Kolaps vjere u bolje sutra: Zašto ljevica danas djeluje izgubljeno, bez samopouzdanja da ikoga povede?

Uspon „doomera“, „preppera“ i antinatalista na ljevici otkriva nešto dublje od prazne poze pobune: kolaps vjere u sutrašnjicu.

Ljevica koja viče „Nema budućnosti“ nije samo demoralizirana – ona je neozbiljna, mizantropska i osuđena na poraz. Guy Edward Bartkus, osumnjičeni koji je nedavno optužen za samoubilački napad automobilom na kliniku za plodnost u Kaliforniji, bio je efilista – sljedbenik ekstremne forme antinatalizma.

Efilizam, poput svih ekstremnih ideologija danas, uglavnom je internetski fenomen. Ipak, šire zanimanje za antinatalizam – uvjerenje da je rađanje djece moralno pogrešno – u porastu je. Neki smatraju da roditelji nemaju pravo dovoditi djecu na svijet.

Jedan antinatalist u Indiji čak je tužio svoje roditelje jer mu nisu tražili pristanak za rođenje. Drugi vjeruju da je dobrovoljno istrebljenje čovječanstva jedino rješenje za patnju koju ljudska vrsta nanosi svijetu. Osnivač Antinatalism International, Anugraha Kumar Sharma, tvrdi da „u ovom svijetu apsolutno nema nade“.
Zalaže se za bezuslovno pravo na potpomognuto samoubistvo i izjašnjava se kao marksist.

Antinatalizam nije nužno ideologija vezana za jednu političku stranu, ali se njegovi stavovi sve češće oglašavaju u krugovima suvremene ljevice. Nathan Robinson, izdavač ljevičarskog časopisa Current Affairs, piše: „Lično ne smatram očiglednim da imamo obavezu osigurati opstanak ljudske vrste.

Neka morske krave naslijede Zemlju.“ Antonio Melonio, ljevičarski pisac i urednik popularnog newslettera Beneath the Pavement, tvrdi da je rađanje djece „kraj svakog radikalizma i, na mnogo načina, kraj slobode“. Za njega, osnivanje porodice ne predstavlja novi početak, već konačnu predaju: „Teško je protestovati, organizirati se, dizati bune i paliti policijske automobile kad imaš gladna usta i hipoteku.“

Zaglavljen u sadašnjosti

Za neke je ljevičarsko prihvatanje antinatalizma tek reakcija na pronatalizam s desnice. Ako potpredsjednik J. D. Vance želi da imate više djece, jedini prirodan odgovor je: nemojte ih imati uopšte. Drugi vide antinatalizam kao moralni utilitarizam – uvjerenje da ne stvarati život znači najsigurnije izbjeći patnju. Najpopularnija varijanta antinatalizma danas povezana je s klimatskom krizom: ljudi svojim postojanjem pogoršavaju globalno zagrijavanje, pa bi planeta ozdravila ako bi nas bilo manje.

Razlozi koje ljudi navode da ne žele djecu su brojni – i otkrivaju društvenu krizu, osobito na ljevici. Porast antinatalizma odražava kolektivni gubitak vjere u budućnost, iscrpljenost nade i nesposobnost da se zamisli ljudski napredak za sljedeće generacije. Već neko vrijeme je moderno na ljevici biti „anti“: antirasist, antifašist, antikapitalist, antizatvorski… ali sve su to identiteti definirani onim čemu se protive, ne onim što žele graditi.

To su progresivni oblici, ali reaktivne funkcije. Nakon propasti Bernie Sandersove kampanje 2020., čak i mnogi socijalisti danas više liče na ovu „anti“ ljevicu nego na stare socijaldemokrate, koji su vjerovali da je budućnost njihova da je izgrade.

Nasuprot tome, današnji progresivci kolebaju se između očaja i poricanja. Naomi Klein i Astra Taylor govore o „fašizmu posljednjih dana“. I dok kritikuju „mentalitet bunkera“ na desnici, njihov horizont ne seže dalje od golog preživljavanja: „Na raskrsnici smo,“ pišu one, „ali ne da li će apokalipsa doći, već u kojem obliku.

“ Drugdje na ljevici, proroci klimatske katastrofe propovijedaju kraj svakog života. Nije čudo što raste interes za „ljevičarske prepere“. Klimatski analitičar Alex Steffen okuplja hiljade progresivnih sljedbenika i nudi kurs „Kako očeličiti svoj život“ za društveni kolaps – po sniženoj cijeni od 149 dolara.

