„Srećan rođendan! Sve najbolje, M“, poručuje redakciji Danasa slavna Mira Furlan iz Los Anđelesa u mejlu sa kojim stižu i odgovori na pitanja.
Zbog tog rođendanskog dela je i pristala na intervju za Danas, iako je, kako kaže, u poslednje vreme ima i previše u beogradskim medijima.
Na stranu što je to „previše“ jedan intervju i pojavljivanje na kulturnom događaju preko video-linka.
S obzirom na odjek koji dobija svaka njena rečenica, reklo bi se pak da je Mire Furlan uvek premalo. Inteligentno i pronicljivo, njeno razmišljanje (i pisanje) uvek bez premca disecira našu stvarnost, i hrabro otvara oči onima spremnim da je čuju.
Tako je i ovaj put.
U razgovoru za Danas zvezda jugoslovenske kinematografije daje preciznu sliku Sjedinjenih Američkih Država, svoje druge (ili tek još jedne) domovine, one u kojoj živi već gotovo 30 godina, od kada je, sklanjajući se od ratnih sukoba, i svih pošasti raspada SFRJ, emigrirala sa svojim suprugom – rediteljem Goranom Gajićem. Govori o levici i desnici, ali i o okolnostima koje su za sve bivše Jugoslovene već viđene stvari. Profesorka na jednoj od najznačajnijih filmskih škola u Americi, dotiče se i budućnosti filma nakon što je svetska epidemija zaustavila čak i Holivud.
* Trenutno se u više od stotinu gradova u SAD odvijaju demonstracije zbog ubistva Džordža Flojda. Da li je rasizam ipak najopasniji virus koji trenutno hara Amerikom, ali i celim svetom?
– Rasizam je u Americi dubinski i suštinski povezan s klasom. Crni ljudi, istrgnuti iz svojih domova na drugom kontinentu, ukradeni dakle, oteti na najokrutniji mogući način, bili su 200 godina upregnuti u mašinu pravljenja američkog bogatstva. Profit od njihovog mukotrpnog rada su, međutim, u cjelosti pobrali bijeli gospodari. Nakon građanskog rata u Americi nitko bijelim robovlasnicima nije konfiscirao imovinu stečenu na grbači crnih ljudi. Nitko zapravo nije odgovarao, ni pravno ni financijski. I ništa se u biti nije promijenilo u financijsko-ekonomskom pogledu od vremena robovlasničkog sistema u Americi. Još uvijek sav novac drže bijeli stanovnici. Crni i smeđi građani (i, zajedno s njima, emigranti) imaju šansu da zarade lovu (i tako steknu političku moć) samo i isključivo u sportu ili u „industriji zabave“ (kako to što smo mi zvali „umjetnost“ zovu Amerikanci). Nema drugog načina. Ta nejednakost početnih pozicija u životu se namjerno i planski održava kroz obrazovanje koje je ovdje, kako smo na svoje čudo naučili, potpuno segregirano. Bogati šalju svoju djecu u raskošne i 100% bijele privatne škole. Škole koje se nude crnima, smeđima, žutima, crvenima i svima raznobojnima su slabo financirane od strane države i neprestano rezanje njihovog budžeta je kontinuirana, planska politika. Tako se održava status quo u klasnom pogledu. Od početka života šanse najvećeg broja ljudi u Americi su diskutabilne, ali se svima, u svim obrazovnim ustanovama koje sam ovdje imala prilike upoznati i kao roditelj i kao profesor, stalno pere mozak olinjalom frazom „Vjeruj u svoje snove“. Raskorak između tih otrcanih bajki kojima se američke građane uvjerava da svi imaju šansu da postignu „američki san“ (samo ako se dovoljno potrude) i realne situacije je upravo zastrašujuć. Ne samo zastrašujuć nego i nemoralan, perverzan, rekla bih obscen. Ali je nevjerojatno kako ljudi uporno gutaju laži i budalaštine sve dok ne budu suočeni sa slikama koje momentano ukidaju sve te lažne priče, sa slikama kao što je čizma bijelog policajca za vratom crnog čovjeka. Ne mogu a da ne vidim još jedan