Nekada stvarnost ne treba umjetnike da bi proizvela svoju reprezentaciju. Tako je prošlu jesen nekoliko događaja vezanih uz rijeku Koranu saželo sav jad i bijedu naše stvarnosti u jedan krležijanski mozaik.
Piše: Marin Ivančić
U njemu Koranom plutaju tijela kao i Kupom u Baladama, a na njenim obalama parapolicijski odredi premlaćuju i bacaju natrag one koji uspiju isplivati. Nizvodno, u Kevenhilerovom Karlovcu, na istoj riječnoj obali, neofeudalac Nikola Hanžel protivno zakonu i prostornom planu diže zidine oko kriminalno privatiziranog Hotela Korane, simbola procvata i propasti grada. Svega 200 metara dalje, nedaleko od Koranskog mosta, razvojačena soldateska i navijački lumpenproletarijat uz blagoslov politike izrađuju mural osuđenom ratnom zločincu, ubojici 13 nenaoružanih zarobljenika, Mihajlu Hrastova.
Prolazi evo više od stoljeća da je Krleža bio počeo pisati o našoj malograđanskoj i provincijalnoj stvarnosti i pripadajućoj joj svijesti, o našim historijskim kašnjenjima, kolonijalnoj poziciji, licitarskom nacionalizmu, kompleksaškoj opsjednutosti umiranjem za tuđe interese i naricanjem zbog istog tog umiranja, o patetičnoj samozaljubljenosti koja prikriva duboki samoprezir; i ako ćemo iskreno, Krleža je danas aktualan barem koliko i pijane novembarske noći 1918, a njegovi motivi progone nas jednako neprevladani. Nije to znak njegove veličine, to je presuda našoj stvarnosti. Pravo pitanje stoga nije ono uobičajeno “kako to da je pisac i danas aktualan?”, već kako to da je naša aktualnost krležijanska.
Graničarstvo kao a priori
15. prosinca 2021. volonter i aktivist Dragan Umičević osuđen je na rekordnu kaznu od 60.000,00 kuna zbog pomaganje obitelji Hussiny u ostvarivanju njezinih zakonom i međunarodnim ugovorima zajamčenih prava nakon ilegalnog prelaska granice. Samo mjesec dana kasnije, trojica policajaca snimljenih kako na Korani mlate imigrante i tjeraju ih prema BiH vraćeni su na posao, a policijska hijerarhija oslobođena je svake odgovornosti.
Daleko od toga da bi bile kontradiktorne, ove dvije odluke pravni su izraz istog graničarskog elementa povijesno neodvojivog od hrvatskih državotvornih projekata. Graničarstvo je posljedica slabosti i trajne prisutnosti jačih geopolitičkih faktora na prostorima na kojim se je “hrvatstvo” moglo organski ostvariti kao politički suveren subjekt. Takvo nedovršeno “hrvatstvo” s vremenom se u svoju slabost zaljubilo, prihvaćajući je kao a priori svog postojanja, a njegovi razni nositelji u različitim su periodima znali prelaziti s jedne strane granice na drugu, ali samu granicu nikad nisu dovodili u pitanje. Antemurale Christianitatis, Vojna Krajina, krvavo gušenje buna masa indiferentnih prema “hrvatskom” interesu i očuvanju granice, Jelačićevi graničari u pohodu na Beč, uspostava Kraljevine kao novi branik, sada prema komunističkoj prijetnji s Istoka, ustaštvo kao histerični pokušaj razgraničenja između Hrvata i Srba, kao branik prema komunističkoj prijetnji, kao branik zapadne Evrope od pravoslavnog Istoka, nezavisna Hrvatska kao granica civilizirane Evrope prema divljem Balkanu, prema muslimanima, pravoslavcima i komunistima, Franjo Tuđman kao spasitelj zapadne civilizacije upamćen rame uz rame s generalom Francom; i konačno, s početkom izbjegličke krize, stara uloga graničara i krajišnika u punom sjaju, batinanje, mlaćenje i davljenje svjetske sirotinje koja još jednom ne mari za granice i nacionalne interese; sve je to jedan žalostan i jadan kontinuitet obrane vlastite slabosti i podložnosti (s izuzetkom komunističke Jugoslavije
Nije dovoljno konstatirati postojanje graničarskog elementa u različitim konceptima “hrvatstva”, pa čak ni kritizirati ga kao negativan fenomen koji treba odstraniti. Treba, prije svega, utvrditi njegovu nužnost sa svim implikacijama koje ta nužnost podrazumijeva. Žižek u svojoj knjizi “Metastases of enjoyment” govori da je Zakon (javno pravo) natjeran na mjestu gdje podbacuje potražiti potporu u ilegalnom užitku. Takav moment koji Žižek naziva superego postoji u svakom društvu, a primjer mu mogu biti kako okupljanja Ku Klux Klana, tako i tajna okupljanja uglednih i bogatih građana koja završavaju u pijančevanju, drogiranju i orgijama. Zakon i superego pritom se dopunjuju: Zakon daje značenje, superego daje uživanje koje je nepriznata potpora značenju. Najočitije mjesto prestanka funkcioniranja Zakona je granica i nije slučajno da je prvi primjer javljanja superega koji je Žižek iskoristio u knjizi onaj iz filma Few Good Men, a koji se bavi zločinom počinjenim u američkoj bazi na Kubi, mjestu granice par excellence.