Ova usmjerenost na preživljavanje prisutna je i kod radikalnih abolicionista, čiji ideal više nije socijalizam ili neko kolektivno blagostanje, nego jednostavno preživjeti. Ljevica koja veliča preživljavanje već je prihvatila da budućnost nije nešto što može osvojiti, već prijetnja protiv koje se treba štititi.

Istorijski ekonomista Adam Tooze primjećuje da desnica predvođena Trumpom danas „puno slobodnije i smjelije govori o budućnosti“ nego ljevica. Danas desnica djeluje, ljevica reagira – a nekad je bilo obrnuto.

Kako smo došli dovde? Kada je ljevica zapela u sadašnjosti?

Od kraja poslijeratnog socijalnog ugovora, liberali i progresivci neprestano ponavljaju retoriku iz 1968., vrteći iste slogane i borbe. Protesti protiv rasizma i seksizma izbijaju povremeno, niču razne mikro-pokreti za građanska prava. Ali malo toga novog nastaje. Napredak se mjeri samo po uklanjanju barijera za sudjelovanje u kapitalizmu – a ne po pokušaju da se ode izvan njega. Do 1990-ih, kada se proglasio „kraj historije“ i članstvo u socijaldemokratskim partijama opalo, ljevica je prestala nuditi viziju budućeg društva. Nije čudo što takva ljevica, bez jasnog cilja, nije stekla ni mnogo snage.

To se vidi i kroz izbore: Bill Clinton je posljednji demokratski predsjednik koji je dobio podršku cijele radničke klase – ali s programom desnice: slobodna trgovina, deregulacija, porezne olakšice. Barack Obama je obećavao „nadu i promjenu“, ali je njegov mandat bio u velikoj mjeri nastavak politike prethodnika. Njegov liberalizam crpio je budućnost s desnice, a ugled iz prošlosti.

S Joeom Bidenom, prvi put je jedan demokrat postao predsjednik bez podrške radničke klase. Iako je bio progresivniji od prethodnika, Trumpova politika je otvorila prostor za Bidenove eksperimente s deglobalizacijom i fiskalnom ekspanzijom. No, „Bidenomics“ nisu uspjeli. I pored infrastrukturnog zakona i kratkog trajanja Zakona o smanjenju inflacije, administracija nije uspjela riješiti temeljne probleme: rast cijena, dug, niske plaće i poreze.

I nije jedini – globalna demokratska ljevica nije uspjela razviti ekonomsku viziju koja seže dalje od sljedećih izbora. Kako piše Wolfgang Streeck, socijaldemokratske partije širom svijeta kupuju vrijeme – zaduživanjem financiraju javne usluge i pokušavaju održati socijalni mir. Ali nijedan novi model koji bi ponudio prosperitet i jednakost budućim generacijama nije nastao.

Nijedna nova društvena alternativa nije ni izmišljena, niti ozbiljno zamišljena decenijama.

Nekad je upravo konzervativizam bio taj koji se bojao budućnosti. Karl Kautsky, teoretičar njemačke socijaldemokratije, rekao je: „Ništa nije gluplje od ideje da daleki ideali nemaju praktično značenje u sadašnjim politikama.“

Danas, međutim, i liberali i progresivci i socijalisti robuju katastrofizmu. Ekoteroristi, radikalni abolicionisti i antinatalisti poput Bartkusa predviđaju kraj. Tako uzdižu sadašnjost i zanemaruju budućnost. A to je, u suštini, narcisoidno – jer se preuveličava značaj vlastite generacije, na štetu onih koje tek dolaze.

Naravno, ima razloga za pesimizam: ratovi, klimatske prijetnje, ekonomska kriza, AI. Ali bez zastave zabodene u budućnost – bez vizije svijeta za djecu i unuke – izgubili smo smjer.

Zato ljevica danas djeluje izgubljeno, bez samopouzdanja da ikoga povede. Uprkos brojnim intelektualcima, vlada intelektualna nesigurnost i malodušnost. Ima li danas na ljevici ijednog mislioca čija vizija može stati uz rame Karlu Marxu ili Karlu Polanyiju?

Je li ljevica izgubljena? Ne nužno. Društvo će uvijek trebati snage koje govore u ime običnih ljudi, demokratije i jednakosti. I dalje će mladi, pametni i ambiciozni ljudi dolaziti u socijalističku tradiciju. Ali reaktivna ljevica neće pobijediti. „Anti“ ljevica ne može pobijediti.

Ko će glasati za stranku koja kaže da je svejedno šta će biti sutra?

Jacobin.com/ prevod: Novidani.com