element u toj užasnoj slici: mali bijeli muškarac koji, samo i isključivo zahvaljujući svojoj uniformi i oružju, uspijeva skršiti gromadu od čovjeka kakav je bio George Floyd. Nije čudo da se crni ljudi ovdje vole voziti u (politički nekorektnim) humweeima i da rapperi nose ogromne zlatne lance. To je jasna i prijeko potrebna poruka svim tim ustrašenim bijelim muškarcima: ako se radi o borbi na snagu, e pa hajde da vidimo! Jer naše patrijarhalno, kompetitivno, nasilno društvo i ne zna drugi jezik osim sile. Zato je toliko važna i toliko snažna i toliko točna misao dr Martina Luthera Kinga o nenasilju kao jedinoj mogućoj strategiji borbe protiv nasilnog sistema. Ali postoji i druga strana. Ovdje se sada često čuje: neka protestiraju ali pristojno. E ne može! Ne može pristojno i uglađeno! Može i mora samo ovako: kaotično, gnjevno, neumjereno i agresivno. Čitam danas u novinama izjavu jednog „pljačkaša“, kako ga zovu novine. Taj tip kaže: „Marširamo i protestiramo mirno od Martina Luthera Kinga, evo već više od 50 godina. I, pitam vas, što nam je to donijelo?“
* Protesti zbog situacije u SAD događaju se ovih dana i u pojedinim gradovima Evrope – Londonu, Berlinu… Zašto se aktuelna situacija u Americi zapravo tiče i nas na drugim delovima sveta? Mislite li da ova vrsta pobune može preći okean?
– Moj stav je, kao što možete i pretpostaviti, da nas se treba ticati i da nas se tiče SVE što se događa bilo kome, bilo gdje. To je bio moj stav i u bivšoj Jugoslaviji. Ja sam sve žrtve doživljavala kao „svoje“, kao „naše“. To se smatralo tada, a smatra se i sada, neprihvatljivim i „izdajničkim“ stavom. U tom smislu me sada duboko vrijeđa kad ljudi kažu „baš mi je drago za Ameriku, to je i zaslužila“. Na koga misle ti ljudi? Amerika se sastoji od LJUDI, baš kao i svaka druga zemlja, pa tako i ona užasna bivša zemlja koja se zvala Jugoslavija. Mene zanimaju samo LJUDI; za države nemam naročitog interesa. Ali, nažalost, povijest uvijek pišu države a ne ljudi. Pravu povijest, pravu istinu dakle, ne znamo i ne možemo je znati, osim iz svjedočanstava žrtava. „Istina je uvijek na strani manjine“, tvrdio je Malcolm X. A manjina je gotovo uvijek žrtva. Zato je izbor Obame za predsjednika bio tako snažan simbol za cijeli svijet. Pitam se: kad će predsjednik Srbije biti Albanac?
* Da li zbog vašeg ličnog iskustva građanskog rata i raspada jedne države drugačije gledate na sve što se danas dešava u SAD? U kojoj meri vam je pogled na savremena dešavanja u Americi i svetu obeležen Jugoslavijom, ali i onim što se dešava nakon rata na Balkanu?
– Naravno da je moj pogled na svijet obilježen mojim iskustvom, kako ne bi bio? Mi smo prošli kroz jedan raspad, kroz jedan „kraj svijeta“, kraj nekog svijeta. Čini se da sad globalno prolazimo kroz još jedan „kraj svijeta“. Naravno, možda sam u krivu. Možda će se sistem brzo prilagoditi i snaći. To kapitalizam tako dobro radi. Da se podsjetimo na proteste u Americi 1968, zatim proteste 1992. Što se nakon tih turbulentnih masovnih izlazaka na ulicu promijenilo? Zapravo ništa. Ili vrlo malo. Što se tiče „prepoznavanja“ sadašnjeg stanja u Americi na osnovu iskustva rata na Balkanu, to se događa već godinama. Prepoznajemo isti rasizam, isti nacionalizam, iste mržnje, istu opsesiju „pripadanjem“ itd, itd. Jedan od glavnih simbola Trumpove vladavine je simbol zida. Koliko je simboličkih, fizičkih i mentalnih zidova sazidano tokom rata na području bivše Jugoslavije? Nema im kraja. Ja sam uvijek imala više simpatije za mostove nego za zidove.
