Nedavno su četiri stranke levice iz Hrvatske, Srbije i Slovenije potpisale Deklaraciju o regionalnoj solidarnosti u kojoj pozivaju države bivše Jugoslavije da sarađuju na ublažavanju teških socijalnih posledica izazvanih pandemijom korona virusa.
Tim povodom sagovornici Mosta su bili predstavnici dve partije potpisnice – Rada Borić, potpredsednica Nove ljevice iz Hrvatske, i Ivan Zlatić predsednik Socijaldemokratske unije iz Srbije.
Bilo je reči o tome zašto su nakon raspada Jugoslavije nacionalističke partije pomele levicu sa političke scene Zapadnog Balkana, kako je moguće da Socijalistička partija Srbije, koja je prigrlila nacionalizam i zagovarala rat, naziva sebe levom strankom, da li radnici u Srbiji glasaju za Vučića zato što u sadašnjoj opoziciji ne vide nikakvu alternativu, zbog čega nema nikakve saradnje među sindikatima država bivše Jugoslavije, šta levica u Srbiji zamera liberalno-građanskim strankama, da li uspeh zeleno-leve kolacije na nedavnim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj može biti inspiracija za levicu u Srbiji, kao i o tome da li duboka socijalna kriza, koju je izazvala pandemija, može da bude šansa za stranke levice koje se zalažu za socijalnu pravdu.
Omer Karabeg: U državama Zapadnog Balkana na vlasti su uglavnom desne, nacionalističke i populističke stranke. Kako su one reagovale na vaš poziv?
Rada Borić: Moram reći da je neobično što u Hrvatskoj nije bilo reakcija s desnoga spektra. To je možda djelomično zato što su u fokusu bili parlamentarni izbori i desnica je bila zaokupljena napadima na sve one koji drukčije misle, posebno na našu zeleno-lijevu koaliciju koja je po prvi put nakon 30 godina ušla u Sabor i osvojila sedam mandata.
Ivan Zlatić: Zanimljivo je da je u Srbiji Deklaraciji dat prostor na Radio televiziji Srbije (RTS). Vladajuća struktura u Srbiji nalazi u velikoj neprilici zbog skandalozne pobede na izborima. Imamo potpuno jednoobrazan parlament koji nema ni privid legitimnosti. Valjda zbog toga vlast ima potrebu da simulira da ipak postoji neka vrsta političkog života. Ja bih time objasnio činjenicu da je naša deklaracija stigla do RTS-a.
mer Karabeg: Zašto levica nije uspela da nađe pravi odgovor na nacionalizam nakon raspada Jugoslavije? Nacionalizam je postao dominatan način razmišljanja u državama bivše Jugoslavije, a neke partije, koje se nazivaju levičarskim, su ga čak i prihvatile.
Kapitalalizam i nacionalizam
Rada Borić: Nacionalizam je, nažalost, pobijedio zato što smo mislili da je u bivšem sustavu nacionalno pitanje rješeno, a kada se devedesetih godina digao poklopac na zajedničkom loncu vani je svašta izašlo. Nacionalizam je poslužio tranziciji u kojoj su svi naši narodi i narodnosti bili opljačkani. Poruka nacionalista bila je – zatvori se u vlastitu zemlju da bi se navodno sačuvala vlastita dobra, a u stvari ta dobra se nisu jednakopravno podijelila.
U svim zemljama bivše Jugoslavije političke elite su u takozvanoj privatizaciji pumpajući nacionalizam uspjele za sebe priskrbiti ta dobra. I to je bio ključ.
Omer Karabeg: Čini se da je najveća ironija što Socijalistička partija Srbije sebe naziva levom partijom. Da li je i građani tako doživljavaju?
Ivan Zlatić: To je nedavno drug Filip Balunović nazvao srpskim političkim paradoksom. Da, to je ta specifičnost Srbije da je samo kod nas politička stranka, koja je sledbenica Saveza komunista, prigrlila nacionalizam i privatizaciju.
