjerovati.  Jer svaka pa i nacionalistička ideologija prije ili kasnije propadne al ne prestaje da djeluje kad ljudi prestanu vjerovati u nju, nego upravo tada se manifestuje u onom najgorem obliku —  nastavlja se neko vrijeme iz navike, straha, karijernih interesa ili kolektivnog cinizma. 

I upravo je to najveći uspjeh studentskih protesta, to što su uspjeli izmaći režimu  prepakovanih radikala ideološko tlo pod nogama. Vučić je u aprilu napravio svoj najveći kontra skup na kojem je nastupao pjevač čije su se pjesme probile do svakog sela i svake kuće proteklih godina šireći nacionalnu mržnju i propagandu podjela. Studenti su na to imali najbolji mogući odgovor, otišli su u Novi Pazar i napravili svoj protest a slike Srba i Bošnjaka koji stoje rame uz rame mjesecima su obilazile region.

Napkokon poslije mnogo godina razbijamo jednu od najvećih gadosti ovog režima, taj udar na vjeru, taj udar na nacionalnosti, svi smo ljudi, nije bitno ko je kakve nacionalnosti, bitno je ko je kakav čovjek i dokle god oni to pokušavaju neće proći, mi smo neke nove generacije koje se bore za novo i bolje vrijeme i neće im proći da nas razdvajaju, kazao je tada spontano jedan od studenata u izjavi koja je obišla region i pokazala da ti mladi ljudi itekako razumiju protiv čega se bore.

Studentski odgovor

I sada su na putu do Novog Sada studenti iz Novog Pazara odigrali ključnu ulogu i pomogli da se nakon mjeseci zamora studentska priča održi u javnosti. Slike Merime koja nosi zastavu Srbije i suza one prelijepe djevojke sa hidžabom koja ulazi u Beograd uz pjesmu iz “povratka otpisanih”, dijelili su po mrežama čak i oni koje nikad ni jedno društveno pitanje nije moglo da pokrene.

Na koncu zagrljaj Nadije Delimeđac i Save Nikolića vidio se u cijelom regionu koji usprkos dobro armiranim zidovima i dalje funkcionira po sistemu spojenim posuda. Sve što se dešava u jednoj zemlji brzo se prelije na drugu, u sistemu vrijednosti, u načinu razmišljanja ljudi.

Zato je u nacionalističko radikalskim krugovima širom regiona zavladala panika, odjednom ustaše mediji, analitičari, razni kolumnisti, prodavači mitova i magle, vjerski fundamentalisti, dežurni dušobrižnici i ustavobranitelji. Ustao je i Vojislav Šešelj da upozori kako slijedi fatalan scenario. Ustao je Aleksandar Vulin da prijeti studentima u Banjaluci kako će biti za Nasera Orića računajući valjda da ratna propaganda lako pere i one rođene 10 godina poslije rata, ustao je i Elvedin Pazić da objasni kako je viralni zagrljaj bruka njene porodice i haram, valjda veći od ćutanja na nepravdu i krađe na tenderima. Poslije se Pezić žalio i objavao komentare gdje mu ljudi govore da je radikal kao i Vučić jer tobože nije.

Pored njih ustalila su i batinaši sa kapuljačama da napadaju Srbe po Splitu, i njihovi ideološki istomišljenici po Srbiji da bacaju farbe na kuće Hrvata.  Njihova računica je jasna, nacionalizam koji se međusobno isključuje uzajamno se dopunjuje. Jer oni najbolje znaju kako izazivati nacionalnu mržnju, čak ih i strane službe uzimaju za bacanje svinjskih glava po džamijama u Francuskoj da bi tako valjda pumpali rejting ekstremnih desničara. 

Očekivati je da će ovakvih pokušaja izazivanja mržnje biti još više u narednom periodu jer sve zemlje regiona prolaze kroz istu stvar a to je kriza legitimiteta nacionalista koji su na vlasti manje više bez prekida od početka 90-ih. Jer ideologiju koja izgubi stvarnu podršku na kraju pokreće samo paranoja.