Hrvatska je država koja sebe doživljava kao granicu, a što znači kao državu kojoj podbačaj prava i nezakonito uživanje u njemu nisu neizrečene pretpostavke normalnog funkcioniranja ili transgresija koja se povremeno dopušta, već redovno funkcioniranje države kao takve. Evropske parole o ljudskim pravima su lijepe i Hrvat voli da postoje i da postoje mjesta gdje se one zaista poštuju; čak ih toliko voli da je spreman ginuti i ubijati za njih, prebijati, mlatiti i utapati, a zauzvrat samo traži da se one ne moraju odnositi na njega, da može s užitkom reći da je sve to lijepo i krasno, ljudska prava i slobode, i zakon i red i ugovori i azil, sve je to divno dok se na Korani ne pojavi 50 crnih muškaraca, jakih, uhranjenih, u novim tenisicama s najboljim mobitelima. Tada Hrvat, žrtva i đelat, ponosan i ogorčen, jednom riječju, pervertit, postavlja Evropi pitanje na koje se nada da nikad neće dobiti odgovor: gdje bi bila bez mog pendreka i monotonog udaranja po kostima i skvičanja bijednika dok skaču natrag u Koranu?
U takvoj državi naravno da su policajci koji se ponašaju kao Ku Klux Klanovci heroji, a Dragan Umičević zločinac. Tu je onaj koji zakon shvaća ozbiljno odmetnik, a onaj koji ga krši jedini koji ispunjava njegovu svrhu. I što više ta svrha stajala izvan Hrvatske, to će veći užitak biti potreban za opravdanje tog ispunjenja; što će više postajati jasno da Hrvatska služi outsourcanju tamnog naličja evropskog poretka i što više malih Madina Hussiny izgine pod kotačima vlakova, to će nas više stajati na obalama Korane i udarati, jednomjerno i bez stajanja, dostojanstveno i s pokvarenim, nepriznatim zadovoljstvom.
Obzidano građanstvo
“koga briga za građane?”, Nikola Hanžel za Novosti
Dok graničari mlate, nešto niže na Korani, novokomponirani velikaš Nikola Hanžel, u blizini Hotela Korane, upropaštenog simbola Karlovca koji je privatizirao uz obećanje obnove, diže betonske zidine visine 2.5 i duljine 195 metara kao simbol čiste samovolje, u maniri Građanina Kanea, bez drugog razloga osim pokazivanja moći. 10000 potpisa, odluke grada i ministarstva kojima se odbija izdavanje građevinske dozvole, manifesti građanskih udruga, mišljenja strukovnih komora, sve ih je Mika Hanžel odlučio zgaziti i strpati na njihovo mjesto.
Zid nema praktične namjene. On je spomenik gluposti i oholosti Mike Hanžela. Njegovoj izgradnji prethodilo je pogodovanje HDZ-ove lokalne vlasti, zaobilaženje propisa i urbanističkih planova i zataškavanje. Aktivisti su u brojnim svojim istupima, dopisima i izjavama formalno i legalistički nedvojbeno dokazali da je izgradnja zida nezakonita. Njihovi argumenti su neoborivi, dosljedni i sustavno izraženi, ali na kraju priče, isto tako formalno i legalistički, Upravni sud Hanželu je dao za pravo.
Stojeći čvrsto na pozicijama građanske politike, aktivisti odbijaju u svojoj borbi izići iz nametnutog okvira. Ulaze u igru s namještenim pravilima i kao da govore kreatoru igre, pobijedit ćemo te u tvojoj igri pridržavanjem tvojih pravila. Strogo se drže predmeta rasprave, iznose mišljenja stručnjaka, detaljno analiziraju zakonske odredbe, ovlasti grada, gradonačelnika, županije i ministarstva, ne ulaze u prozivanje “ulagača”, kako ga najčešće oslovljavaju. Njih ulagač ne zanima toliko, njima je do toga da politika odrađuje svoj posao, da se poštuju procedura i zakoni i da se probudi karlovačka javnost zapala u letargiju. Nije to malo. U gradu poput Karlovca, poštivati zakon jednako je radikalno kao i zakonito upućivati izbjeglice kako da ostvare svoja prava. Radi se o dosljednom, unaprijed osuđenom na propast, slijepom i očajničkom pokušaju uspostave građanske kulture i politike. Njihova pozicija zaslužuje svaki respekt. Isto tako, ona je potpuno promašena i dugoročno štetnija i od samog Hanžela.