Socijalistička Jugoslavija počivala je na dva osnova – bratstvu i jedinstvu i socijalnoj pravdi. Socijalistička partija Srbije – dok je bila na vlasti i dok je bila deo vlasti nakon 5. oktobra – predano je radila na rasturanju oba ta temelja. Kapitalizam i nacionalizam idu zajedno kao šipka i bubanj. Građani Srbije uglavnom misle da je kapitalizam nešto što ih uništava – o tome postoji relativna saglasnost – ali imaju iluziju da ih nacionalizam brani, što nije istina jer ih nacionalizam i kapitalizam zajednički uništavaju.
Rekao bih da kapitalizam i nacionalizam stvaraju iluziju da funkcionišu po lepom vremenu. Međutim, čim se pojavi kriza odmah se traga za socijalističkim rešenjima. Jer, socijalizam je suočavanje sa stvarnošću i bavljenje stvarnim životnim problemima.
Zadatak levih partija je da grade socijalizam ukoliko želimo da opstanemo kao funkcionalno društvo. Roza Luksemburg je govorila – ili socijalizam ili varvarstvo.
Pljačkaju nas, ali su naši
Omer Karabeg: Socijaldemokratska partija Hrvatske doživela je težak poraz na nedavnim parlamentarnim izborima i pored toga što su građani sve siromašniji, a socijalne razlike u Hrvatskoj sve veće. Da li je razlog njenog poraza što je zanemarila tu činjenicu?
Rada Borić: Da. Ona se već 30 godina odriče temelja socijaldemokracije. U Hrvatskoj ima ljudi koji doslovno žive na granici siromaštva. Iako imaju male plaće, a ponekad ostaju i bez njih, oni i dalje glasaju za dvije velike stranke – HDZ i SDP.
Glasaju za HDZ vjerujući da je nacionalizam nekakva obrana protiv svih drugih, ali i imaginarnog bauka socijalizma. U javnom prostoru se još uvijek ne može izgovoriti riječ socijalizam, a kriza izazvana pandemijom upravo je pokazala koliko nam je važno nasljeđe socijalizma.
Ono što je u Hrvatskoj za vrijeme COVID-19 funkcioniralo bili su ostaci javnoga zdravstva, ostaci onog što je bila narodna zaštita, ostaci volonterskih službi za podršku i pomoć. Naši OPG-ovi (obiteljska poljoprivredna gospodarstva) su pokazali koliko je važno imati nezavisnost u proizvodnji hrane kada zbog kapitalističkih lobija ne možete nabavljati hranu preko trgovačkih lanaca.
Odjednom su počela prisjećanja na dobre prakse socijalizma. Da ne govorimo o javnome stanovanju koje više ne postoji. Ali strašno je kada gledate kako radnici Uljanika u Puli, koji štrajkaju zato što će ostati bez posla, pjevaju Thompsonove nacionalfašističke pjesme.
Šta se to dogodilo sa radništvom koje zna da je na rubu egzistencije, ali će uvijek glasati za desne i reći: “Oni su naši”. Pa kada im kažete: “Ti vaši su vas opljačkali”, ponovo ćete čuti odgovor: “Da, ali oni su naši”.
- Više od 170 radnika brodogradilišta Uljanik dobilo otkaze
- Dan žalosti u Puli zbog stečaja brodogradilišta Uljanik
Treba maknuti stigmu sa socijalizma i ljudima ukazivati šta sve socijalizam može promijeniti u zajednici kakva je naša. Socijaldemokratska stranka u Hrvatskoj je zapustila teme o kojima sada govori nova ljevica. I mnogi birači su joj okrenuli leđa. U predizbornoj kampanji ljudi su nam govorili: “Hvala vam što ste se pojavili, vratili ste nam nadu”.
Omer Karabeg: Zašto radnici u Srbiji, čija plata jedva prelazi 300 evra, uporno glasaju za Srpsku naprednu stranku?
Ivan Zlatić: Imam jako puno razumevanja za radnike i radnice u Srbiji koji ne vide alternativu u postojećoj opoziciji. Ta opozicija praktično ima isti koncept kao i Srpska napredna stranka, a to je životarenje na kapitalističkoj periferiji bez ikakvih predloga za sistemske promene.
