“MOJA HEROINA ANTIFASISTICKE BORBE”
Zvala se Hasnija Kruškonja. Plava, plavih pametnih očiju, vitka i visoka hodala je Carinom i Mostarom. Na prvi pogled pomalo ohola držanja, drska i neobična. Nije kao druge djevojke iz komšiluka sklanjala pogled i saginjala glavu. Leđa su joj uvijek bila prava, hod lagan i odmjeren.
Piše: Dolores Veledar – Perić
Zapravo to nije bilo njeno pravo ime. Upisali su joj ime Fatima, ali njena sestra Mevlida, moja rahmetli nena, saznala je to tek četrdeset i neke kada je u ruke uzela papir na kojem je pisalo da nije više živa.
Otac joj je bio skromnog porijekla, željezničar. Majka seljanka. Živjela je u kući pravljenoj nad pećinom, kraj Neretve, sa velikim visokim zidom opasanim baščom punom voćaka i kaldrmisanom avlijom ispunjenom ružama mirisačama. Ponekad je kapija bivala otvorena i onda bi prolaznici povirivali da bolje vide prekrasnu bašču. Ako bi ko od ženskadije bio u avliji, vidio bi se samo kraj duge suknje kako zamiče ili čuli lijepi ženski glasovi kako pjevaju poravnu pjesmu.
Išla je u Djevojačku školu i učila šivenje. Ponekad je izlazila u grad, obučena u zapadnjačku odjeću. Suknja malo ispod koljena, sako i košulja. Sama ih je šila. Otac je bio “munja nebeska” i čekao bi je u sumrak sa šipkom iza kapijskih vrata.
Uvjek je netom prije nego bi došla sjetio se da ima nešto za obaviti, odložio šipku i otišao “svojim poslom”. Samo nju nikada nije bio i samo na nju nikada nije vikao. Ostali ukućani su ga se plašili, svaka radnja bi prestala i svaki glas bi zamukao kad bi babo trgo na kapiju. Samo bi Hasnija nazvala selam i otišla preko vrata, vesela, bezbrižna… Babo je bio dobar, ali prijek. Ne prema njoj. Ona je uvijek bila u nekom posebnom prostoru.
Bila je vjernica i klanjala je redovno, ali je majkinu feredžu i zar oblačila samo onda kada je trebalo napuniti cekere lecima, bombama i mecima te nositi u šumu kraj Mostara i predati na vezu, poslati dalje partizanima. Tada bi mijenjala korak i hodala teško kao stara žena. Da se ne oda.
Moja rahmetli nena, njena sestra pričala je o njoj dugo i naširoko. Otkako znam za sebe, rasla sam sa pričama o Drugom svjetskom ratu i o Hasniji, kao gotovo nekom mitskom biću-heroini antifašističke borbe. Govorila je kako je uvjek osjećala da im je ona posuđena i da će jednoga dana nestati, jer svakako njima nikako nije ni pripadala. Bila je sastavljena od neke druge tvari, druge svjetlosti.
Kad je babo jednom prilikom podigao šiltu na sećiji i našao ispod gomilu letaka sa antifašističkim propagandnim parolama, čupao je sebi kose i govorio: ”Sve će nas pobiti”. Par dana kasnije čitava familija je radila u ilegali, a moja rahmetli nena, tada mala djevojčica, nosila je letke u svojim cipelama i odnosila dalje u magaze.
Hasnija je, da bi prikrila aktivnosti koje je radila između nosanja oružja i letaka te organizovanja tajnih sastanaka u njihovoj kući na Carini, radila i u dječjem sirotištu koje su bili otvorili Nijemci. Apsurdno, tu je i poginula od savezničke bombe, zajedno sa djecom kojoj je upravo sipala obrok. U osamnaestoj godini života.
Babo je čupao kose i udarao se po glavi. Sam ju je sahranio. Bez dženaze jer je pucalo. Bez trajna biljega. Kasnije, nakon rata došao je neki čovjek i rekao da je tu sahranjena njegova supruga Fatima, a ne naša Hasnija. Pradedo se nije htio zamjeriti zbog mezara, tako da joj danas ni grob ne znamo. A spomenica na Partizanskom odavno je nestala.
Probudih se jutros teška i nervozna. Povezah to sa teškim radnim danom u petak. Sjetih se poslje da je 9. maj. Otišla sam sa sinom u gradski park. Igrao se lopte sa još osmero dječaka slična uzrasta. Benjamin, Samed, Viktor, Faris, Mak, Ivan. Dječaci.
Čini mi se da je taj park jedno od rijetkih mjesta u Mostaru gdje oni još mogu biti samo djeca, a ne pripadnici različitih tabora. Tu ne dolaze u različitim smjenama između kojih je sat vremena pauze da se ne bi sreli u dvorištu škola i očešali jedni o druge. Zadnji dan aprila, stajala sam kraj ljulja dok se moj sin ljuljao na jednoj. Kraj njega se također ljuljala djevojčica.
Razgovarali smo on i ja i rekla sam mu: “Sutra idemo na Ruište, za Prvi maj”. Djevojčica je veselo rekla: ”I mi idemo sutra na izlet… Na misu!” Nasmijala sam se. Mislila sam da i ona ide na prvomajski izlet, popraćen roštiljem. Različiti smo. Ali naši putevi se isprepliću.
Putanje na kojima se krećemo križaju jedne druge, svjetovi u kojima živimo i koji se “sudaraju” ne moraju biti mjesto “crnih rupa” u našem malom svemiru. Jer u atlasu svjetova tako poništavamo i jedne i druge. Možemo učiti od svoje djece, od naših sinova i kćeri. Oni intuitivno znaju šta je dobro, a šta nije. Oni ponekad upitaju jedno drugo: “A kakvo ti je to ime, a?”
Da bi sekund poslije veselo odskakutali zajedno u istom smjeru, zaboravljajući imena, rat, bulevar koji djeli grad i sve druge naše gluposti. Dok su mali.
Moj sin sreće i radosti – Benjamin, slušati će o Hasniji i njenom osjećaju za pravednost, dobroti i snazi koja nadmašuje vrijeme i prostor. Njenoj ljepoti i mladosti. Svijest zaista putuje kroz vrijeme. Svijest o dobroti, vjeri u život i jednakost svih svjesnih ljudskih bića. Svijest o pravu na sretan život. Život bez patnje koju nanosi u svojoj okrutnosti drugo ljudsko biće, bez svijesti.
Piše: Dolores Veledar – Perić