* Ovu 2020. obeležiće i američki izbori. Vi ste podržavali Bernija Sandersa i pre četiri godine. Kako vidite to što on opet nije glavni kandidat demokrata? Nakon Trampove pobede, pričalo se da bi imao bolji uspeh u odnosu na Hilari Klinton… Šta se promenilo od 2016?
– Iz moje perspektive tugaljivo je da demokrati nemaju boljeg, hrabrijeg, dosljednijeg, progresivnijeg kandidata nego što je Biden. Ali to je tako u dvopartijskom sistemu: sve se političke opcije moraju ugurati u skučene, uske okvire koje nude samo te dvije partije, pri tom vrlo slične u svojoj bitnoj funkciji održavanja status quo-a. Nedavno je moja omiljena političarka Alexandria Ocasio Cortez tvitirala da ni u jednoj drugoj zemlji ona, Alexandria, ne bi bila u istoj partiji sa gospođom Nancy Pelosi. Nakon tog tweeta uslijedio je, po običaju, javni linč od strane demokrata, sve u smislu: sad nije čas za podjele unutar partije, sad se radi o borbi za „dušu nacije“ (kao što se izrazio – dosta točno, po mom mišljenju, Biden) i svi moramo biti ujedinjeni u jedinom cilju a to je srušiti Trumpa.
To je tako. I uvijek je bilo tako. Na lijevoj strani nikad nije bilo i nikad nema jedinstva (vidi Francusku revoluciju, za početak). Na desnoj strani, ovdje i svuda, vlada potpuno jedinstvo. To kako su republikanci, pa i oni „umjereni“, do kraja i 100% stali uz Trumpa, to je i apsolutno zastrašujuće ali i zadivljujuće. Jasno je da se samo jedinstvom postižu pravi politički ciljevi. I oni su već postignuti: rebuplikanci su dugotrajnim, predanim radom, još od Reagana pa preko dva Busha, uspjeli u gotovo sve sudove, pa tako i u najviši sud zemlje, postavili svoje ljude i tako bitno promijenili pravni sustav ove zemlje. (Demokrati su uvijek uzmicali pred tim agresivnim jurišem i uglavnom se nisu uspijevali izboriti za svoje ljude i svoje ideje. Od Clintona do Obame.) Sve se to događalo u pozadini, dok su se ljudi zabavljali, zgražali i uzrujavali oko Trumpovih jutarnjih tweetova poslanih sa WC šolje.
* Mogu li danas levičarske i socijalističke ideje uopšte doći izbornim putem do institucija, ili je ipak revolucija i pobuna jedini način da se menja svet? S tim u vezi, treba pomenuti da Tramp ovih dana želi da Antifa proglasi terorističkom organizacijom, ali i da je zbog korone 40 miliona ljudi ostalo bez posla…
– Kako da znam? Treba li uopće glasati? Jesmo li naivni ili slijepi ako još uvijek vjerujemo u demokraciju kao sistem? Moji crni studenti u principu ne glasaju. Ja sam jednome jednom prilikom rekla da mislim da bi trebao otići na glasanje ako ne zbog sebe, a ono zbog svih crnih i bijelih ljudi koji su platili životom za upravo to njegovo pravo. On mi je na to rekao da zvučim kao njegova baka! Jer je baka, naime, marširala sa dr Kingom, riskirajući svoj život zato da crnom stanovništvu bude omogućeno da glasa i tako „demokratskim putem“ promijeni stanje stvari.
Pitate me teška pitanja. Je li s demokracijom gotovo? Kako da u sistem vjeruju oni koje je taj sistem stoljećima ugnjetavao? S druge strane, ne volim ni kad ljudi kažu: svi su oni isti, razlike nema, svi su političari prodane duše. Ako to kažemo, onda bi bilo pristojno odseliti se na neku drugu planetu – ili barem na neki potpuno pusti otok – i prekinuti sve veze sa takozvanim društvom. I može biti da je to zapravo jedino pravo, pošteno rješenje.