U takvoj situaciji radnici neće da se izlažu riziku i suprotstavljaju režimu da bi na kraju dobili praktično isto to samo malo drugačije. Jer, opozicija im obećava isti sistem samo sa nešto manje autoritarizma, korupcije i nepotizma. To nije dovoljno da bi se ljudi izložili riziku suprotstavljajući se takvoj mafijaškoj opasnosti kao što je Vučićev režim.
U situaciji kada im opozicija ne nudi ništa bitno drugačije, oni ne žele da rizikuju i nastavljaju da žive sa đavolom koga poznaju. Čini mi se da je to sasvim trezvena odluka. Ako pozivate ljude na veliki rizik, onda morate i sami mnogo da rizikujete, morate da im obećate da će sistem radikalno da se menja. A to ne vidimo kod sadašnje opozicije.
Meggle se seli u Srbiju
Omer Karabeg: Zašto su radnici u regionu razjedinjeni? Među njima nema nikakvih veza. Nema saradnje ni između srpskih, slovenačkih, hrvatskih i bosanskohercegovačkih sindikata. Oni sarađuju sa međunarodnim sindikalnim organizacijama. A međusobno nikako.
Rada Borić: Sa sindikatom se dogodilo kao i sa svime ostalim u raspadu bivšeg sustava. U Hrvatskoj je iz jednoga sindikata nastalo niz sindikata koji su se borili za vlastite pozicije. U Hrvatskoj se promijenio i termin. Nije se više govorilo o radnicima i radništvu nego smo svi odjednom postali zaposlenici.
Neki od sindikalnih vođa su 30 godina na istim pozicijama. Takvi sindikati ne uljevaju povjerenje radnicima. Ovdašnji sindikati – ne samo da ne surađuju u regiji – nego ni međusobno, pa vladajući uvijek računaju da će s nekim od njih nešto ispregovarati što će biti na štetu drugih. Kapitaliste zanima samo profit.
Mljekarska industrija Meggle će se iz Osijeka preseliti u Srbiju. Preseliće se zbog većeg profita i odmah će radništvo u Hrvatskoj okriviti Srbe što se tvornica preselila. Oni neće razumjeti da kapitalistu ne zanima gdje se proizvod proizvodi nego gdje se jeftinije proizvodi da bi on imao veći profit.
To radnicima niko neće reći, a još manje će im objasniti da se Meggle seli u Srbiju zato što se u Hrvatskoj, koja je članica Europske unije, ne može proizvoditi bez da se brine o okolišu i poštuju europske direktive o čuvanju okoliša. Kako tu poruku poslati radnicima u Hrvatskoj i Srbiji. Gdje će se seliti pogoni kapitalističkih tvornica kad Srbija uđe u Europsku uniju? Mora među nama biti bolji protok informacija.
Ivan Zlatić: Zadatak je političke levice da stvori prostor u kome će sindikati moći da sarađuju. Sindikati su u principu institucije zasnovane na odbrani interesa svojih članova. Ne možemo od njih da očekujemo više nego što realno mogu da urade. Sindikati vode politiku koja je u interesu ljudi koji im plaćaju članarinu.
Naš je zadatak da stvorimo političku klimu, da formiramo društveni prostor u kome je regionalna saradnja moguća i u kome će ona biti u interesu radnika i radnica. Sada je njihov glavni zadatak da se bore za preživljavanje u ovom sistemu i ja ih ne bih okrivljavao zbog toga što nema regionalne saradnje. To nije njihov već naš zadatak.
Rada Borić: Devedeset procenata novosklopljenih ugovora o radu u Hrvatskoj su ugovori na određeno vrijeme. Ljudi rade na ugovore od mjesec – dva. Žive u potpunoj ekonomskoj nesigurnosti. Oni doista doslovno moraju brinuti za golu egzistenciju. Mnogi od njih nisu članovi sindikata jer nemaju novac za članarinu. Oni nemaju vremena sindikalno se organizirati, niti to žele.
Predizborne igre
Omer Karabeg: Kako se levica može suprotstaviti stalnom širenju nepoverenja među državama i narodima bivše Jugoslavije na čemu desnica i vladajuće stranke stalno rade?
Rada Borić: Stvari su se ipak malo promijenile. Ono što zovemo obični građani i građanke su umorni od diskursa desnice koja stalno radi na proizvodnji neprijatelja.
