U današnjem svijetu sve je više vladara koji nemaju namjeru nikad otići sa vlasti a načina da ih promijenite je sve manje. Oni koji odluče braniti vlast pod svaku cijenu koriste niz oprobanih taktika iz udžbenika ruskog lidera Vladimira Putina, koji je slomio proteste 2011-2013 godine ostavivši do danas opoziciju bez bilo kakvih resursa i ozbiljnih šanse da se organizuje.
Tokom 2010-ih Putin je drastično gubio popularnost a kada su ljudi shvatrili da je rokada sa Medvedevom bila samo varka u kojoj nema namjeru otići sa vlasti, počele su masovne demonstracije. Izborne prevare i njegova tijesna pobjeda na parlamentarnim izborima 2011. izazvala je najveće ulične proteste otkako je došao na vlast. Ključni zahtjevi bili su slobodni i fer izbori, oslobađanje političkih zatvorenika i borba protiv korupcije.
U početku ih Putin nije svhatao ozbiljno pa je samouvjereno došao na boks meč pred 22.000 ljudi da održati govor. Državna televizija sve je je prenosila uživo i milioni ljudi gledali su kako cijela dvorana zviždi lideru na zalasku moći.
Ova slika i protesti su predstavljali najveći izazov njegovoj vlasti otkako je preuzeo kontrolu nad Rusijom početkom 2000-ih. Ipak Putinov brutalni odgovor vrlo brzo je slomio opoziciju.
Koristio je kombinaciju represivnih mjera, manipulacije medijima, izbornih prevara i političke strategije kako bi ugušio proteste ostavivši opoziciju za duži period bez bilo kakvih resursa i šansi da se ozbiljno organizuje.
Suzbijanje protesta
Opozicija je organizovala čitav niz masovnih protesta a najveći je bio 4.februara 2012. Godina kada je na ulicama po tvrdnjama organizatora bilo 160.000 ljudi.
Policija je tvrdila 36.000 ali to bar ovde na Balkanu zvuči poznato. Režim je odgovorio kontraprotestima na kojima je prema tvrdnjama policije bilo 110.000 ljudi. To nama na Balkanu opet zvuči poznato ali zapadni mediji precjenjivali su razinu podške režimu koja je bila pasivna. Putin je bio prisiljen tjerati vladine službenike autobusima na svoje skupove.
Zapadnjaci su skloni uveliko podcijeniti razinu pasivne popustljivosti koju vladar u Kremlju uživa (gotovo potpunu). U isto vrijeme, skloni su uveliko precijeniti razinu *aktivne* podrške koju uživa.
Rusija je zemlja krajnje, nezamislive pasivnosti koja ide u oba smjera. Malo bi se odlučilo dignuti prst protiv režima. Ali još bi se manje ljudi odlučilo podići prstom *za* režim. Zato je ruska politička struktura super krhka što je svima godinama kasnije pokazao Prigožinov pohod na Moskvu.
Put do vlasti koja se ne može nikad promijeniti
Međutim brojke su irelevantne jer ono što se dešavalo u pozadini sustavno je urušilo mogućnnost opoziciji da se više ikada organizuje. Policija je brutalno rastjerivala demonstrante na ulicama Moskve i drugih velikih gradova. Brojni opozicioni lideri, aktivisti i novinari koji su podržavali proteste uhapšeni su, a mnogi su se suočili s prijetnjama i nasiljem.
Entuzijazam za protestima ubrzo se smanjivao zbog represije i političkih smicalica koje vlast koristi kako bi ometala rad opozicijskih lidera. Proteste je postalo sve teže organizovani, jer je država uspela da stvori zakonske barijere koje onemogućuju bilo kakvu ozbiljnu opoziciju.
U udžbenicima se često uči da bez slobodnih medija i civilnog društva nema fer i demokratskih izbora. Kada ukinete ta dva kanala, nesmjenjivost vlasti je zagarantnovana jer opozicija neće imati kanal da plasira svoje krktičke glasove. Posljedično, neće ni biti opoziicje.
Ukrotio je medije i nevladine organizacije i osigurao nesmjenjivost vlasti
Jedan od ključnih faktora u slomljenju opozicije bio je Putinov napor da potpuno eliminira bilo kakvu organiziranu političku snagu koja bi mogla pružiti otpor njegovoj vlasti. Mediji su postali potpuno pod kontrolom države ili prokremeljskih oligarha.
