Ko je bila djevojka koja je vodila otpor ilegalaca u okupiranom Zagrebu – Imala je 31 godinu, donosila je najteže odluke…

Imala je 31 godinu  i donosila je hrabre političke odluke u najtežoj fazi ustanka protiv fašizma. Njeno ime je Lepa Perović i skoro godinu dana bila je sama na čelu partijskog povjerenstva koje je rukovodilo pokretom otpora u okupiranom Zagrebu gdje je odobravala akcije i davala zadatke članovima  najjače partijske organizacije KPJ.

Priče o otporu zagrebačkih ilegalaca povezanih sa partizanskim pokretom otpora u ispričane su u četiri toma Zbornika sjećanja Zagreb 1941-1945 a  neki istiniti događaji prikazani su i u seriji Nepokoreni grad.

Ipak priča  o njoj vremenom je pala u zaborav. Rođena je u Mašićima kod Bosanske Gradiške,članica Komunističke partije Jugoslavije bila je više od 10 godina kada joj je  povjereno da rukovodi ustankom u Bosanskoj Krajini. 

U februaru 1942. postavljeno je Povjereništvo PK KPJ za Bosansku krajinu od tri člana: , Đuro Pucar Stari, Lepa Perović i Osman Karabegović). Iz dostupnih spisa i izvještaja vidljivo je da je svbaki član samostalno rješavao brojna izazovna politička pitanja koja su se pojavila na terenu. 

• Na današnji dan partizani oslobodili Zagreb

Evidentno je sa ove vremenske distance da je mala vrlo tačno razumijevanje političke stvarnosti, i donosila je značajne političke odluke u najtežoj fazi ustanka kada su se odredi NOP-a počeli raspadati i prelaziti u četnike.

Ipak njena faza na čelu zagrebačke partijske organizacije ostala je neispričana. U Zborniku sjećanja brojni svjedoci opisali su njenu ulogu a ona sama navodi da je u novembru 1942. godine poslana je jedna grupa partijskih radnika sa slobodnog teritorija Korduna, gdje se tada nalazio CK Komunističke partije Hrvatske, na ilegalan rad u Zagreb. Osim Milutina Baltića i Perice Dozeta u toj grupi bila sam i ona. 

Nepokoreni grad

Tu je zatekla Ivu Marinkovića Slavka, člana CK KP Hrvatske, koji je bio sekretar Povjerenstva Komunističke partije Hrvatske za sjevernu Hrvatsku. 

-Povjerenstvo je imalo zadatak da rukovodi partijskim radom u Zagrebu i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Postala sam član tog rukovodstva. Milutin Baltić je došao da preuzme rukovodstvo SKOJ-a, a Perica Dozet mjesto sekretara Mjesnog komiteta Partije u Zagrebu. Nije nam bilo teško raditi, jer smo imali neiscrpne rezerve u narodu, specijalno u velikim tvornicama, osobito u Željezničkoj radionici, koja je tada zapošljavala oko tri hiljade radnika. Željeznička radionica je na neki način bila tipičan primjer neuništivosti naših organizacija. Svakih nekoliko mjeseci tu su se dešavale provale i hapšenja, ali bismo u kratkom roku, mjesec — dva poslije provale, uvijek ponovo obnavljali organizaciju među željezničkim radnicima, ispričala je Lepa Perović.

Stanovala je ispočetka kod porodice Čoklica na Velikom Bukovcu. Drago Čoklica ispričao je u zborniku sješćanjada se sve promijenilo hapšenjem dotadašnjeg sekretara.

– Ivo Marinković Slavko bio je rukovodilac Povjerenstva CK KPH za Zagreb i sjevernu Hrvatsku (kasnije sam to saznao).  On je uhapšen u Zagrebu početkom ožujka 1943. godine. Budući da je Marinković pao u ruke policije, rad je samostalno nastavila Lepa Perović, kao član Povjerenstva CK KPH za Zagreb i sjevernu Hrvatsku. Ja sam bio povezan s njom i izvršavao sam zadatke koje mi je ona postavljala sve do mog odlaska u partizane, izjavio je.

Od tog trenutka sve odluke na terenu donosila je sama a sa vrhom partije često nije imala vezu.

