Novi Dani
Sa ove distance

KAKO JE UMRO MEŠA SELIMOVIĆ? Imao je 72 godine, brak pun ljubavi i BOL KOJA GA JE PRATILA DO GROBA

Prije 41. godinu preminuo je Meša Selimović, veliki jugoslovenski pisac i čovjek koji je sve rizikovao zbog ljubavi.

U beogradskoj Jovanovoj ulici 11. jula 1982. godine preminuo je Mehmed Meša Selimović. Imao je je 72 godine kada je mirno usnuo dok je na televiziji gledao prijenos finalne fudbalske utakmice Svjetskog prvenstva.

Bilo je tačno 22h, a dugo nakon što je otišao pored njegovog nepokretnog tijela sjedila je njegova Darka – žena zbog koje je vrijedilo rizikovati sve, što je Meša i uradio.

Ali da počnemo od početka…
Alija Selimovič, Mešin otac. Prema djeci je bio strog i dalek. Pripadao je onoj staroj generaciji koja je bila potpuno turski orijentisana, religijom, (mada nije bio strogo religiozan, samo je poštovao najveće muslimanske praznike), odjećom, namještajem po kući, pismom koje se zvalo arabica i predstavljalo neku mješavinu arapskog i hrvatskog jezika.

Meša je imao dva brata, Teufika i Šefkiju.

Šefkija Selimović je bio šef komande tuzlanskog kraja kome su ustaše poharale i popalile kuću i okućnicu. Negdje pred kraj 1944 saznao je da mu je, pukom srećom, žena preživjela koncentracioni logor i da treba da se vrati u Tuzlu. Na brzinu popravljene prazne sobe trebalo je pretvoriti u dom, pa Šefkija uzima iz Glavnog magacina krevet, orman, sto, stolicu i par neohodnih sitnica. To je bio neoprostiv grijeh, upravo zbog činjenice da je partizan i da potiče iz porodice gdje su dva brata komunisti i borci. Strijeljan je u zoru, nevin, žrtvovan slijepoj ideologiji koja nije imala razumijevanja za radost čovjeka kome se vraća žena iz ustaškog pakla i kojoj želi da stvori kakav-takav dom. Najstrašnije od svega je držanje trećeg brata – Teufika, partizanskog komandanta i moćne figure u vojnoj hijerarhiji tuzlanskog kraja, koji nije htio da se uključi i interveniše za brata.

Meša nikada nije oprostio Partiji ubistvo Šefkije, ali ni bratu ravnodušnost i nezauzimanje za očigledno nevinog čovjeka. Nikada nije prestao ni da traga za njegovim grobom, ostalo je nepoznato gdje je sahranjen, što je bila kazna predviđena za najveće zlikovce. Da im se ne zna grob ni znamenje da su postojali.

Mnogo kasnije, iz ove tuge i pobune protiv najcrnjeg jednoumlja, nastalo je njegovo remek djelo, “Derviš i smrt”. Omaž i izvinjenje bratu koji je svoje posljednje riječi zapisao na cedulji koja je Meši tajno doturena: “Brate, nisam kriv”.

Meša je osnovnu školu i gimnaziju završio u rodnom gradu, da bi srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost završio na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Njegova prva žena bila je Desa Đorđić, profesorica fiskulture u tuzlanskoj Gimnaziji. Oni koji su je poznavali kažu da je bila visoka, vitka, okretna, žustra, ali i razmažena žena naviknuta da sve dobije. Sa Mešom je dobila kćerku Slobodnaku.

Meša Selimović je u Beogradu sreo Daroslavu Božić, kćerku oficira kraljeve vojske i bespovratno se zaljubio u nju. Meša se toliko zaljubio u Daru da je bio slokep i gluh za sve drugo, jer je znao da je ona za njega – dar od Boga.

Desa je toliko zamrzila Darku da ju je žigosala kao preljubnicu, brakolomku, razaračicu doma, nemoralnu ženu. Njena ljubomora je bila toliko jaka da je Meša morao da izađe pred sud svoje partije da se opravda i objasni. Zašto je ostavio ženu i kćerku?

Predloženo je da se kazni strogim ukorom, ali ga je Komitet saveznih ministarstava kaznio isključenjem, zbog neiskrenosti prema partiji i kršenja partijskog morala. Naime, neko ko je iz partizanske porodice, prikladno oženjen ženom također partizanskog opredeljenja, nije smeo da pomisli da, kao neki nemoralni buržuj, ima ljubavnicu, i to kćerku kraljevog oficira!

Ovo je bio veoma bolan momenat za Mešu, kome je partija surovo i nepravedno oduzela rođenog brata.Tako se njegova partija, kojoj se iz ideala o ravnopravnosti i istinskom vrijednovanju čovjeka davno pridružio, ponovo ogriješila i pokušala da mu istrgne i drugu ljubav, onu prema ženi.

Nije se dao Meša slomiti ni izdajom dojučerašnjih saboraca, ni nedostojnim bežanjem nekadašnjih prijatelja, ni bijedom, surovom bijedom koju su on i Darka upoznali braneći jedno drugo.

Par je dobio dvije kćerke i narednih 20 godina proveo u borbi za svoju ljubav. Svi su ih ignorisali, odbacili i prezreli.
Meši je najteže palo odbacivanje kolega:

“Malo je trebalo pa da počnu prolaziti kroz mene kao kroz vazduh, ili gaziti po meni kao po vodi. Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen? Nisam zaklan? Nisam mrtav ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite?” Ovako opisuje svoje stanje u “Tvrđavi”, drugom velikom djelu u kome je opisao svoju životnu priču.

“Bosna je teška, teretna zemlja u kojoj nije lako živjeti ako si centimetar viši od ostalih. A meni je sudbina dodijelila taj centimetar i osudila na vječno ispaštanje”.

Umoran od napadanja i nerazumijevanja, od optužbi za nacionalizam, oportunizam, proglašavan disidentom i neprijateljem, sit iskošenih pogleda i licemjerstva, zauvijek napušta Sarajevo i dolazi u Beograd. Po sopstvenom priznanju, tih devet godina života u sredini koja ga je prihvatila, voljela, proznavala, u kojoj on i Darka nisu nosili pečat koji u Bosni nikada nije bio skinut, bile su najbolje godine njihovog života.

Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana, a zvaničn organi SR Bosne i Hercegovine su nakon njegove smrti tražili da se Mešini ostaci prebace u Sarajevo i da tamo budu pokopani, ali do toga nikad nije došlo.

Njegove kćerke i danas žive u Beogradu.

Pročitajte još