Bivši američki državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost, Henry Kissinger (99), upravo je objavio svoju 19. knjigu “Leadership: Six Studies in World Strategy”.
Riječ je o svojevrsnoj analizi vizija i povijesnih postignuća, kako on to naziva, panteona idiosinkrastičnih vođa koji su vladali nakon Drugog svjetskog rata – bivšeg njemačkog kancelara Konrada Adenauera, bivšeg francuskog predsjednika Charlesa DeGaullea, bivšeg predsjednika SAD-a Richarda Nixona, bivšeg predsjednika Egipta Anwara Sadata, bivšeg singapurskog premijera Leeja Kuan-Yewa i bivše britanske premijerke Margaret Thatcher.
– U 1950-ima, prije nego što sam se počeo baviti politikom, planirao sam napisati knjigu o uspostavljanju mira i kraju mira u 19. stoljeću, počevši s Bečkim kongresom… Trećina te knjige napisana je o Bismarcku, a završava izbijanjem Prvog svjetskog rata. Ova nova knjiga neka je vrsta nastavka i ona predstavlja puno više od pukog suvremenog odraza – govori Kissinger za The Wall Street Journal.
Svih šest figura o kojima piše u knjizi oblikovalo je ono što sam autor naziva “drugim tridesetogodišnjim ratom”.
– To razdoblje od 1914. do 1945. pridonijelo je daljnjem oblikovanju svijeta. Tad su i nastala dva arhetipa vodstva: dalekovidni državnički pragmatizam i vizionarska proročka smjelost – kaže.
Na pitanje postoji li danas u svijetu neki suvremeni vođa s kombinacijom spomenutih kvaliteta, Kissinger odgovara: “Ne”.
Umjetnost taktike
– DeGaulle je sve to imao u sebi, ali što se tiče Nixona i vjerojatno Sadata, ili čak Adenauera, to nije bilo moguće znati u njihovoj ranijoj fazi. S druge strane, nitko od tih ljudi zapravo nije bio taktičan. Oni možda jesu savladali umjetnost taktike, ali imali su percepciju svrhe kad su stupili na dužnost – objašnjava Henry Kissinger.
A upravo je ta svrha kvaliteta koja definira proroka, zajedno s ravnotežom – koja je vodeća preokupacija svakoga državnika.
Od 1950-ih, kad je kao znanstvenik na Harvardu pisao o nuklearnoj strategiji, Kissinger je diplomaciju shvaćao kao čin balansiranja između velikih sila u sjeni potencijala za nuklearnu katastrofu.
– Koliko god ovo neugodno zvuči, činjenica jest da apokaliptičan potencijal moderne tehnologije oružja čini održavanje ravnoteže između neprijateljskih sila najvažnijim imperativom međunarodnih odnosa. Po mom mišljenju, ravnoteža leži u prihvaćanju legitimiteta ponekad suprotstavljenih vrijednosti. Jer ako vjerujete u to da konačan rezultat vašega truda mora biti nametanje isključivo vaših vrijednosti, onda mislim da ta ravnoteža nije moguća.
Apsolutna ravnoteža je jedna razina, a druga se svodi na ravnotežu ponašanja, što znači da postoje ograničenja u korištenju vlastitih sposobnosti i moći u odnosu na ono što je potrebno za cjelokupnu ravnotežu. A za postizanje ove kombinacije potrebna je gotovo umjetnička vještina – smatra Kissinger.
Nastavlja kako ravnoteža, ma koliko god bitna bila, ne može biti vrijednost sama po sebi.
– Postoje situacije u kojima je suživot naprosto moralno nemoguć. Primjerice s Adolfom Hitlerom. S njim je bilo beskorisno raspravljati o ravnoteži. To mislim iako i dalje gajim određene simpatije prema Chamberlainu pod pretpostavkom da je mislio kako treba dobiti na vremenu za obračun za koji je smatrao da će ionako biti neizbježan – govori bivši američki državni tajnik.
Svijet na rubu
No, Kissinger u svojoj novoj knjizi također otkriva tračak nade u mogućnost da bi suvremeni američki državnici mogli usvojiti lekcije svojih prethodnika.
– Mislim da sadašnje razdoblje ima velikih problema s definiranjem smjera jer je vrlo osjetljivo na emocije trenutka. Amerikanci se žestoko opiru odvajanju ideje diplomacije od osobnih odnosa s protivnikom. Skloni su gledati na pregovore više u misionarskom, nego psihološkom smislu – nastoje preobratiti ili osuditi svoje sugovornike, umjesto da prodru u srž njihova razmišljanja. Svijet je danas na rubu opasne neravnoteže. Prijeti sukob s Rusijom i Kinom oko pitanja koja smo djelomično sami stvorili, bez ikakva koncepta kako će to završiti ili čemu bi sve to trebalo dovesti – kaže Kissinger.
Na pitanje bi li Sjedinjene Države mogle upravljati dvama protivnicima triangulacijom, kao što se dogodilo tijekom Nixonove vladavine?
– Nema jednostavnog recepta. Ne možete sada odjednom reći da ćemo ih razdvojiti i okrenuti jedne protiv drugih. Sve što možete učiniti jest ne ubrzavati tenzije i stvarati opcije, a za to morate imati neku svrhu – objašnjava.
Što se tiče Tajvana, Kissinger je zabrinut jer mu se, kaže, čini da SAD i Kina manevriraju prema krizi i tu apelira na postojanost Washingtona.
– Politika koju su provodile obje strane proizvela je i omogućila napredak Tajvana u autonomni demokratski entitet i očuvala mir između Kine i SAD-a punih 50 godina. Zato treba biti vrlo oprezan s mjerama koje izgledaju kao da mijenjaju osnovnu strukturu – rekao je Kissinger za The Wall Street Journal.
NATO-ova pogreška
Podsjetimo, ranije ove godine upravo je on izjavio kako je neoprezna politika od strane SAD-a i NATO-a možda utjecala na krizu u Ukrajini. Kaže da sigurnosnu zabrinutost Vladimira Putina treba ozbiljno shvatiti i napominje kako je bila pogreška to što je NATO signalizirao Ukrajini da bi se mogla pridružiti savezu.
– Poljska i sve tradicionalne zapadne zemlje, koje su bile dio zapadne povijesti, logične su članice NATO-a. Ali Ukrajina je, po meni, skup teritorija koji su nekoć pripadali Rusiji. Rusi ih i dalje vide kao svoje, iako neki Ukrajinci to ne vide. Ali kocka je sad bačena. Nakon načina na koji se Rusija ponašala u Ukrajini, smatram da Ukrajinu sad treba tretirati kao članicu NATO-a, na ovaj ili onaj način, formalno ili ne – kaže Kissinger.
Govoreći o budućim scenarijima, on predviđa nagodbu koja će sačuvati ruske dobitke od njezina početnog upada u Ukrajinu 2014., kad je zauzela poluotok Krim i dijelove regije Donbas.
– Ali nemam odgovor na pitanje po čemu bi se takva nagodba razlikovala od sporazuma koji je propao stabilizirati sukob prije osam godina – zaključio je bivši američki državni tajnik.