Novine poput “Novaja Gazeta” i televizijski kanali poput “Dozhd” suočili su se s ozbiljnim prijetnjama, napadima i restrikcijama, dok su mnoge novine koje su bile kritične prema Putinu napustile tržište.
Uvođenjem zakona koji zabranjuju financiranje stranih organizacija i ograničavaju djelovanje nevladinih organizacija, Putin je gotovo eliminirao civilnu društvenu strukturu koja bi mogla organizirati otpor.
Mnogi desno orjentisani opozicionari u Rusiji su podržali ovaj potez ali su se ubrzo suočili sa suštinskim pitanjem. Ako nećemo pomoć sa strane, kojim resursima se suprostaviti režimu? Kako okupljati ljude, slati poruke, organizvati bilo šta ako su svi mehanizmi slanja prouka i društvenog organizvoanja u rukama režima?
Progon opozicijskih lidera
Putin je kroz svoju vladavinu sistematski uništio sve resurse koji bi mogli podržati opoziciju, čineći politički otpor praktično nemogućim. Da bi osigurao dugoročnu dominaciju, ruski predsjednik je uveo strateške mjere koje su razbile društvene i političke mreže koje bi mogle suprotstaviti njegovoj vlasti, uključujući medije, civilne organizacije, sindikate, nevladine organizacije i druge resurse.
S obzirom na opasnost koju je predstavljao politički angažman, mnogi istaknuti opozicioni lideri odlučili su napustiti Rusiju. Najveći opozicioni lideri poput Borisa Nemcova i Alekseja Navaljnog bili su ili uhićeni, progonjeni ili marginalizirani. U takvom okruženju, opozicija je bila nesposobna organizirati ozbiljan politički izazov.
Boreis Nemcom ubijen je 2015. godine a Aleksej Navaljni, jedan od najistaknutijih kritičara Putina, bio je meta političkog progona, a nakon višegodišnjeg suđenja i pokušaja atentata, Navaljni je bio prisiljen živjeti u egzilu. Nakon povratka ponovo je uhapšen i umro je u zatvoru pod nerazjašnjenim okolnostima.
Također, mnogi novinari, aktivisti i drugi opozicioni lideri su napustili zemlju zbog prijetnji životu i slobodi. Slično tomu, mnoge nevladine organizacije, koje su godinama pružale platformu za opoziciju, morale su se povući zbog represivnih zakona koji su ih prisilili da prestanu s radom.
Manipulacija medijima i progon opozicionih lidera
Državna televizija i pro vladini mediji imali su jaku ulogu u slamanju protesta prikazujući demonstrante kao plaćenike ili strane agente. Opet zvuči poznato.
Vlast je kroz kampanju opozicionare nazivala nama dobro poznatim stereotipima stranih plaćenika. Vladimir Putin rekao je da je Hilari Klinton “dala ton nekim opozicionim aktivistima” da deluju “po dobro poznatom scenariju I u sopstvenim plaćeničkim političkim interesima”. Dodao je da “ljudi Rusije ne žele da se situacija razvija kao što je bila u Kirgistanu ili ne tako davno u Ukrajini“. Putin se od 2004. i narandžaste revolucije plašio prelijevanja talasa nezadovoljstva i proevropskih ideja kroz Ukrajinu na rusku političku scenu..
Prava najmanje tri zapadna televizijska informativna kanala ( BBC , CNN i Bloomberg ) suspendovana su u Moskvi od strane glavnog provajdera Akado Telecoma 12. jula 2012.
Putin je također jačao svoju političku bazu kroz povlastice oligarhima i ključnim poslovnim krugovima, stvarajući sistem koji je bio duboko povezan s njegovom vladavinom. Tako je uspješno stvorena mreža podrške koja je bila nužna za njegov opstanak na vlasti.
Izborne manipulacije
Izbori na kojima se Putin nakon pauze od četiri godine vratio na vlast bili su oni sa najmanjom izlaznošću od za predsjedničke izbore – “tek” 65% dok je na parlamentarne na kojima je još teže pobijedio izašlo 60%. Pitate se što su u režimima gdje nema nikakve izborne neizvjesnosti izlaznost 90% a opozicija nikad ne pobjeđuje.
Zato što je nema ni jednog ni drugog. Izlaznost se fingira kroz dopisivanje glasova birača koi izlaze na izbore a opozicija može biti samo onaj kome vlast dozvoli da bude opozicija.
