Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić jučer je tokom svog govora u Donjoj Gradini iznio niz teorija zavjere tvrdeći da partizaani namjerno nisu htjeli oslobodili ustaški logor Jasenovac.
Partizani, Crvena armija, bili su u Beogradu, a Srbosjek u Jasenovcu i dalje je neumorno obavljao svoj krvavi posao. Dan pobjede, 9. maja, se približava, a fra Sotona i dalje dirigira krvavim pirom, nesmetano i nekažnjeno.
Ko je dozvolio da, kako ga veliki Gideon Greif naziva, balkanski Auschwitz, radi sve do 4. maja? Kako je moguće da brigade i brigade partizana nisu napale Jasenovac, a da su saveznici istovremeno bombardovali Niš i Leskovac?
Ko je dopustio da to čudo od logora nastavi s radom i da gotovo nijedan Srbin ne preživi? Upravo zato je grupa od nekoliko stotina logoraša iz središnjeg ustaškog logora Jasenovac skupila sav svoj očaj, pretvorila ga u hrabrost, u odlučnost i jurnula prema slobodi, rekao je Vučić.
Ovoj teoriji treba suprotstaviti neke opštepoznate činjenice. Nijedan nacistički koncentracioni logor u Drugom svjetskom ratu u Evropi nije oslobođen frontalnim vojnim napadom na logor koji je branjen oružjem.
Pomenuti Auschwitz nije oslobođen kroz klasičnu vojnu operaciju. Nacisti su napustili logor prije dolaska sovjetskih trupa.
Krajem 1944. i početkom januara 1945, kada su se sovjetske snage približavale, nacisti su organizovali evakuaciju logora. Tokom takozvanih “marševa smrti”, prisilili su desetine hiljada zatvorenika da pešice idu prema zapadu, pri čemu je mnogo ljudi umrlo od iscrpljenosti, hladnoće ili su ubijeni.
Kada je Crvena armija stigla do Auschwitza 27. januara 1945, pronašla je u logoru oko 7.000 preživelih zatvorenika – uglavnom teško bolesnih ili preslabih da bi mogli učestvovati u evakuaciji. Ovo je opšte poznata činjenica. Nijedan veliki nacistički logor nije oslobođen klasičnim vojnim napadom.
Logori poput Auschwitza, Dachaua ili Bergen-Belsena nisu bili vojna uporišta. Čuvali su ih relativno mali odredi SS-ovaca, a ne redovne trupe. Kad su saveznici ili Crvena armija prilazili, nacisti su logore često evakuisali i napuštali bez borbe ubijajući hiljade zatvorenika.
Razlog zbog kojeg logori nisu napadani i birani za prioritetne vojne ciljeve je taj što je postojao realan strah da bi veći vojni napad mogao izazvati masakre nad logorašima.
Partizani su oslobodili dječiji logora Jastrebarsko 1942. godine
Možda jedini slučaj gdje je vojnima napadom oslobođen neki veći logor u Drugom svjetskom ratu bilo je partizansko oslobođenje ustaškog logora Jastrebarsko.
Borci Četvrte kordunaške brigade, 26. avgusta 1942. oslobodili su mjesto Jastrebarsko, iznenadnom borbenom akcijom, prešavši reku Kupu i uputivši se ka Jastrebarskom, na iznenađenje neprijatelja.
Partizani su oslobodili tada i Dječiji logor i poveli sa sobom veći broj zdravije i manje iznemogle dece koja su mogla izdržati marš i pešačenje ka Kordunu. Deca su potom smeštena u dečijim domovima u oslobođenim mestima na Kordunu i u Bosanskoj krajini.
Komandant brigade, narodni heroj Nikola Vidović zabeležio je o susretu sa malim logorašima a pominje broj do 727 spašene djece.
U memljivim zidinama starog dvorca nalazilo se 727 dječaka i djevojčica, uglavnom pretškolskog uzrasta. Njih su “prevaspitavale” časne sestre. Naravno, to prevaspitavanje bilo je u ustaškom duhu. Htjele su u neku ruku da stvore nove “janjičare”. Sirota djeca su na kapama ili reverima nosila slovo “U”, Živjela su pod nevjerovatno teškim okolnostima. Zbog gladi, bolesti i načina “vaspitanja” dnevno je umiralo po nekoliko dječaka i djevojčica.
Čim su ti mali izmučeni sužnji ustaške samovlasti čuli pucnjavu i vidjeli partizane, neizmjerna radost ispunila ih je nadom da će biti oslobođeni. Kasnije smo doznali od njih kako su se usplahirili svi podjednako od straha zbog pucnjave i zbog uzbuđenja da bi ih neko mogao osloboditi. Ganuli su nas povici i čežnjivi pogledi djece načičkane iza rešetaka zaključanog logora. Partizani su brzo otvorili vrata i djeca su jurnula na sunce. Od radosti su skakala i vješala se o vratove boraca, svojih oslobodilaca. Opšta vreva i graja potrajala je nekoliko časaka. Nekoliko najiscrpljenijih onesvjestilo se na dnevnom svjetlu i suncu … Neki borci 4. kordunaške brigade pronašli su među zarobljenom djecom svoju, neko sina ili kćer, ili djecu svojih rođaka ili komšija.