-Meni je najteže bilo kada je u februaru 1943. godine pao drug Ivo Marinković; tada sam ostala sama u Povjerenstvu. Srećom, tu je po specijalnoj liniji radio drug Ivan Krajačić, pa mi je Centralni komitet KP Hrvatske javio da se za sva glavna pitanja mogu s njim konzultirati. Tako je donekle nadoknađen nedostatak druga Ive Marinkovića u Zagrebu, koji je ubrzo bio ubijen u policiji, gdje se herojski držao. Najveća teškoća bilo je neiskustvo kadrova u ilegalnom radu u partijskim i ostalim masovnim organizacijama, kao i nepoznavanje i nepridržavanje. Ali zbog svakodnevnih i neprekidnih oružanih okršaja s policijom nismo uvijek imali mogućnosti da naučimo ljude kako se treba oprezno boriti s neprijateljem. Većinu tih boraca smo uzimali direktno iz naroda, i to je svakako bio glavni uzrok da nisu znali, a vrlo često ni htjeli, držati se konspiracije u ilegalnoj borbi, kazala je u Zborniku sjećanja.

Dalje navodi da su zagrebački ilegalci živjeli u atmosferi masovnog otpora i zato su računali, više nego što su smjeli, na sigurnost svojih veza, ljudi s kojima rade i okoline u kojoj djeluju.

– Sjećam se dobro pogibije u Boškovićevnoj ulici jednog od naših najboljih članova Mjesnog komiteta, druga Ladislava (Slavka) Parfanta, Umjetnika, koji je inače bio radnik. Za njegovu pogibiju čula sam prvo od građana, koji su uvijek prepričavali ulične okršaje. Kad mi je jedna žena rekla da je nedaleko od Petrinjske ulice poginuo mlad čovjek u vindjaki, odmah me je nešto presjeklo, jer sam bila gotovo sigurna da je to naš član Mjesnog komiteta, koji je uvijek išao u vindjaki, iako sam ga nekoliko puta molila da je ne nosi stalno, jer će ga po njoj prepoznat, kazala je.

Analize političke situacije

U zbornicima i vojnim enciklopedijama bivše Jugoslavije rijtko gdje se mogu naći za to vrijeme smjele političke ocjene i analize ukupne situacije, kakve je u svojim izještajima davala Perović.

U analizi političke situacije u Hrvatskoj tada navodi da je narod nakon formiranja NDH ubrzo počeo shvaćati da nike dobio ni  nacionalne slobode ni samostalnosti, ni bolji život, ni mir. U nastavku je odlomak iz njene analize tadašnje političke situacije.

-Seljaštvo severozapadne Hrvatske bilo je uoči okupacije još uvek pod jakim uticajem HSS-a. Prirodno je da seljaci severozapadne Hrvatske nisu mogli tako lako i tako brzo da se oslobode od uticaja jedne partije koja je bila nekada njihova, ne samo po imenu već i po programu. Ipak, može se reći da su se seljaci severozapadne Hrvatske u stvari veoma brzo počeli otrežnjavati, -prvo od kratkotrajnih iluzija da je NDH stvarno nezavisna i stvarno hrvatska, a zatim i od iluzija da je HSS ona stranka koja njih i Hrvatsku može izvući iz potpuno nepovoljne situacije u koju su upali nemačkom okupacijom. Jasno je bilo svakome da hrvatski seljaci nisu voleli bivšu Jugoslaviju i nisu žalili njenu propast. Ali je, isto tako, vrlo brzo postalo jasno da hrvatski seljaci nisu zadovoljni sa rešenjem koje im je ponudila okupatorska tvorevina NDH, a da, takođe, ne prihvataju politiku »čekanja«, koju im predlaže HSS. 

Već u prvim borbama sa ustanicima u Hercegovini, na Romaniji, u Bosanskoj krajini, Lici i Kordunu domobrani nisu hteli da se bore i masovno su se predavali. Druga faza toga otpora bila je već svesnija: sve masovnije dezerterstvo i skrivanje pred vojnom obavezom. Treći, već veoma organizovan stupanj postupanja seljaštva severozapadne Hrvatske bio je prilaz partizanskim jedinicama u ustaničkim krajevima Hrvatske i najzad već od početka 1942. godine stvaranje vlastitih vojnih partizanskih snaga i na samom terenu severozapadne Hrvatske;

Na ovakvu bitnu izmenu situacije u severozapadnoj Hrvatskoj i Zagrebu u korist NOB-a uticale su i određene okolnosti prožimanja borbenih snaga ovoga regiona i njihovog povezivanja sa susednim, a preko njih i sa daljim regionima borbe u Hrvatskoj i Jugoslaviji; 6. Ovde, pre svega, mislim na: — borbe NOV-a u Slavoniji, na Kordunu, u Lici i na Baniji i povezivanje borbenog iskustva boraca i vojnih rukovodilaca ovih krajeva Hrvatske sa borbenim snagama severozapadne Hrvatske, navodi se u njenoj analizi.