* Izjavili ste nedavno da je epidemija dovela do toga da se ljudi više ne boje samo druge boje kože, pola, seksualne orijentacije, već da je svaki čovek sada potencijalni neprijatelj… Da li su se raspršila predviđanja, koja su mnogi zastupali s početka epidemije, da će korona doneti neki bolji svet?
– Da, čitala sam odličan tekst Arundathi Roy o tome kako je ova pandemija portal kroz koji ćemo, ako još imamo imalo pameti, proći i na drugu stranu izaći zdraviji, pametniji i osjetljiviji za patnje drugih ljudi. Lijepa je to pomisao. I valjda ipak vrijedi „boriti se“, na ovaj ili onaj način (recimo, pisanjem ovog teksta) za tu daleku mogućnost. Ali zaista povjerovati u otrežnjavanje ljudi i u zajedničku globalnu akciju oko spasavanja ljudskog roda je teško. Ne, ipak se čini da srljamo u propast. „We’re on the Road to Nowhere“, Talking Heads. Ta mi je pjesma neprestano u glavi ovih dana.
* Mnogo se govorilo o tome koliko je novca Holivud izgubio sa početkom epidemije. Kako vi vidite budućnost kinematografije? Kako će izgledati snimanje filmova, ali i bioskopske projekcije?
– Za pitanja o revoluciji treba pitati Slavoja Žižeka a za ovo pitanje o „industriji“ možda Stevena Soderbergha, koji je, kako se čuje, zadužen za pronalaženje načina na koji bi se otvorio TV i filmski biznis. (To zaduženje je očito dobio na osnovu svog filma „Zaraza“, koji je ovih dana ovdje jedan od najgledanijih filmova. Izgleda da su Soderbergh, ali i dragi, mudri Goran Marković sve znali davno prije svih nas!) Sudjelovala sam, igrom slučaja, u jednom takvom nedavnom probnom snimanju gdje su svi sudionici bili pod maskama. Kako uopće opisati to iskustvo? Nedostaju mi riječi. Nadrealno? Krajnje neugodno? Odvratno? Grozno? Neprivlačno? Nešto što čovjek ne bi ponovio? Ne znam…
* U čemu je vas epidemija prekinula? Čemu se ovih dana vraćate? Još uvek se ne zna kad ćete moći da dođete u ovaj naš region… Šta vas sada čeka u Rijeci, Zagrebu, Beogradu… ?
– Ova katastrofa me zatekla u Rijeci, gdje sam mirno i sa zadovoljstvom radila na predstavi Marina Blaževića „Vježbanje života“. Postavlja se pitanje kako putovati. Da li putovati? Hoće li se uopće moći putovati? Hoćemo li htjeti putovati? Sad se ionako sve već radi na Zoomu. Možda je to budućnost. Ja sam upravo pred neki dan snimila dio audio knjige Maxa Brooksa, Melovog sina i autora knjige i filma „World War Z“. Snimila sam svoj dio sama, u svom – ormaru (tamo je najtiše)! Mislila sam da je to samo proba pa da ćemo „pravu stvar“ snimiti „zapravo“, tj. profesionalno, u studiju. Ali je moja snimka, na moje ogromno iznenađenje, bila prihvaćena kao finalna. Eto, tako ćemo raditi. Više se nećemo viđati i družiti nego ćemo se gledati na ekranu. Svi ćemo naučiti raditi sve, sami, u svojim ormarima. Ukinut će se sve filmske škole jer zašto nam uopće trebaju profesionalci? Bit će to baš divno. Ne znam. Ovo već dugo nije „moj svijet“, a sada pogotovu. Meni se ionako uglavnom ne da izlaziti ni družiti. Ali se brinem za mlade ljude kojima život počinje u ovakvom svijetu. Imam stalnu potrebu da im se ispričam za sve što su naše generacije ostavile njima: svijet dubinski zagađen i otrovan, izvana i iznutra.
Danas.rs