Naše je da se tome suprotstavimo – da govorimo da se odnosi sa susjedima ne mogu graditi na mržnji, da smo nužno okrenuti jedni prema drugima i da to ne mora značiti zazivanje neke nove Jugoslavije. Razumjeti potrebe drugih je naprosto pitanje pristojnosti.
Na sreću, mi u Hrvatskoj još uvijek imamo medije koji razumiju o čemu govorimo. Moramo biti povezani u različitim krizama – da li je to pandemija, koju sada imamo, da li su to klimatske ili migrantske krize. Rekla bih da smo u istome čamcu.
A šta radi desnica? Pred svake izbore u Hrvatskoj uvijek se plasira neka kriza sa Srbijom. A mnogi ljudi ne znaju da su HDZ i Vučićeva stranka članice iste političke grupacije – Europske pučke stranke. Treba početi raskrinkavati te njihove igre.
Vladajućima nije svejedno kada se pokaže da postoji otpor, ali otpor treba okrupniti. Ljudi vam moraju vjerovati da niste isti kao oni na desnici. Nakon uspjeha na izborima građani nam poručuju – samo nas nemojte razočarati. Moramo, znači, biti uvjerljivi u onom što radimo, moramo stajati iza toga – i ja se nadam da ćemo upravo i biti takvi.
Omer Karabeg: Da li se u Srbiji zna za veliki uspeh zeleno-leve koalicije u Hrvatskoj?
Ivan Zlatić: Naravno da se zna, o tome se pisalo pre svega u nezavinim medijima. Puno se o tome govori i piše – i to jeste inspiracija za nas i za čitavu levicu u Srbiji koja se sada ukrupnjava i kojoj predstoji isti put.
Rada Borić: Nama je inspiracija bila Levica iz Sloveniji. Drugovi iz Levice dolazili su u Zagreb i govorili nam o svom uspjehu, ali i o promašajima koji se dešavaju unutar lijevog pokreta.
U Hrvatskoj već godinama postoji FALIŠ – Festival alternative i ljevice Šibenik – na koji dolaze istaknuta lijeva imena koja su i potpisnici naše Deklaracije, da li je to Boris Buden ili Srećko Horvat.
Naša ljevica je dobila potporu Janisa Varufakisa, dobili smo potporu i Jane Fonde, nekadašnje istaknute antiratne aktivistice, a sada aktivistice protiv klimatskih promjena i protiv rasizma u Americi.
Znači, solidarnost mora biti šira no što je naša regionalna. Na Korčuli imamo postsocijalističku Korčulansku školu na kojoj se okupljaju misleći ljudi iz cijele regije. Važno je imati što više susreta na ljevici.
Vučić nije u Srbiju pao s Marsa
Omer Karabeg: U Srbiji je dosta istaknutih ličnosti leve orijentacije potpisalo Deklaraciju o regionalnoj solidarnosti. Da li će njoj pristupiti i građanske partije i pokreti iz Srbije?
Ivan Zlatić: Ne bih očekivao da će se to desiti. Levica u Srbiji treba ozbiljno da progovori o greškama koje su stranke liberalno-građanske orijentacije napravile u postupku privatizacije. To svakako neće biti prijatan razgovor. To je već krenulo.
Očekivao bih ozbiljnu diferencijaciju između liberalno-građanske i leve opcije u Srbiji. Taj razgovor nam je veoma potreban – otvoren i pošten razgovor o greškama, da ne kažem zločinima, privatizacije 2000-ih godina. To je deo problema u kome se danas nalazimo.
Nije Vučić u Srbiju pao s Marsa. On je došao kao reakcija na privatizaciono pustošenje zemlje. Ukoliko želimo da se ozbiljno suprotstavimo njegovom režimu – moramo da razgovaramo i o korenima tog režima. Mislim da se Vučić često pogrešno predstavlja kao kontinuitet sa devedesetim godinama. On je zapravo kontinuitet sa 2000-im godinama.
Po svojoj prirodi Vučićev režim mnogo više podseća na Tadićev nego na Miloševićev. To su pitanja koja moraju da se otvore ukoliko želimo da se ozbiljno bavimo problemima u kojima se nalazimo i da tražimo podršku za radikalne promene.
