Izbori u Republici Srpskoj su završeni. Rezultati su utvrđeni i oni su takvi kakvi su – za neke razočarenje, za realpolitičare potpuno očekivani.
Piše: Darko Kuzmanović
SNSD je svakako najveći pobjednik izbora. Oni su se dobro organizovali i na kraju sačuvali ono što su na ovaj ili onaj način stekli – 29 mandata u NSRS, 6 u PSBiH, člana Predsjedništva BiH i Predsjednika RS. Opozicija, kao i 2014. i 2018. još jednom se istakla u naricanju i žalbama da su izbori pokradeni a Marko je očigledno, opet kasno stigao na Kosovo.
Prije samo godinu dana, opozicija je imala sve u svojim rukama a nešto ranije se činilo da je kraj vladavine SNSD-a i više nego izvjestan. Svi parametri ukazivali su na to da građani ove zemlje žele nova lica a rezultati izbora u Sloveniji, Hrvatskoj, Crnoj Gori a na kraju i lokalni izbori 2020. u Srpskoj su pokazali da je građanima regiona dosta retrogradnih političkih snaga i da je prilika za opoziciju praktički servirana na tacni. Uspjeh Tomislav Tomaševića, Draška Stanivukovića, Ljubiše Petrovića, Dritana Abazovića i mnogih drugih novih lica nije slučajan i kao takav bio je i više nego jasan signal. Struka je upozoravala i analizirala međutim, političari i njihove partije su smatrali da znaju bolje i da im nisu potrebni savjeti od kojekakvih politikologa i intelektualaca. Na kraju se naravno ispostavilo se da je struka ipak bila u pravu, sa minimalnom odstupanjima.
Posmatrajući političku scenu Srpske objektivno i realpolitički, u velikom broju kolumni i opširnih analiza za brojne portale i medije, u protekle dvije godine lično sam pisao i govorio o tome da će opozicija u Srpskoj, ukoliko ne prevaziđe lične antagonizme, sujete, lične komplekse i ne kandiduje nova, umjerena, pristojna i nekompromitovana politička lica, izgubiti ove izbore što se, na kraju i desilo. Sada smo tu gdje smo – na još većem dnu. I šta ćemo sad???
Nakon još jednog izbornog potopa, slijedi nam još četiri godine mraka, četiri godine siromaštva, preživljavanja, bahatosti, autokratije, kriminala, korupcije, još 100-200 hiljada iseljavanja. Ukratko, slijedi nam nacionalna katastrofa – politička, ekonomska, demografska, kulturna, duhovna(…). Populacija že biti svedena na nekoliko stotina hiljada, radno spsobni, misleći i ljudi sa kompetencijama će kao nepoželjni naustiti ovaj prostor a ko je će za sve to snosit odgovornost, pa reklo bi se i jedni i drugi podjednako.
Milorad Dodik je samo iskoristio priliku koja mu se ukazala. To što pojedinci iz opozicije nisu bili sposobni ili, iz nekog razloga nisu imali interes i volju da sačuvaju rezultate koje je Jelena Trivić nesumnjivo ostvarila govori dovoljno. Predsjednik GO SDS i načelnik Teslića – Milan Miličević sa saradnicima, kao neko ko je imao iskustva i u nekoliko navrata sačuvao izborni/referendumski rezultat, nudio je rješenje i savjete opoziciji za zaustavljanje izbornih krađa međutim, sluha očigledno, namjerno ili ne nije bilo.
Trivićeva je u kampanji učinila sve što je u njenoj moći da pobijedi, dala je svoj maksimum i ostvarila sjajan rezultat. Jedino što joj se možda može zamjeriti jeste manjak uobičajene energičnosti u kampanji na koju su graani navikli kao i neizlazak na TV duel sa Miloradom Dodikom na koji je morala pristati i priuštiti javnosti jedan od okršaja kakave smo imali priliku gledati u NSRS u protekle 4 godine. Što se tiče Mirka Šarovića, on nikako nije mogao dobiti ove izbore. Trend u regionu i lokalni izbori 2020. pokazali su da građani žele nova politička lica i nevjerovatno je da Šarović, kao političar sa ogromnim iskustvom nije znao ili nije želio da vidi situaciju koja je bila jasna još posle izbora 2018. godine a posle 2020. naročito.
Opštepoznato je da mlađe generacije imaju animozitet prema staroj gardi političara a vodeći se tom logikom, Šarović, kao neko ko na političkoj sceni bivstvuje skoro tri decenije te je prošao sve moguće pozicije na političkoj sceni BiH, na ovim izborima nikako nije mogao ostvariti bolji rezultat od postojećeg. Odugovlačenje sa kandidaturom je svakako još jedan od razloga zašto se Šarović našao u minusu od 100.000 glasova. Iako je upozorenja sa različitih strana da se kandidatura mora objaviti što prije bilo i više nego dovoljno, čekao se jul a onda kao logičan sled posledica dočekao i oktobarski izborni debakl. Istovremeno, SDS je ostvario katastrofalan rezultat i u Krajini, Doboju, Zvorniku gdje je uplovio Pokret za pravdu i red, i ta stranka treba da uradi ozbiljnu analizu rezultata i ne dopusti sebi promašaj kakav je napravljen 2020. godine kada se pad broja glasova praktički prećutao. Tada je samo Miličević kao predsjednik GO SDS tražio analizu i preduzimanje konkretnih koraka. Ništa nije urađeno a rezultati ovih izbora su pokazali da je načelnik Teslića itekako bio u pravu.
