Novoizabrani gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković još nije preuzeo ovlašćenja kojih možda neće ni biti, Dodik već najavljuje promjene zakona kako bi mu oduzeo nadležnosti a “progresivne snage” od političara na staklenim nogama očekuju ni manje ni više nego da poruši zidove koji su se zidali 30 godina.
Ukratko, od njega se traži da prizna genocid, zabrani Karadžića i Mladića, organizuje gej paradu, raspakuje Dejton, sruši Vučića, skine ploču na Palama i to sve sa ono malo ovlasti gradonačelnika Banjaluke koje Dodik hoće da mu ukine. Ovakve promjene, u društvu koje se još u dobroj mjeri nije pomirilo ni sa postojanjem bilo kakve opozicije su dugotrajan proces i pravo pitanje nije šta će ili šta može uraditi on, nego šta smo mi koji se za to zalažemo radili zadnjih 30 godina?
Dalje, od Stanivukovića mnogi očekuju da proslavlja 1. mart, ukine 9. januar i ako može usput i Republiku Srpsku i da ukratko ostvari sve ono, što ti koji se za to zalažu nisu ostvarili zadnjih 30. godine.
Dragan Bursać naziva ga “četničkim osvježenjem”, Snežana Čongradin “novim licem genocida”, mediji pod kontrolom Mila Đukanovića optužuju ga da živi u raskošnoj vili i da hoće da ukine Crnu Goru , hrvatska ministrica Nina Obuljen Koržinek od Stanivukovića očekuje da umanji broj žrtava Jasenovca ustanovljen za vrijeme SFRJ, Božo Lubić iz HDZ-a 1990 naziva ga radikalnim nacionalistom, SDA ga naziva negatorom genocida, Ramiz Salkić iz SDA mu čestita pobjedu nad srpskim nacionalizmom, tu lopticu dočekuju Dodikovi mediji koji ga optužuje za nacionalnu izdaju. Ovaj miks u koji je svašta udrobljeno dobije se onda kada se potkopa mantra na kojoj se vladalo 30 godina a svodila se na uzajamno pothranjivanje nacionalizama koji se naizgled međusobno isključuju. Jer… i za mržnju je potrebno dvoje.
Važno je reći da Draško Stanivuković nije dobio izbore na nacionalnoj priči i nikada nije sazvao press konferenciju da priča o nacionalnim temama . Kidao je asfalt, pričao o kriminalu, nerješenim ubistvima, tjerao ljude da se bune jer vlast nemilice troši njihov novac. Dakle izabrao je da priča o stvarima koje je teže objasniti nego one “ko su oni a ko smo mi” i teži put nego političari koji su profitirali na priči o ratu i nacionalnim podjelama.
Milorad Dodik recimo, počeo je 2007. godine sa pričom da će za Bosnu navijati samo kad igra protiv Turske, nastavio sa Srebrenicom, produžio sa veličanjem Radovana Karadžića i završio sa izjavama da ih je “u Bleidburgu trebao sve pobiti” i “da se sa džamije arlauče“. Sa njegovim stavovima nakon početnih zgražavanja pomirili su se i u Sarajevu i u Zagrebu i u Briselu i niko ne vidi ništa sporno da sa njim gradi evropski put.
Treba biti pošten pa reći da Draško Stanivuković u izbornoj kampanji i godinama prije nje nije nametao ove teme oko kojih je Balkan podjeljen 30 godina. Njemu su ih nametali u pokušaju da ga politički pokopaju tamo gdje se za njega glasa – u Banjaluci i Republici Srpskoj.
Treba biti isto tako pošten pa reći i to da je Stanivuković pokušao svoje teme nametnuti i tamo gdje se za njega po sili Ustava BIH ne može glasati. Pridružio se građanima Sarajeva dva puta na protestima. Prvi put isred Tužilaštva Bosne i Hercegovine zbog brojnih afera u pravosuđu a drugi put ispred zgrade Vlade Federacije BIH zbog stanja u Zavodu Pazarić.
I jedan i drugi put mediji pod kontrolom Dodika optužili su ga za nacionalnu izdaju a on je politički preživio, postao gradonačelnik Banjaluke i načeo dugogodišnju vlast Milorada Dodika. Ukratko uradio sve što gore navedeni nisu uspjeli za 30 godina. Očekivati da Dodik padne kao žrtva politike koja ga hrani (i koju on hrani) je potpuno iluzorno kao i očekivati od nekoga ko je tek počeo svoj put da poruši zidove zidane 30 godina.
Oni koji se danas kunu u Zorana Đinđića zaboravljaju da je došao na vlast tako što je opozicija u Srbiji isturila “nacionalno osvještenog” Koštunicu na megdan Slobodanu Miloševiću. Zaboravljaju i stavove Zorana Đinđića o ratnim zločinima kao i to da su ga ti isti optuživali za saradnju sa Arkanoma. Činjenica je i da nas političar njegovog kalibra nije izveo iz začaranog kruga u kom se vrtimo 30 godina.
Ipak ne možemo a da ne vidimo da su se neke stvari u Srbiji za vrijeme Demokratske stranke radikalno promjenile. U Beogradu se već godinama bez većih problema održava Povorka ponosa što je u vrijeme Miloševića bilo nezamislivo a stavovi javnosti u Beogradu su dijametralno suprotni po brojnim pitanima od stavova javnosti u Banjaluci. Da li zato treba kriviti nekoga ko ima 27 godina ili one koji su vladali 30 godina?
Zato borbu za demokratiju, slobodu medija, evropske vrijednosti i bilo kakvu mogućnost da se u Republici Srpskoj izađe na demokratske izbore, treba staviti ispred brojnih stavova Draška Stanivukovića sa kojima se ne možemo složiti. Promjene su proces i za njih je potrebno vrijeme a sama činjenica da gradonačelnik Banjaluke teme rata i podjela bezuspješno izbjegava u pokušaju da politički preživi govori o tome da su njegove namjere možda ipak drugačije.