Odlazak u partizane.

Dragica Broz navodi da je  Perovićeva u njenom stanu održavala i sastanke i sklanjala ilegalni materijal.

– Ona je bila tada član Povjerenstva CK KPH za sjevernu Hrvatsku. Lepa je bila u mojoj kući sve do onog dana kada je njezina sigurnost došla u pitanje, jer su se agenti raspitivali za nju. Ja sam uspjela da je pravovremeno obavijestim o tome, pa nije bila uhapšena., izjavila je Brozova u zborniku.

Boris Bakrač navodi da u prosincu 1943.  Lepa Perović odlazi u partizane, a na njezino mjesto za instruktora dolazi u Zagreb Milan Mišković do tada sekretar OK Brod, koji ostaje do svibnja 1944, kada na njegovo mjesto dolazi Šaban, Norbert Veber.

Rad u Bosanskoj krajini

Nešto prije zagrebačke epizode koja je trajala duže od godinu dana za razumjevanje nje kao političke ličnosti važno je pogledati i nekoliko njenih izvještaja dok je bila jedan od troje rukovodilaca ustanka u Bosanskoj Krajini.

Ona Đuro Pucar Stari i Osman Karabegović morali su često odlučivati sami i to vrlo berzi o složenim političkim pitanjima proizišlim iz međunacionalnih odnosa gdje su se pogrešne odluke često znale obiti o glavu partizanskom porketu. 

nakon propasti ustanka u Srbiji i Crnoj Gori i prelaska glavnine partizanskih snaga u Bosnu, redove NOP-a počeli su zahvatati četnički pučevi u brojnim jedinicama gdje odredi masovno prelaze u četnike. 

Možda jedan od najpoznatijih počeva dogodio se odredima kojima je komandovao doktor Mladen Stojanović koji je prvo ranjen u sukobu sa odredom Laze Tešanovića koji prelazi u četnike. zatim je ubijen u selu Jošavka dan nakon što je cijelo selo prešlo u Četnike u puču koji je izveo dotadašnji partizan Rade Radić.

Hrabre i teške odluke

U takvim situacijama kada je  pokret razaran iznutra, kada je bilo nezadovoljstvo u brojnim jedinicama, komitet od tri člana često je morao presjeći i donijeti odluke koje su određivale budućnosti pokreta.

Jedan takav puč izveden je u Imljanskoj partizanskoj četi na Vlašiću kojom je komandovao Ilija Slavnić. Četa od oko 150 boraca sastavljena je bila isključivo od srpskih ustanika a iz Travnika je 25 komunista (većinom Muslimana)  predvođenih Abidom Lolićem izašlo iz grada i došlo u tu četu.

U knjizi Ćamila Kazazovića Travnik u narodnooslobodilačkom ratu navodi se da je  u ovoj četi stacioniranoj u selu Šiprage kod Kotor Varoša vladao veliki nemir i da se spremao četnički puč.

Propagandom i prijetnjama pokušali su da neke čete iznutra razbiju. Slali su svoje emisare i na položajima nagovarali borce da skinu petokrake zvijezde i pređu u četnike. Tražili su  od boraca da pobiju komuniste i da se proglase četničkom jedinicom. 

Puč u Imljanskoj četi

Jedna od takvih delegacija zahtijevala je da se pobiju svi Travničani, proglašavajući ih Turcima i ustašama. U to vrijeme bila je u četi kriza sa hranom pa su četnički agitanti govorili da ih “džaba hranimo”.

 Ilija Slavnić je to odbio ali je zbog sigurnosti izmjestio travničke komuniste  u poseban vod. Tada je po sjećanju Ilije Slavnića Lepa Perović poslala pismo u kojem se tražilo da Abid Lolić odmah dođe u Agino Selo, da sa sobom povede još jednog druga i da im Imljanska četa da odgovarajuću pratnju. Posebno je stajalo upozorenje da pratnja bude jača zbog opasnosti od četničkih zasjeda.’ 

U četi ubrzo izbija puč i gotovo svi prelaze u Četnike, a Ilija Slavnić sa grupom od 15-ak boraca i travničkim komunisitma odlazi i dalje nastavlja borbu. Ipak ubrzo će se vratiti i preovladati na ovom terenu jer su takvim pristupom dobili podršku svih naroda a njena odluka ispostaviće se bila je hrabra i ispravna.

U ovakvim situacijama rukovodioci KPJ postupali su različito, Adil Zulfikarpašić navodi da je morao nositi srpsko ime Aco Milić, da je bio izrazito nezadovoljan popuštanju i saradnji sa četnicima i da se muslimanske mase nisu mogle pridobiti na takav način.