Promjene bez snažnog i konsolidovanog SDS-a nikako nisu bile moguće i to se i pokazalo, baš kao što će se pokazati i na lokalnim izborima 2024. ako ta stranka potpuno ne promijeni pristup i u vatru gurne nove i nekompromitovane ličnosti. To što u protekle četiri godine nisu dobijale priliku za afirmaciju je greška koja je sada očigledno skupo plaćena. Šarović je svojom ”energijom” smanjio izlaznost. Da je uz Jelenu Trivić kandidat za člana Predsjedništva BiH bio Miličević, kao novo, nekompromitovano ime i totalni kontrast lika i djela Milorada Dodika i Željke Cvijanović, opozicija bi dobila izbore. Sviđalo se to nekome ili ne, Mirko Šarović spada u grupu političara koji nije omiljen u javnosti i sigurno da i sam snosi ogroman dio lične odgovornosti zbog izbornog potopa opozicije. Javni istupi pojedinih opozicionara i međusobna napadanja i uvrede, opterećenost Miloradom Dodikom i osudama njegovih izjava bili su totalni promašaji koji će tek biti skupo plaćeni. Skoro cijela (jednogodišnja) kampanja opozicije temeljila se na vrijeđanju SDSD-a, priči da je Mile lopov, da nas je pokrao, na oštrim osudama i saopštenjima za javnost. Program jeste postojao ali nije predstavljen na kvalitetan način. Svega toga, građanima je već odavno žargonski rečeno preko glave što se još jednom pokazalo i na izbornom rezultatu.
PDP je kao faktički lokalna stranka sa regionalnom tendencijom, na krilima Jelene Trivić i Draška Stanivukovića, za razliku od SDS-a koji je na ovim izborima ostala bez više od 30.000 glasova, ostvarila dobar rezultat iako je i sama doživjela pad od oko 5000 glasova. Čak četiri poslanika PDP će imati u IJ 3 što opet ide u prilog tezi da građani Srpske žele nove ličnosti. Najveći pad doživio je DNS koji je sa gotovo 100.000, pao na ispod 30.000 glasova i više ne predstavlja relevantan politički faktor kao ranije. Ostale partije koje su prešle cenzus približno su iste snage tako da Dodiku neće biti jednostavno formirati vlast što je možda jedini razlog zbog čega se pobjeda SNSD-a ne može nazvati apsolutnom.
Izbori su takođe pokazali da kozmetičke izmjene Izbornog zakona nisu dovoljne, da nam je hitno potreban dvokružni izborni sistem, moderne tehnologije u izbornom procesu ali i povećanje izbornog praga na 5% kako bi se eliminisali marginalni politički subjekti. Takođe, Opšti izbori se definitivno moraju razbiti na predsjedničke i parlamentarne jer na ovaj način izborni proces više ne može funkcionisati. Kontramiting SNSD-a nije vrijedan komentarisanja a podjele u narodu Srpske koje su izazvali SNSD i opozicija, najviše liče podjeli na crvene i bijele u Rusiji, u predvečerje Oktobarske revolucije. U predstojećem periodu očekuje nas još veći pritisak vlasti na određene opozicione enklave i slobodnomisleće novinare i intelektualce. Paralelno sa tim, odliv stanovništva će, osim u slučaju neke velike krize poput korone, biti još masovnji tako da je veliko pitanje da li će uopšte više htjeti ali i imati ko da izađe na naredne izbore. Vlast sada neće imati kočnicu pa nas očekuju još veća poskupljenja i nameti ali i brojne druge teškoće. Da bi se vratilo povjerenje u izborni proces moraju da se Izborni zakon unesu gore pomenute novine jer, organizovati izbore po ovim pravilima je bacanje novca a i vremena. Kada jedan član tijela koje je zaduženo za sprovođenje izbora kaže da se nepravilnosti nisu mogle spriječiti i da bi, taman da se i ponove izbori opet sve bilo isto, to znači da ova zemlja, sa ovakvim sistemom nema šta da traži u budućnosti.
Sve u svemu, bez novih i nekompromitovanih lica nam nema dalje; prilika je još jednom propuštena i slijedi nam iščekivanje nove. Obzirom da institut prijevremenih izbora u okviru Izbornog zakona BiH ne postoji, sledeća je 2026. Do tada, ko preživi pričaće.
Preuzeto sa BUKA.com