To oduševljenje oslobođenih malih logoraša vrlo je teško opisati…
Partizani su oslobodili zatočenike i strijeljali rukovodioce i neke od vaspitačica u logoru. Logor je postojao do novembra 1942. Deca koja su su ponovo dovedena u logor, tokom 1942. udomljena su od strane hrvatskih porodica kao ratna siročad, mahom iz Zagreba i Jastrebarskog, time uspjevši da prežive rat.
Zašto četnici nisu oslobodili Jasenovac?
Pored ovih činjenica u brojnim reagovanjima na Vučićevo izlaganje postavljeno je i potpuno legitimno pitanje: Zašto četnici nisu oslobodili logor? I zasta, radi se o teoriji koju Vučić nije prvi izgovorio. Ona je zastupljena u brojnim propagandnim pamfletima koji se bave prekrajeanjem istorije a bazirani su na pokušaju da se komunistima pripiše krivica za Jasenovac.
Ipak ni jedan od ovih pamfleta ne sadrži odgovor na pitanje zašto logor nisu oslobodili četnici za koje se u revidiranoj istoriji tvrdi kako su se borili protiv ustaša i nacista.
Ukoliko govorimo o 1942. godini kada su partizani oslobodili Jastrebarsko, treba reći da se radi o godinu u kojoj četnici raspolažu sa daleko većim sangama u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hrvatskoj. Treba podsjetiti na masovne prelaske iz partizana u četnike početkom 1942. godine koji su potpuno uništili partizanski pokret u Srbiji i Crnoj Gori i teško ga pogodili u Bosni i Hrvatskoj.
Naime nakon sloma Užičke Republike i Trenaestojulskog ustanka u Crnoj Gori dolaze najteži trenutci za NOP zbog prelaska tamošnjih partizanskih odreda u četnike. Glavnina partizanskih snaga se povlači na teritoriju današnje Bosne i Hrvatske i tu osta veći dio rata.
Ipak i ovde dolazi do masovnih prelazaka a u EX YU historiografiji ti se događaji nazivaju „Četnički pučevi u Bosni“. U jednom takvom puču u selu Jošavka kod Čelinaca ubijen je i čuveni doktor Mladen Stojanović jer je cijelo selo prešlo na stranu četnika.
Ipak sve godine rata u kojima su četnici daleko bolje stajali na terenu nekadašnje vojne Krajine, nije istorijski zabilježen ni jedan pokušaj napada na logor. Osim što za takav poduhvat nisu imali snage, ne treba zaboraviti ni otvorenu kolaboraciju četnika sa silama osovine koja je višestruko dokumentovana.
Da li se logor mogao napasti?
Pitanja iz ovog podnaslova postavljala su se i u prošlosti a uglavnom ih postavljaju oni koji imaju problem sa fatalnim nerazumjevanjem stvrnosti. Partizanski pokret borio za vlastito preživaljavanje i da za takav veliki poduhvat nije imao snage.
Obren Stišović Obrad, koji se nalazio na dužnosti komandanta kozarskog NOP odreda je o tome zbog čega nije bilo vojnog napada na Jasenovac izjavio:
“Nama na Kozari dobro je bilo poznato kakva zvjerstva fašisti čine u Jasenovcu i kovali smo razne planove kako da oslobodimo zatočenike. Ali svi naši planovi morali su da padnu u vodu. Mi, jednostavno, nismo mogli sa uspjehom da u prvim ratnim godinama izvedemo tako veliku i složenu ratnu operaciju. Izgubili bismo i borce i oružje, a logoraše ne bismo oslobodili. Bio bi to naš veliki poraz, udarac od koga bismo se teško oporavili.”
Milan Basta (glavni pregovarač pri predaji HOS NDH u Blajburgu), autor dva veoma značajna djela “Agonija i slom Nezavisne Države Hrvatske” i “Rat je završen 7 dana kasnije” u intervjuu koji je 1990. objasnio da je “logor Jasenovac brižljivo odabran od strane ustaša” te da bi “za uspješan napad na Jasenovac bile potrebne najmanje naše dvije divizije, s kojima smo raspolagali tek 1943. godine.
” Osim toga, “Za bosanske snage koje su bile najbliže logoru bila bi potrebna inženjersko-pontonjerska sredstva jer priručna sredstva ne bi bila dovoljna. Zatim, njemačke motomehanizovane jedinice iz rejona Siska, Slavonskog Broda, Zagreba mogle bi stići u rejon Jasenovca za nekoliko sati da zatvore izlaze, što bi napadače dovelo u bezizlazan položaj. Divizija koja bi vršila neposredan napad bila bi uništena, jer se ne bi mogla na vrijeme vratiti preko Save. Bilo bi uništeno više boraca nego što je u logoru bilo zatočenika. Takva operacija ni sa jedne vojne tačke gledišta ne može da se opravda, izjavio je.”
Nezavisni mediji teško opstaju. Jednokratnom donacijom ili mjesečnom pretplatom možete nam pomoći da nastavimo kreirati tekstove koje čitate
Podrži nas