Lepa Perović dok je bila jedan od ključnih rukovodilaca ustanka u Bosanskoj Krajini, imala je veliki uticaj u narodu kada bi se pojavila. O tome je pisao Kosa nađ opisujući kako su je žene na Manjači doživljavale kada se pojavi.

Verovatno su te žene na našim mitinzima prvi put slušale o ravnopravnosti. Lepa, sa svojim učiteljskim iskustvom, znala je naći puta do njihovih duša i one su je — kad bi se okupile — slušale kao da im govori s neke njihove crkvene ikone oživela svetica. Muškarci su nas dočekivali s više nepoverenja, ophrvani sumnjama. Više bi ih se okupilo kad su dolazili da nas uveravaju kako smo zarobili nedužnog čoveka; bili su, najčešće, jedinstveni čim bismo zarobili njihove četničke komandire, i tad su se ponašali kao da su svi čvrsto uz narodnooslobodilački pokret, pa su nas uveravali — štiteći svoje komandire kokardaše.

Kosta Nađ”Ratne uspomene Koste Nađa”

Oštri izvještaji

Lepa Perović se u svojim izvještajima vrhovnom štabu nije libila kritikovati nesposobnost, loše vođenje i zauzimanje političkih pozicija koje su dugoročno ugrožavale ciljeve NOB-a.

U jednom izvještaju u situaciji na području Prnjavora gdje su Srbi bili većina navodi da su se partizani uspjeli povezati sa muslimanskim selima, “čije stanovništvo je naklonjeno prema našoj borbi ali strah od četnika jeste uzrok da se čvršće ne opredjele za nas”

Teror koji vrše četnici nad njima približava ih k nama i izgleda da će opasnost od četničkog klanja prisiliti ih da masovnije stupe u našu vojsku. 

Moramo nastojati da se što jače povežemo sa muslimanskim i hrvatskim masama i da povezivanjem sa izvjesnim poltičkim ličnostima iz njihovih redova ostvarimo frontu Srba, Hrvata i muslimana u narodnooslobodilačkoj borbi, preko koje bi uvukli hrvatske i muslimanske mase u nardonooslobodilački pokret i pospješili mobilizaciju istih u našu vojsku. 

U jednom izvještaju recimo navodi da je rad sa ženama na sektoru Prijedor i Jajce vrlo je slab.

– Na sektoru Prijedor drugovi su se sektaški odnosili prema radu sa ženama. Iako postoje svi uslovi širokog učešća žena u narodno-oslobodilačkoj borbii velika volja žena da uzmu učešće u toj borbi, nema ni jedne žene u narodno-oslobodilačkim odborima, a malo ih je i u partiji.

Nakon rata

Nakon odlaska u partizane u ljeto 1944. godine bila je ponovo prebačena u Bosansku krajinu, a pred kraj je prešla u Tuzlu, gde je obavljala dužnost organizacionog sekretara Oblasnog komiteta KPJ za istočnu Bosnu.

Posle oslobođenja Jugoslavije, 1945. godine bila je član Izvršnog komiteta PK KPJ za Bosnu i Hercegovinu, a krajem iste godine je prešla u Beograd, gde se nalazila na raznim funkcijama u saveznim organima.

Bila je birana za narodnog poslanika u prvom sazivu Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine, a do 1967. godine je bila poslanik Prosvetno-kulturnog veća Savezne skupštine SFRJ.

Od 1946. godine je živela u vanbračnoj zajednici sa Kočom Popovićem, književnikom-nadrealistom, učesnikom Španskog građanskog rata, članom Centralnog komiteta SKJ, Saveznim sekretarom za inostrane poslove SFRJ i narodnim herojem Jugoslavije.

Zajedno sa nevenčanim suprugom sakupljala je umetnička dela, stvarajući bogatu kolekciju, koju je darovala opštini Lazarevac, gde se danas u Modernoj galeriji Centra za kulturu Lazarevca nalazi „Legat Lepe Perović“ i Istorijskom arhivu grada Beograda, gde se danas nalazi „Legat Konstantina-Koče Popovića i Leposave-Lepe Perović“.

Jedna sestra joj je bila udata za čuvenog pisca Branka Ćopića a druga za Blagoja Neškovića, ratnog sekretara KPJ za Srbiju.

Preminula je 2. septembra 2000. u Beogradu. Sahranjena je u porodičnoj grobnici na Novom groblju u Beogradu.

novidani.com