Iranski vrhovni vođa Ali Khamenei pozvao je prošle sedmice islamske članice OPEC-a da odmah zaustave izvoz nafte u Izrael. S obzirom na to da Izrael praktično ne kupuje svoju naftu od islamskih članica OPEC-a – nego uglavnom od Azerbejdžana, SAD-a, Brazila, Nigerije i Angole – to bi samo po sebi izgledalo pomalo neobična prijetnja. Ali to nije stvarna prijetnja koju je uputio iranski duhovni vođa, uz punu podršku praktičnih čuvara Islamske revolucije.
Prava prijetnja je da Iran traži potpuni naftni embargo od svih islamskih država članica OPEC-a na zemlje koje podržavaju Izrael u njegovom ratu protiv Hamas. Islamske zemlje su to učinile 1973. godine iz potpuno istog razloga – rata između Izraela i islama, kako ga je također nastojala prikazati – sa razornim rezultatima po cijene nafte, zapadne ekonomije i globalne geopolitičke saveze u narednim decenijama, piše Oilprice.com.
U tekstu ovog portala navodi se da bi takav potez doveo do gibitka 30% svjetske proizvodnje.
Dakle, kako bi izgledao širi naftni embargo? Prema posljednjoj procjeni Svjetske banke, gubitak globalne opskrbe sirovom naftom od 6-8 milijuna barela dnevno – što se naziva scenarijem “velikog poremećaja” usporedivim s naftnom krizom iz 1973. – rezultirao bi 56-75 posto porast cijena na između 140 i 157 dolara po barelu. Međutim, proširenje embarga Izraelu od strane islamskih članica OPEC-a, na što poziva Iran, vjerojatno bi dovelo do mnogo većeg gubitka globalnih zaliha nafte nego što je izračunala Svjetska banka. Islamske članice OPEC-a su Alžir, s prosječnom stopom proizvodnje sirove nafte od oko milijun barela (bpd), Iran (3,4 milijuna bpd), Irak (4,1 milijuna bpd), Kuvajt (2,5 milijuna bpd), Libija (1,2 milijuna bpd). ), Saudijska Arabija (9 milijuna bp) i UAE (2,9 milijuna bp dnevno). To ukupno iznosi nešto više od 24 milijuna bpd – ili oko 30 posto – trenutne prosječne ukupne globalne proizvodnje od oko 80 milijuna bpd, procjenjuje se u tekstu ovog portala.
Oilprice.com
Kako je završila naftna kriza 1973. godine
Naftna kriza 1973. godine označila je prekretnicu u globalnoj ekonomiji i politici, pokrenutu Arapskim embargom na izvoz nafte Zapadu. Ovaj ključni događaj u povijesti nafte bio je rezultat Arapsko-izraelskog rata 1973. godine, poznatog kao Yom Kippurski rat ili Ramadan rat, u kojem su arapske zemlje, predvođene Organizacijom zemalja izvoznica nafte (OPEC), odlučile koristiti naftu kao geopolitičko oružje.
OPEC je odlučio smanjiti proizvodnju nafte i ograničiti izvoz kao odmazdu zbog podrške koju su zapadne zemlje pružale Izraelu u ratu. Ovo je dovelo do dramatičnog rasta cijena nafte i nestašice u zapadnim zemljama. Nafta je postala političko oružje, a cijene su skočile četiri puta u samo nekoliko mjeseci.
Posljedice naftne krize bile su značajne i globalne. U zapadnim zemljama došlo je do recesije i inflacije, što je rezultiralo visokom nezaposlenošću i padom ekonomske aktivnosti. Ove zemlje su morale tražiti nove izvore energije i počele su ulagati u alternativne izvore, poput nuklearne energije i obnovljivih izvora energije.
Embargo je trajao od oktobra 1973. do marta 1974. godine
Posljedice
OPEC je ubrzo izgubio svoju nadmoćnu poziciju, a 1981. njegova proizvodnja je nadmašena od strane drugih zemalja. Osim toga, arapske nacije bile su podijeljene. Saudijska Arabija, pokušavajući da povrati tržišni udio, povećala je proizvodnju, snizila cijene, smanjila ili eliminirala profite za proizvođače s visokim troškovima.
Svjetska cijena, koja je dostigla vrhunac tokom energetske krize 1979. na skoro 40 dolara po barelu, pala je tokom 1980-ih na manje od 10 dolara po barelu. Prilagođena inflaciji, nafta je nakratko pala na nivoe prije 1973. godine. Ova “prodajna” cijena bila je neočekivani dobitak za zemlje uvoznice nafte, i one u razvoju i razvijene.
Niska cijena nafte također je naštetila iračkoj ekonomiji, što je natjeralo Irak da pozajmi ogromne sume novca, što je Irak dovelo u duboke dugove; nasuprot tome, Iran je odbio da pozajmi bilo kakav novac zbog odbijanja da plati kamatu na bilo kakve zajmove i platio je troškove Iračko – Iranskog rata direktno od prodaje svoje nafte.
Iranski prihod od prodaje nafte pao je sa 20 milijardi američkih dolara godišnje 1982. na 5 milijardi američkih dolara godišnje do 1988., što je Iran gurnulo na rub bankrota i prisililo Iran da konačno sklopi mir s Irakom kasnije 1988. Tokom rata, iranska delegacija u OPEC-u se jako trudila da grupa smanji proizvodnju kako bi podigla cijene, ali su je blokirale druge delegacije predvođene saudijskom delegacijom, koje su insistirale na većoj proizvodnji nafte .
Diverzifikacija izvora nafte
Embargo je podstakao nova mesta za istraživanje energije, uključujući Aljasku, Severno more , Kaspijsko more i Kavkaz .Istraživanja u Kaspijskom basenu i Sibiru postala su profitabilna. Saradnja se pretvorila u daleko više neprijateljski odnos kako je SSSR povećao svoju proizvodnju. Do 1980. Sovjetski Savez je postao najveći svjetski proizvođač.
Dio pada cijena i ekonomske i geopolitičke moći OPEC-a proizašao je iz prelaska na alternativne izvore energije. OPEC se oslanjao na neelastičnost cijena da bi održao visoku potrošnju, ali je potcijenio stepen do kojeg će očuvanje i drugi izvori ponude na kraju smanjiti potražnju. Proizvodnja električne energije iz nuklearne energije i prirodnog plina , grijanje kuća na prirodni plin i benzin s mješavinom etanola sve je smanjilo potražnju za naftom.
Ekonomski uticaj
Pad cijena predstavljao je ozbiljan problem za zemlje izvoznice nafte u sjevernoj Evropi i Persijskom zaljevu . Jako naseljene, osiromašene zemlje, čije su ekonomije u velikoj mjeri ovisile o nafti – uključujući Meksiko , Nigeriju , Alžir i Libiju – nisu se pripremile za preokret tržišta koji ih je ponekad ostavljao u očajnim situacijama.
Kada su smanjena potražnja i povećana proizvodnja prepuni svjetsko tržište sredinom 1980-ih, cijene nafte su pale i kartel je izgubio svoje jedinstvo. Meksiko (nečlan), Nigerija i Venecuela , čije su se ekonomije proširile 1970-ih, suočile su se s gotovo bankrotom, a čak je i ekonomska moć Saudijske Arabije bila značajno oslabljena. Podjele unutar OPEC-a otežale su usklađenu akciju. Od 2015. OPEC se nikada nije približio svojoj ranijoj dominaciji.