Omer Karabeg: Istinska levica je nakon raspada Jugoslavije dugo godina bila na margini. Da li je ova velika ekonomska i socijalna kriza koju je izazvala pandemija šansa za istinsku levicu?
Rada Borić: Imali smo ekonomsku krizu od 2008. do 2010. pa, nažalost, nismo vidjeli pravi odgovor ljevice ni u Evropi, ni u svijetu. Kriza je rješavana preko leđa najsiromašnijih.
Ljevica bi morala ponuditi suštinski nove politike. Moramo razmišljati šta će se dogoditi s ekonomijom. Naše nacionalne ekonomije su uništene. Hrvatska ne može više graditi brodove, ako nema brodogradilišta. Srbija više neće moći proizvoditi poljoprivredne proizvode, ako je uništila svoje zadruge i mala gospodarstva i napravila ogromna poduzeća koja sutra mogu nestati jer neće biti konkurentna na tržištu.
Da li ćemo se kao ljevica boriti za minimalni dohodak? Pa, i najbogatiji u svijetu traže da im se poveća porez na dobit. A u Hrvatskoj se za vrijeme ove krize uzima iz fonda za osobe sa invaliditetom da bi se dalo, zamislite, kladionicama.
Mora se početi od malih promjena, ali moramo imati viziju kakvu Hrvatsku, kakvu Srbiju, kakvu Bosnu i Hercegovinu i Sloveniju, kakvu regiju želimo za 10 ili 15 godina. Znamo li uopće koja ćemo radna mjesta tada imati. Moramo promišljati šta znači tranzicija prema zelenim ekonomijama, moramo napraviti neke svoje zelene programe. Moraćemo vidjeti što još imamo, što nismo rasprodali i kako ćemo napraviti ono što daje dodanu vrijednost našim zemljama.
Levi odgovor
Ivan Zlatić: Ovo je šansa za leve odgovore. U krizama levi odgovori dobijaju na uverljivosti zato što ni nacionalizam, ni kapitalizam nemaju odgovore ni na jedan problem krize.
Mi smo u Srbiji za vreme vanrednog stanja kada je uveden policijski čas, imali potpuni kolaps socijalnog sistema. Sva briga o najugroženijim pala je isključivo na aktivistkinje i aktiviste.
Kada je uvela policijski čas, država nije razmišljanja o tome da postoje ogromni delovi stanovništva koji već 30 godina snose posledice devastacije privrede i društva. Oni nemaju nikakvu akumulaciju, preživljavaju od danas do sutra, bukvalno žive od doručka do ručka.
Kad uvedete policijski čas i zatvorite im bilo kakve mogućnosti zarade u sivoj ekonomiji – ti ljudi su životno ugroženi od prvog dana policijskog časa. Pomoć je jedino stigla od solidarnih građanki i građana, od aktivista i aktivistkinja koji su se organizovali kako bi pomogli najugroženijim i najsiromašnijim. Socijalni sistem apsolutno nije imao nikakav odgovor. Jednostavno je kolabirao.
To je ono do čega nas je doveo sistem u kome danas živimo. Za razliku Hrvatske gde su ostaci nekadašnjeg socijalističkog sistema odgovorili na krizu, mi u Srbiji nismo videli ni te ostatke. Ovde nije ostalo ništa, ostala je samo naša solidarnost – da se ljudi na svoju inicijativu i u svoje slobodno vreme organizuju kako bi pomogli najugroženijim da prežive krizu.
To je bio socijalistički, levi odgovor na potpuno nepostojanje odgovora od strane države koja je uvela policijski čas i ostavila veliki broj ljudi da umru od gladi. Napor koji su solidarni građani i građanke uložili zaista je fantastičan. Mnogi životi u Srbiji su spaseni zahvaljujući njima.
Ali to ne može zameni državu. To treba da bude inspiracija kako da se organizuje sistem socijalne zaštite. Sve što se događalo u ovoj krizi ukazuje da su nam potrebne korenite promene u pravcu socijalističkih rešenja. To je prostor koji levica treba da zauzme.
Slobodnaevropa.org