TekstovI, dopisI i intervjui protivnika građenja zida na Korani strogo se drže teme Hotela Korane bez spominjanja pozadine Mike Hanžela, njegove povijesti i toga kako je došao do toga da može raditi to što radi. Bilo da se radi o udruzi “Spasimo Koranu”, bilo da se radi o strankama koje su je podržale, Nikolu Hanžela spominje se samo kao vlasnika Lana Commercea i HDZ-ovog donator. Nekada se sramežljivo napomene da se radi o tajkunu. Isti ljudi koji se tako srčano bore i mrse račune svemoćnom HDZ-u i tajkunu koji taj HDZ financira, ne žele reći ništa o tome kako je privatizirao tiskaru Lana ili kako mu je Karlovačka banka, kojoj je bio predsjednik skupštine, oprostila milijun kuna duga i preuzela obvezu vraćanja na sebe. Ili kako je Tvornica obuće Josip Kraš KIO prodana Walteru Wolffu upravo za podmirivanje te obveze i nakon toga završila u stečaju. Svog glavnog protivnika koji je pravomoćno osuđen za gospodarski kriminal, oni uporno nazivaju “ulagačem”, dok je pravomoćnom presudom utvrđeno da je on kriminalac i svatko na svijetu ima pravo to ponavljati koliko god želi.
Ne radi se tu o licemjerju ili strahu da se kaže istina, već o konstitutivnom limitu građanske politike, čak i u njenom najpoštenijem izdanju, a preko kojeg se ona ne može ni misliti. Kakve god namjere bile, o kakvim god se poštenim ljudima radilo, privatizacija je granica koja se ne može prijeći jer bez privatizacije nema ni građanstva, koliko god zakržljalo i nerazvijeno bilo. Istovremeno, upravo privatizacija i njene posljedice sprečavaju razvoj građanstva kao političkog subjekta koji bi trebao artikulirati univerzalne društvene vrijednosti i ciljeve. Tako se to naše jadno građanstvo nalazi u ćorsokaku; ono bez čega ne bi postojalo glavni je razlog njegovog propadanja.
“Ko je jamio, jamio” nepriznata je Grundnorma nezavisne Hrvatske, a političko pitanje dana za građanstvo jest treba li jamiti dalje. Zato je u slučaju poput ovog Mika Hanžel ulagač, a ne kriminalac. Zato je u očima građanstva najveći problem HDZ, a ne tajkunska elita koja njime dirigira. Zato je i jedan glupi zid puno veći problem od privatizacije tiskare Lane i bankarskog kriminala. Mika Hanžel gradnjom tog zida, kao primitivac koji ne razumije građanske norme, diže spomenik onome o čemu u finom građanskom društvu treba šutjeti. Utoliko, problem sa zidom nije taj što zajedničko pretvara u privatno (to je obavljeno odavno), već taj što se to pretvaranje izgradnjom zida brutalno i neumiveno otkriva.
Bit će i u budućnosti sukoba s Hanželom i HDZ-om. Bit će pitanja zašto krši uvjete pod kojima je dobio Hotel Koranu, zašto nije obnovio hotel nego ga srušio i ostavio kafeteriju, sve će biti potkrijepljeno dokazima i propisima i člancima, bit će i rasprava o ukusu i plastičnim životinjama koje je postavio oko hotela, ali teško da će biti pitanja s kojim pravom jedan osuđeni kriminalac i dalje drži plodove svog kriminala. To je realnost, to se mora i kud bi se došlo kad bi se sve revidiralo, pa i taj hotel je bio propao, ruglo, i moralo ga se prodati nekome da uloži u njega, i tako dalje, i tako dalje.
