Foto:CC
Postoji uvjerenje da je rusku elitu pod predsjednikom Vladimirom Putinom uvijek zanimao samo novac. Ipak, Putinov militantni, antiliberalni, antizapadnjački, izolacionistički, paternalistički i oštro autoritarni režim oduvijek je imao ideologiju, piše The Moscow Times.
Ova ideologija nije sistematizovana, ali postoji, a njeni dijelovi se mogu naći u Putinovim govorima, člancima i intervjuima. Međutim, sada je rat u Ukrajini iziskivao artikuliraniju ideologiju.
Inicijativa za sistematizaciju i kodifikovanje putinizma dovela je do predsjedničkog dekreta u kojem se navode ruske “tradicionalne duhovne i moralne vrijednosti”, kao i razvoj novog ideološkog nastavnog plana i programa za fakultete.
Više nije dovoljno indoktrinirati djecu u vrtićima i školama. Sada je vrijeme da se ujedine svjetonazori studenata, a time i njihovih profesora, čiji će redovi neminovno biti očišćeni. Sličan kurs koji se predavao tokom sovjetske ere bio je poznat kao “naučni komunizam”.
Naziv za ovaj novi nastavni plan i program je “Osnove ruske državnosti”, iako bi se mogao nazvati “naučni putinizam”.
Sastoji se od četiri cijeline. “Historija” – historijska politika kao nametanje mitologizovane zvanične verzije historije, koja je jedan od instrumenata za manipulaciju masovnom sviješću Rusa. “Kulturni kodeksi” ili “tradicionalne duhovne i moralne vrijednosti”, oko kojih je Putin naredio saveznim i regionalnim vladama da se ujedine. “Rusija i svijet” — opravdanje izolacionizma, antizapadnjaštva i džingoizma (oblik nacionalizma) i “Vizija za budućnost”, koja iznosi ono što se država nada postići nakon pobjede u Ukrajini i uništenja “pete kolone”.
Nastavni plan i program opravdava kult vječnog vođe i udvostručuje ideju da se Rusija bori protiv sila zla u Ukrajini u nastojanju da “desatanizira” zemlju. Međutim, u isto vrijeme, naučnom putinizmu nedostaju ključne komponente kao što su razvojni ciljevi ili vizija za budućnost Rusije, fokusirajući se gotovo isključivo na prošlost.
Tokom predsjednikovanja Dmitrija Medvedeva, postojali su timovi koji su radili na ideologiji orijentisanoj ka budućnosti i pravili mape puta zasnovane na ideji da će Rusija ubrzati modernizaciju države i društva. Putinova ideologija je, međutim, ona koja se suštinski suprotstavlja modernizaciji.
Putin je uspješno uvjerio značajan dio stanovništva da Rusija mora povratiti svoj status velike sile i da je Rusija na udaru i liberalnog Zapada i izdajnika kod kuće. Kako je režim postajao autoritarniji, njegova ideologija je također postala arhaičnija, njegova propaganda nametljivija, a sve nade u modernizaciju su se smanjile.
Ideologija koja se sastoji od historijskih, kulturnih i vjerskih mitova, lažnih tradicija i ogorčenosti nastoji legitimirati autoritarni režim i delegitimizirati one koji mu se protive.
Takva ideologija omogućava da se nekonformisti etiketiraju kao neprijatelji i da se ljudi podijele na “nas” i “njih”. Podjela na “nas” i “njih” ne predstavlja samo marker za samoidentifikaciju, već služi i za uvjeravanje javnosti da postoji određena većina od koje ne treba odstupiti.
U prošlosti je jedini uslov da se bude dio “nas” bila pasivna, tiha, konformistička podrška. Danas, međutim, to nije dovoljno. Rusi moraju predati sama svoja tijela kako bi bili topovsko meso u svetom ratu vrhovnog vođe protiv “sotonističkih” snaga Zapada. Ovo više nije autoritarizam; to je totalitarizam.
Imperijalizam i kolonijalizam su ključne komponente putinizma i ključni faktori u ratu. U ovoj ideologiji nema ništa novo; dolazi gotovo doslovno iz staljinizma i iz ranijih evroazijskih i slavenofilskih narativa.
Rat se predstavlja kao težnja da se obnovi historijska pravednost, kao defanzivni i preventivni i kao oslobađajući. Prema Putinovim rečima, zemlja imperije mora biti “vraćena i ojačana”.
Za samo nekoliko godina režim je evoluirao od kulta pobjede 1945. do kulta samog rata, a Putin je uspio uvjeriti veliki dio ruskog društva da je “specijalna vojna operacija” 2022. prirodan nastavak Drugog svjeteskog rata. U suštini, to je egzistencijalni rat između ruske i zapadne civilizacije.
Putin je počeo da govori o Rusiji kao o čitavoj civilizaciji. Država nije samo sveta i vrijedna krajnje žrtve, to je također zasebna i superiorna civilizacija sa “hiljadugodišnjom historijom” i svojim posebnim putem.
U okviru ove historije, kulturni kodovi se prenose sa generacije na generaciju kao dio političkog DNK zemlje. Ova državna civilizacija ima svoj panteon heroja nepromijenjen iz sovjetskog doba: Aleksandra Nevskog, Ivana Groznog, Petra Velikog, Josifa Staljina i Jurija Gagarina.
Ova državna civilizacija je oduvijek bila na udaru zavidnika i neprijatelja, zbog čega njeno stanje trajnog sukoba nije ograničeno samo na bojno polje. Država mora pobijediti u svim aspektima — u kulturi i sportu, u izgradnji olimpijskih objekata i u ratu protiv Ukrajine i Zapada.
Za odbranu suvereniteta ove državne civilizacije Kremlj računa na službe sigurnosti, odnosno silovike, koji su dobili dodatna sredstva i pojačani spin doktorima i takozvanim “novinarima” u službi Kremlja.
Ministarstvo kulture, nadzorna služba za komunikacije Roskomnadzor i Ruska pravoslavna crkva i sami postaju de facto silovici, uživajući pravo da blokiraju ili zabranjuju medije, ograničavaju prodaju knjiga autora koji se protive ratu i odlučuju ko može izvoditi na pozorišnim scenama.
Ideologija je postala tjelesna, potkrijepljena političkim i vojnim aktima, poput aneksije Krima i “specijalne vojne operacije”. Ukratko, specijalna ideološka operacija je u toku i čini se da ide bolje od vojne.