Manevar francuskog predsjednika Emmanuela Macrona kojim je zaobišao Parlament kako bi progurao omraženu penzionu reformu bez glasanja u donjem domu parlamenta mogao bi osigurati reformu za koju tvrdi da je prijeko potrebna za spas penzionog sistema, ali bi se mogao pokazati i kao Pirova pobjeda, prenosi Hina.
Vlada je, naime, odlučila posegnuti za posebnim ustavnim postupkom kako bi bez glasanja u parlamentu progurala spornu penzionu reformu, a radi se o proceduri po članu 49. tačka 3. ustava koja Macronu omogućuje da povisi granicu za odlazak u penziju sa 62 na 64 godine.
Posežući za posebnim ustavnim ovlastima umjesto da riskira odbacivanje reforme u donjem domu, Macron je samo dao novo oružje opoziciji i čelnicima sindikata koji reformu nazivaju nedemokratskom.
Njegov potez također ide na ruku krajnjoj desnici.
“Ovo je demokratski državni udar”, rekla je čelnica krajnje desnice Marine Le Pen na haotičnoj sjednici parlamenta.
Vjetar u leđa desnici
Međutim, višesedmične užarene rasprave u parlamentu i ulični protesti s preko milion ljudi mogli bi ostaviti toksično nasljeđe koje će dati vjetar u leđa krajnje desnim populistima, smatraju analitičari.
“Ova reforma ima sve potrebne sastojke da osigura glasove strankama krajnje desnice”, rekao je Bruno Palier, politolog sa Univerziteta Sciences-Po.
Prema njegovoj ocjeni, teret reforme će najvećim dijelom podnijeti niža srednja klasa koja se već osjećala gubitnikom u globalizaciji, podsjećajući da je to bio slučaj u Velikoj Britaniji prije Brexita i u SAD-u prije Donalda Trumpa.
“Ta ogorčenost, srdžba i jad neće nestati. Preobrazit će se u nešto drugo i samo će čekati da se prikaže na glasačkim listićima”, dodao je.
Podsjetio je i kako je Nicolas Sarkozy izgubio reizbore 2012. nakon što je 2010. nastojao povisiti dob za penziju sa 60 na 62.
On također podsjeća da su za istim ustavnim ovlastima posezale brojne vlade, uključujući ljevicu, centar i desnicu, a socijalistički premijer Michel Rocard je posebne ustavne ovlasti upotrijebio 28 puta.
Međutim, Macron je od samog početka propustio ukazati zašto je ta reforma po njemu prijeko potrebna. U početku su ministri pokušali “prodati” reformu pod izgovorom spašavanja penzionog sistema od urušavanja da bi potom tvrdili da se radi o “ljevičarskoj reformi”.
‘Mudra politika Le Pen’
Politički analitičari također ocjenjuju da je Le Pen odigrala najbolje što je mogla te da bi mogla izvući korist iz načina na koji se odvijala cijela rasprava o penzionoj reformi.
Analitičari ukazuju na još jedan detalj: Macron se 2027. neće moći takmičiti za treći mandat, a zasada njegov nasljednik nije na vidiku.
“Gospođa Le Pen je spremna za zasjedu”, rekao je Laurent Berger, čelnik umjerenog sindikata CFDT.
Le Pen je stalno iskazivala protivljenje reformi, ali je svojim kolegama u parlamentu sugerirala da se suzdrže od opstruktivnih taktika radikalne ljevice.
Jedno je sigurno, završetak rasprava u parlamentu ne znači mir na ulicama. Naprotiv, prema anketama 62 posto Francuza smatra da se protesti moraju nastaviti i nakon usvajanja zakona.
Nakon što je vlada zaobišla parlament, u trenu su na pariškom Trgu sloge, nasuprot Narodne skupštine, izbili protesti.
Simbolika je vrlo snažna: upravo tamo je prije 230 godina giljotiniran Louis XVI.
Brak kapitalizma i demokratije
Najgore od svega što neprijatelji demokratije kakva je upravo Le Pen sada braneći demokratiju ubiru političke poene. Dolazak desničara na vlast u Evropi automatski je značio gušenje slobode medija, ljudskih prava i na kraju same mogućnosti da se vlast promjeni na izborima.
Kako to funkcioniše moglo se vidjeti na primjeru Mađarske, Turske pa i Rusije gdje su prvi na udaru bili mediji, zatim nevladin sektor i civilno društvo da bi na poslijetku i mogućnost promjene vlasti na izborima došla u pitanje.
Ipak ono što rade liberalne demokrate urušava povjerenje u demokratiju a svjetski poznati slovenački filozof godinama gura teoriju u kojoj samo radikalna ljevica može spasiti demokratiju.
Bojim se da se ovaj vječni brak između demokratije i kapitalizma polako bliži kraju”, rekao je Žižek još 2012. godine
Ono što savremeni kapitalizam traži su autoritarni režimi koji mogu provoditi odluke bez “komplikovanih demokratskih procedura” . Zbog toga postoji sve veći strah od globalnih tendencija urušavanja demokratskih sloboda jer kapitalizam polako traži one koji mogu provoditi odluke.