Pad jednog grada
“Ja sam svoje, kako se kaže, odradio pošteno, muški.”, Mihajlo Hrastov
Malo dalje od Hanželovog zida, na upornjaku željezničkog nadvožnjaka u neposrednoj blizini Koranskog mosta, navijači su izradili mural Mihajlu Hrastovu, ratnom zločincu koji je na istom tom mostu pobio 13 nenaoružanih zarobljenika. Mural je predstavljen 21. rujna 2021., na godišnjicu zločina, uz prisustvo navijača, Hrastovljevih suboraca iz Specijalne jedinice policije Grom, brojnih razdraganih građana i njega samoga. Nakon vesele fašistički intonirane manifestacije s bakljama i mrkim muškarcima u uniformama, masa se uputila na most i zapalila 30 lampiona. Koreografija se nastavila do kasno u noć, preseljena s ulice na sjednicu Gradskog vijeća na kojoj je Koranski most preimenovan u Most Specijalne jedinice Grom. Kao šećer na kraju, mjesec dana kasnije, valjda da ne bi bilo zabune, HDZ-ov gradonačelnik Damir Mandić se na mostu i fotografirao s pripadnicima postrojbe i samim Hrastovom.
Kolektivna histerija i negiranje fakata koje vlada u Karlovcu 30 godina kada se govori o Hrastovu ističe se među drugim negiranjima “naših” zločina. Ovdje nema tradicionalnih priča da se zločin nije dogodio, da se dogodio slučajno ili da je bio počinjen u samoobrani. Svi znaju sve i baš zato Hrastovljeva nevinost i herojstvo ne smiju biti dovedeni u pitanje. Argumenti se ne koriste, postoji samo tvrdnja da bi grad pao. Pokušajte nakon izleta u uništenu karlovačku Zvijezdu, na Dubovac ili Koranu, pitati nekog Karlovčana kako je to Hrastov uspio sam pobiti 13 opasnih, krvoločnih četnika ili kako je to 13 nenaoružanih ljudi moglo iznutra zauzeti grad, i jesmo li to možda 1991. imali još srednjovjekovne zidine na kojima su mogli otvoriti vrata i pustiti pravoslavne horde da nas pokolju pod okriljem mraka. Dobit ćete samo mrmljanje, nakon kojeg će uslijediti bijes i aksiomatska tvrdnja da bi grad pao.
Istinskom padu grada svjedočili smo na predstavljanju murala, nesreći maloj, nakaradnoj i provincijalnoj, ali simbolički pregnantnoj. Jer ovdje, kao i kod policajaca na Korani i Hanželovog zida, vidimo još jednom slom građanske političke koncepcije. Građanska ideološka interpretacija Domovinskog rata kao obrambenog rata u kojem su se dogodili neželjeni pojedinačni zločini koji se moraju procesuirati, u ovom je slučaju reinterpretirana tako da u obrambenom ratu ne može biti zločina. Kako policajac ne može počiniti zločin u obrani granice, kako Hanžel ne može pretjerati u korištenju svojih ustavom i zakonom utvrđenih prava vlasništva, tako ni Mihajlo Hrastov ne može počiniti zločin u obrani Karlovca. S druge strane, na samom terenu, vidimo poistovjećivanje rulje i institucija, nestanak medijacije koju u građanskom društvu vrše institucije nad instinktivnim težnjama masa kako bi se došlo do racionalno artikulirane volje naroda. U takvoj situaciji formula prema kojoj Zakon daje značenje, a superego užitak, prestaje vrijediti; ostaje samo preobilje užitka.
Građanska politička koncepcija, u svom čistom obliku, temelji se na kantijanskom odnosu prema stvarnosti. Ona svoje principe uvijek mora uzimati s rezervom, s uračunatim odmakom od stvarnosti kao onim što uopće omogućuje bilo kakav odnos sa stvarnošću. Kad se principe počne shvaćati predoslovno, kad ih se umjesto za alate počne smatrati za obilježja stvari i stvarnosti završava se u proturječju. Primjer na svjetskoj sceni jest antivakserstvo: apsolutna sloboda pojedinca ne uzima se kao čisto formalna pretpostavka svake njegove društvene interakcije nego kao “stvarno” obilježje pojedinca. Teren tom slomu pripremilo je 50 godina neoliberalnog projekta koji je istu takvu čisto formalnu pretpostavku slobode tržišta naumio učiniti stvarnošću. Baš iz tog razloga i antivakserstvo je toliko izraženije u bivšim komunističkim zemljama u kojima je neoliberalizam pod egidom obračuna s komunizmom puno temeljitije i ideološki dosljednije proveden nego na Zapadu.
Onog trenutka kad nestaju ograde i rezerve, kad nastaju kratki spojevi između nesumjerljivih pojava, između Zakona i užitka, otkriva se tamno naličje građanskog poretka, a u zemlji graničara takav trenutak dolazi lakše i brže nego drugdje.