Ipak tamo gdje nema bar ucrtanih kanala promjene, erupcija masovnog nezadovoljstva često se manifestuje po brojnim društvenim pitanjima, jer postoje trenuci kada nakupljeni gnjev konačno eksplodira.
Ovaj fenomen naročito dolazi do izražaja u autoritarnim režimima, gde se protest protiv “legitimno i legalno izabrane vlasti” koristi za diskreditaciju svakog otpora, često kroz propagandu koja identifikuje proteste sa spoljnim faktorima ili „anarhijom“.
Pokretao je ratove svaki put kad je vlast ugrožena
Ako mu je popularnost padala, Putin je morao vratiti imidž ozbiljnog vođe. Kako? Pa pobjedom u ratovima. Opet, on je prvobitno izgradio svoj legitimitet kroz vojnu pobjedu, pa zašto to ne ponoviti? Tako Rusija ulazi u ratove: Sirija, Ukrajina, Afrika. Svaki od ovih ratova bio je zapravo domaća politika drugim sredstvima.
Zbog toga prava publika ove predstave nisu ni Ukrajinci, ni Zapadnjaci. To su Rusi. Naravno da mnogi neće svim srcem podržati rat. Ali to će ih natjerati da Putina shvate ozbiljno. A za Putina je puno bolje da ga se smatra krvavim i nemilosrdnim, nego smiješnim.
U tome mnogi vide razloge njegovog rata u Ukrajini koji je uzrokovan unutrašnjom ruskom dinamikom i strahom od prelijevanja protesta. Početak rata i masovnog sukobba sa Zapadom 2022. godine Putinu je poslužio kao završnica u obračunu sa nepodnobnima.
Osim kritičara i nepodobnih oligarha koji su se od 24.februara 2022. godine redom “bacali sa prozora” Putin je donio i niz zakona kojima je brutalno suzbio opozicionu kritiku pod optužbom za diskreditaciju vojske, širenje panike i sl.
Zašto svi uče od Putina?
Putinova taktika gušenja protestnog pokreta u Rusiji imala je značajan utjecaj na druge diktatorske režime širom svijeta.
Na primjer, predsjednici kao što su Viktor Janukovič u Ukrajini, Recep Tayyip Erdoğan u Turskoj i Abdel Fattah el-Sisi u Egiptu slijedili su slične metode: ograničavanje slobode okupljanja, brutalna represija i demoniziranje opozicije putem medija.
- Zastupnica ruskih komunista kritikovala rat u Ukrajini pa optužena za terorizam i izbačena iz partije koja izigrava opoziciju Putinovom režimu
- Ruski komunista mora na sud jer je stavio špagetu preko uha dok je slušao Putinov govor. Optužen je za “diskreditaciju vojske” koju samo šef Wagnera smije kritikovati
Oni su također upotrebljavali državne aparate za kontrolu političkog života, te su usmjeravali javnost prema vanjskim prijetnjama kako bi opravdali svoja represivna djelovanja.
Ipak jedan proizvod Putinovog režima svima se jako dopao a to je zakon o suzbijanju nevladinih organizacija koji širom Evrope i svijeta svi prepisuju. Zemlje oko Rusije koje su naklonjene Kremlju redom su usvojile ovaj zakon i zagarantovale da se vlast nikad neće mijenjati na izborima.
Slične metode odavno koristi Viktor Orban koji je jučer najavio “proljetno spremanje” i još jedan val represije nad kritičarima nakon što je njegova stranka u anketama pala ispod opozcije.
Video – Jučerašnji protesti protiv Orbana u Bidimpešti
Putinovo suzbijanje protesta 2012. godine i njegov napor da slomi opoziciju bili su ključni za očuvanje njegove vlasti. Njegov pristup kombiniranja represije, manipulacije medijima i političkog manevriranja postavio je standard za druge autokratske vođe diljem svijeta, koji su ga slijedili u svojim nastojanjima da uguše političke protivnike i osiguraju dugoročni opstanak na vlasti.
Putin je svojim metodama uspio postići dugoročnu kontrolu, ne samo nad političkim sustavom Rusije, već i nad svim resursima koji bi mogli omogućiti opoziciji da stvori stvarnu prijetnju njegovoj vlasti. Kontrolirajući medije, civilne organizacije, izborne procese i političke institucije, Putin je učinio svaku političku inicijativu besmislenom, jer više nije bilo ni medija, ni platforma za širenje poruka.