Foto:printscreen
Brojne nesretne životne okolnosti dovele su do problema legendarnog košarkaša Jugoplastike Mihajla Manović Cvrca.
Zvaršio je kao beskućnik, preživio je rak i sepsu, a ubili su mu i sina. Danas preživljava u Splitu sakupljajući flaše.
Mihajlo Manović rođen je u Beogradu, osvojio je dva naslova Kupa Radivoja Koraća sa Jugoplastikom, a također igrao je i finala Kupa pobjednika kupova i Kupa evropskih sa istim timom.
“Bio sam dečko kojem se smiješi velika sportska karijera, koju sam i ostvario. Moj uzlet je počeo kada sam kao šesnaestogodišnjak nakon igranja u Radničkom prešao u redove KK Splita, koji je 1968. godine postao Jugoplastika.” kazao je Manović.
“Skupljam boce i beskućnik sam”
“Danas sam beskućnik. Skupljam boce, imam prijatelje, imam što da jedem, a za smještaj se snalazim. Znate što? Nije mi do kafića i izlazaka, ali volio bih da mogu da idem u teretanu, da mogu da je platim. Još u meni kuca sportsko srce”, rekao je za Slobodnu Dalmaciju pa dodao:
“I u kazalište bih volio da mogu češće da idem, ali tu ne mogu da se požalim jer me ponekad prijateljica pozove kad ima ulaznice. Volim kulturu, volim Split, more, duge šetnje Žnjanom i kupanje u večernjim satima ljeti, nakon dugog vrućeg dana, kad prethodnog dana skupim dovoljno boca. Nije me sramota, to je život. Takav je, moj je.”
Sin mu je ubijen
Kako je u opširnom intervjuu ispričao 1971. godine se oženio, te dobio šest godina kasnije sina kojemu sam dao ime po ocu Jovanu. Drugi se, u dogovoru s bivšom suprugom (oboje su danas pokojni) trebao zvati po njezinu ocu, Roko – veli.
Domovinski rat, a on i njegov sin nepopularnog imena postali nedobrodošli u zemlji obavijenoj čemernim, etnocentričnim ozračjem, bez obzira na to što se nikad nije ogriješio ni o jedan tuzemni zakon, a Split zavolio kao svoj dom.
– Moj Jovan, tada učenik sedmog razreda osnovne škole “Vlado Bagat”, izbačen je iz škole i kluba gdje je igrao za mlade kadete. Danas kad pitaju: “gdje si bio devedeset i prve?”, moj je odgovor jednostavan i pošten: morao sam otići, ostaviti stan, svoju prošlost, najljepše godine u Dalmaciji. Jovan i ja otišli smo u stan k mojoj staroj majci u Beograd, te živjeli u zajednici s njom i mojoj sestrom i njenom familijom.
Snašao sam se opet, morao sam, mada mi se dogodila teška ironija: u Splitu sam bio “četnik”, u Beogradu “ustaša”. Ipak, 1994. postajem trener prve ekipe BASK-a (Beogradski amaterski sportski klub, nap.a.), te sportski direktor. Primao sam plaću, živio, sinčić je rastao i sve se nekako opet posložilo. No, moj život je iz temelja promijenila tragedija koju ne bih poželio ni najgorem neprijatelju. Sina su mi ubili 2007. godine, kad je bio na pragu tridesete, a ja imao pedeset i osam.
Cijeli intervju pročitajte na portalu Slobodan Dalmacija