Krležijanska aktualnost
Tu i leži odgovor na naše pitanje s početka ovog teksta. Naša je aktualnost krležijanska jer smo mi, kao što je i Krleža bio, svjedoci neuspjelom pokušaju stvaranja građanskog društva i neuspjehu građanstva da nametne ostalim akterima svoju ideološku interpretaciju stvarnosti. 1918. godine hrvatska je buržoazija slom Monarhije dočekala nespremna unatoč desetljećima zazivanja tog sloma. Pritisnuta talijanskim pretenzijama, ali još više objektivnom revolucionarnom situacijom u vidu zelenog kadra i seljačkih buna, ona je u svrhu preživljavanja ušla u kolo s feudalnim monarhijskim ostacima, klerom, srpskom buržoazijom i kraljem. Nakon dinastičkog prevrata i krvavog uvođenja reda, uslijedilo je 20 godina neuspjelih pokušaja svih strana da se iz tog kola izađe. Neuspjeh hrvatskog građanstva, prvenstveno uvjetovan zanemarivanjem socijalnog pitanja i opsjednutošću “Hrvatskim Pravom” i idealističkim historizmom, doveo je do trijumfa najcrnje desne reakcije 1941. godine, baš onako kako je to Krleža predvidio u Tezama za jednu diskusiju iz 1935. godine najavljujući da nije isključeno da se “naš čovjek” priključi prvome pustolovu koji se pojavi na Dravi ili prvome pobjedniku koji će ga dekorativno, sa shemama prošlostoljetnim, osloboditi s nekakvom državnopravnom proklamacijom kvazisuvereniteta.
1991. godine, hrvatska buržoazija u zametku-direktori, tehnomenadžeri, partijski karijeristi s jedne strane i sloj malih privatnika (mesara, birtijaša, instalatera klima…) s druge- pritisnuta ovog puta srpskim pretenzijama, ali još bitnije nužnošću privatizacije društvenog vlasništva kao sine qua non svog nastanka i opstanka, ušla je u kolo sa stranim interesima, ustaškom emigracijom, klerom, ostacima udbaškog aparata, navijačkim lumpenproletarijatom poput onog koji crta murale u Karlovcu i sitnokriminalnim društvenim talogom, a povijest Hrvatske od neovisnosti svodi se još jednom na neuspjele pokušaje izlaska raznih strana iz tog kola. Radništvo pritom stoji netaknuto tim borbama; uništeno, obezvrijeđeno, negirano i preimenovano, prodano bankama, trgovačkim lancima i agencijama za zapošljavanje, ono kao politički faktor ne postoji, a njegova egzistencijalna pitanja za sve političke opcije su drugorazredna. Politička koplja lome se na pitanjima koja sa životom radničke klase nemaju ništa, pitanjima koja pokazuju nepremostivu odvojenost od društvene stvarnosti: floskule o pravnoj državi i vladavini prava, poticanju poduzetništva, borbi protiv korupcije, stručnosti, mladosti, digitalizaciji, dubrovačkoj književnosti; danonoćno se kompletne gluposti valjaju iz usta gotovo svih naših političkih opcija u stvarnosti ne dodirujući nikoga.
Kolo koje se zaplesalo 1991. neće stati voljom plesača, nego njihovim iscrpljivanjem. Sve su njegove klase i frakcije kompromitirane, nedovršene i neformirane, nesposobne artikulirati i svoj partikularni interes, kamoli univerzalno društveni; njihovim pripadnicima sve što dolazi u sukob sa stjecanjem pozicije ili ubiranjem provizije objektivno mora djelovati kao magla i fantazija. Građani, liberali i ljudskopravaši pričat će u prazno, boriti se za iskreno artikulirane vrijednosti i idealistički luditi ne shvaćajući kakva to sila drži HDZ unatoč svemu, što nas to vraća u prošlost i mržnju i korupciju. Nesposobni i nedovoljno hrabri da rasture kolo, da pogledaju istini u oči, da pljunu na hrvatstvo i graničarstvo, na domovinske svetinje i bitke, na ulagače i poduzetnike, oni će ih pokušavati civilizirati, objašnjavati im da se neke stvari ne trebaju doslovno shvaćati, da obrambeni rat ne znači da se ne može počiniti zločin, da privatno vlasništvo ima društvene obaveze, da policija možda mora braniti granicu, ali ne smije pritom kršiti zakon, a ovi će, ohrabrivani desetljećima ustupaka, vrtjeti svoj dance macabre sve brže i brže dok svi ne polegnu i jedino pitanje ne bude tko će im zaplesati nad truplima.
*Svi izneseni stavovi predstavljaju mišljenje autora i ne moraju nužno označavati mišljenje redakcije magazina Novi DANI