Kako to funkcioniše najbolje se moglo recimo vidjeti na primjeru kada je Bijelo Dugme u Splitu izvelo pjesmu “Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo.” S obzirom da se u nacionalističkom propagandnom narativu podrazumijevalo da će Hrvati zviždati ovoj pjesmi,  srpskim i hrvatskim medijima brzo se proširila vijest da je pjesma izviždana.

A onda je naš portal objavio snimak gdje gdje se vidjelo da publika ne zviždi, naprotiv, svi u glas pjevaju pjesmu koja je nekad bila veliki hit od Vardara do Triglava. Snimak je brzo postao viralan, mnogi su shvatili da ih lažu a paranoju koja je tad nastala u javnosti i pozive na linč bilo je teško kontrolisati.

Ideologiju koja propada pokreće paranoja

Zato treba ponoviti, ideologiju koja propada pokreće samo i jedno paranoja i strah od gubitka vlasti. Recimo prije nego što je Južna Afrika ukinula aparthejd vladajuća bijela manjina i strukture Nacionalne partije razvile su duboku paranoju. Vjerovali su da su okruženi neprijateljima: „komunistima“, „teroristima“ čak i „izdajnicima“ unutar vlastitih redova. Tokom 1980-ih, režim P.W. Bothe i kasnije F.W. de Klerka sproveo je tzv. Total Strategy — militarizaciju cijelog društva radi borbe protiv unutrašnjih i vanjskih prijetnji.

Kako su sankcije, izolacija i unutrašnji otpor rasli, režim je postajao kontradiktoran: s jedne strane brutalno represivan, s druge svjestan da mora pregovarati. Ubrzo je propaganda o „odbrani zapadne civilizacije“ i „božanskom poretku“ izgubila je snagu pred stvarnošću međunarodnih sankcija, ekonomskog kolapsa i domaćeg otpora. Kada je predsjednik F. W. de Klerk 1990. godine oslobodio Nelsona Mandelu i započeo pregovore o demokratiji, to je bio trenutak kada je država tiho napustila sopstvenu ideologiju, jer u nju više niko istinski nije vjerovao. 

Isto tako pred sam kraj života Francisca Franca (1970–1975), režim je bio opsjednut idejom da će njegova smrt izazvati haos i komunističku revoluciju. Obavještajne službe su pojačale nadzor, hapšenja i mučenja disidenata su porasla, vlada je uvodila vanredno stanje i zabranjivala proteste, čak je na samom kraju održano  zloglasno Burgos suđenje baskijskim separatistima, gdje su izrečene smrtne kazne.

Paranoja se sve više pretvarala u međusobno nepovjerenje unutar elite, a ne samo prema spoljašnjim neprijateljima. Kada je Franco 1975. umro, režim je još formalno postojao, ali ideološki je već bio prazan oklop. Njegovi nasljednici (posebno kralj Juan Carlos i Adolfo Suárez) su ubrzo pokrenuli mirnu tranziciju u demokratiju — što je pokazalo da većina elite nije više vjerovala u frankizam, nego se samo plašila da ga napusti.  Fašista nije bilo puno ali nisu bili normalni i nikom nije bilo pametno da se kači sa njima. Upravo na toj logici mnogi režimi su produžili svoje trajanje. 

Slična paranoja vlada u nacionalističko radikalskim krugovima širom regiona jer uprkos njihovom  ubjeđenju da živimo na kraju istorije i da je nacionalizam zadnja stvar u koju će ljudi vjerovati, svi su u sebi duboko svjesni da se ta priča raspada i da se na njoj ne mogu mobilisti mase. Zbog toga su studenti izabrali pravi put , malo po malo izvlačiti režimu ideološko tlo pod nogama. 

A kad jedan režim izgubi autoritet u pravilu se ponaša kao mačka iz crtanog filma koja dođe na rub provalije pa onda nastavi hodati ignorišući činjenicu da nema tlo pod nogama, pada tek kad pogleda dole u ponor. ponavljao je više puta slovenački filozof Slavoj Žižek.

I upravo je to scenarij koji ćemo gledati.

novidani.com