Na današnji dan prije 30 godina u sarajevskoj Zetri su se u organizaciji Yutela okupile jugoslavenske muzičke zvijezde, javne ličnosti i desetine hiljada ljudi koji su protestirali protiv sve vidljivijih nacionalnih tenzija u tadašnjoj državi.
Posljednjih dana jula 1991. godine ispred sarajevske Zetre okupilo se nekoliko desetina hiljada ljudi, što se nikada poslije nije ponovilo.
Jedna druga vrsta energije privukla je ljude 28. jula 1991. godine, one koji su željeli mir, a njima su pjevali najpopularniji sarajevski i regionalni muzičari. Indexi, Dino Merlin, Hari Mata Hari, Crvena jabuka, Goran Bregović, Plavi orkestar… nastupili su tada uz brojne goste, među kojima su bili EKV i Bajaga.
Prošlo je trideset godina, a nikome ni danas nije jasno kako se dogodio krvavi rat u Jugoslaviji, ako ga toliko mnogo ljudi nije željelo.
U dvorani i ispred nje, prema nekim procjenama, bilo je prisutno osamdeset hiljada osoba. Uz prijenos na sarajevskoj i beogradskoj televiziji, na pozornicu u Zetri svaki jutelovac je te večeri doveo jednog svog gosta, a djevojčica iz Tuzle, koju je ugostio novinar Zekerijah Smajić, tada je uzviknula kako je uspjela sakupiti čak jedanaest hiljada potpisa za mir.
Međutim, tada smo se, kao i sada, nalazili u kontroliranom haosu u kojem više niko nije mogao procijeniti šta će se dogoditi na političkoj sceni u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije. Kako je to lijepo definirao stih muzičkog hita benda Ekatarina Velika: “Živimo i pričamo, branimo se, hodamo i slavimo neke bezvezne stvari, neke bezvezne priče, što je smislio neko u samo par godina za nas”. Jer, neko je već imao plan, a ljudi su u strahu hipnotizirano zurili u televizijske vijesti i priloge s ratišta.
Yutel je tada zabilježio ultimativni hit prilog na slovenskom ratištu, u kojem je tadašnji vojnik JNA Bahrudin Kaletović izgovorio prokleto tačnu definiciju jugoslavenske noćne more: “Oni kao hoće da se otcjepljuju, a mi im kao ne damo”.
Te vrele julske večeri glumac Rade Šerbedžija je ljudima koji su rat ipak željeli opsovao nešto nejasno mimo mikrofona, a potom je izrecitovao pjesmu “Pobratimstvo lica u svemiru” Tina Ujevića.
Međutim, jugoslavenskim zastavama u publici se najagilnije počelo mahati kada se repertoar žanrovski udaljio od pop-rocka i približio narodnjačkim taktovima Harisa Džinovića.
Duboko ispod privida onog za šta smo mislili da ne može biti uništeno, tinjala je subkultura fanova neke druge vrste običaja i muzike. BIli su to oni koji su uz turbo folk pjesmuljke, nažalost, već bili spremni na rat.
U večeri koja je okupila najveće multinacionalne jugoslavenske zvijezde nastupili su i Goran Bregović, Abdulah Sidran, Nele Karajlić, zatim tada najpoznatiji jugoslavenski Rom Muharem Serbezovski, rudari iz Breze, uz učešće vodećih novinarskih lica Televizije “Yutel” Ivice Puljića, Gordane Suše, Gorana Milića, Milana Trivića…
Pokušaj Ante Markovića da kreira nadnacionalni informativni televizijski servis, pa i koncert “Yutel za mir” danas mnogi posmatraju kao naivni pokušaje spašavanja zemlje koja je trebala svima i nije trebala nikome.
Koncert je završio pjesmom “Samo u ljubav vjerujem”, koju su bendovi zajedničkim snagama napisali u okviru pokreta za mir.
Na kraju koncerta još jednom su svi zajedno pjevali protiv rata, za koji su mislili da su ga te večeri pobijedili.
izvor- Klix.ba