Kad je ono, prije mjesec-dva, objavljen datum izricanja pravosnažne presude Ratku Mladiću, moj prijatelj je u kafani rekao kako će to biti „posljednji dan devedesetih“. Dopala mi se ta stilska figura, možda i zato što sam priželjkivao da se ispostavi kao istinita. Završile su devedesete prije više od dvadeset godina, a mi ih ovdje, svi zajedno, i dalje proživljavamo, iz dana u dan. Mislio sam u tom ne tako davnom trenutku da finalni završetak posljednjeg velikog suđenja za ratne zločine znači povlačenje crte. Žestoko sam se prevario.
Mrmoti
Jedan od ključnih filmova devedesetih, snimljen 1993, baš u vrijeme kad se u Bosni počeo voditi rat „svih protiv svih“ je „Groundhog Day“ („Mrmotov dan“ ili „Dan mrmota“, ponegdje preveden i kao „Beskrajni dan“) Harolda Rejmisa o meteorologu Filu Konorsu koji upada u fantastičnu vremensku elipsu pa iz dana u dana počinje da proživljava jedan te isti istijacati dan. Nisu nas tada tangirali holivudski filmovi, pa, evo, sada proživljavao svoj vječni „dan mrmota“, vječni i neprekidni „posljednji dan devedesetih“.
Primjera ima milion. Naredna tri gotovo da su tu po metodi slučajnog uzorka.
Dakle, primjer prvi: Jedan od sudija žalbenog vijeća koji su osudili Ratka Mladića na doživotnu robiju je i Marokanac po imenu Mustafa el-Baj. Njegovo mišljenje se po svim tačkama optužnice poklapalo sa mišljenjem većine u sudskom vijeću. Mladića je, dakle, (i) on osudio za genocid u Srebrenici, teroriziranje Sarajeva, zločine protiv čovječnosti, i tako dalje. Mustafa el-Baj, međutim, nije presudio da se u šest bh. opština (Foča, Vlasenica, Ključ, Sanski Most, Kotor-Varoš i Prijedor) tokom 1992. desio genocid. Pošto dvoje od pet sudija jesu smatrali da je to bio genocid, da je i Mustafa presudio na isti način, postojala bi većina za takvu odluku. Mustafa nije tako mislio, pa ga je ugledni novinar Avdo Avdić izložio kritici. On svoj tekst počinje podsjećanjem da je među prijedorskim žrtvama bilo i sudijinih imenjaka te mu je stoga valjda čudnije što je on presudio tako kako je presudio. Čitajući Avdićev tekst, sve vrijeme sam imao osjećaj „već viđenog“. I onda sam se sjetio: Da, ovo je na drugi način izrečena ona zloglasna tvrdnja Milorada Dodika o tome da on „ne želi da mu sude sudije muslimani“. Takva ogavna insinuacija implicira da je sudijama koji su muslimani apriorno bliži njihov istovjernik od pravde. Po Dodiku, sudija musliman će uvijek suditi kako većina muslimana misli da treba da se presudi. Isto očito misli i Avdo Avdić, pa kritikuje Mustafu el-Beja što se nije ponašao u skladu sa očekivanjima. Kao u nekom idealtipskom islamofobnom stereotipu, za Mustafu el-Beja bi trebalo biti važnije što je Mustafa, nego što je pravnik, stručnjak, sudija. Mustafi el-Baju, međutim, očito nije ni palo na pamet da opravdava bilo čije stereotipe.
Tendenciozno licemjerje
Primjer drugi: Ozren Kebo, novinar koji već decenijama, sa izvjesnim pravom, važi za jednog od najboljih i najodmjerenijih u Bosni i Hercegovini piše neki dan ovako: „Ogromna bol valja se danas gradovima i selima Bosne i Hercegovine. Prijedor, Kozarac, Višegrad, Sarajevo, Zvornik… Nebrojena su mjesta stradanja čije žrtve možda nikada neće dobiti pravosudnu satisfakciju. Nažalost, veliki je broj ubistava i mučenja čije su žrtve bili Srbi, i to je aspekt ove priče koji nikada ne smije biti ignoriran. Niti se može gurnuti pod tepih. Aleksandar Vučić formalno-pravno nije pogriješio ni sekunde kada je rekao da ni drugi nisu bili anđeli, međutim, toj uvjerljivoj definiciji fali druga polovina, koja kaže: ima šejtana i šejtana. Više od petsto srušenih džamija u Republici Srpskoj, na jednoj strani, i petsto puta manje srušenih crkava na drugoj traže da taj razmjer bude kontekstualiziran na pravi način (…).“
Moramo najprije reći da je isticanjem činjenice da se srpske žrtve ne smiju ignorisati, Ozren Kebo već jedan od rijetkih hvalevrijednih izuzetaka u današnjem sarajevskom medijskom prostoru. Međutim, njegova ilustracija važnosti razmjera zločina ga razotkriva ili kao tendencioznog licemjera i lažova ili kao čovjeka koji nema blagog pojma i još blaže veze o matematici. On, naime, kaže da je u Republici Srpskoj srušeno više od pet stotina džamija, dok je na drugoj strani petsto puta manje srušenih crkava. U moje vrijeme tako jednostavne matematičke operacije su se učile u trećem razredu osnovne škole: petsto podijeljeno sa petsto jest jednako jedan. Da li Ozren Kebo hoće reći da je u Federaciji srušena samo jedna pravoslavna crkva? Ja sam ih svojim očima vidio barem četiri-pet, a drug koji je upućen u tu problematiku tvrdi da ih je bilo više od stotinu i dvadeset (da ne ulazimo ovdje u obračun koliko ih je srušeno na teritoriji pod kontrolom ArmijeRBiH, a koliko na teritoriji pod kontrolom HVO-a), ali opet, kao u onom vicu, možda bih trebao više vjerovati Kebi nego vlastitim očima.
Naposljetku, iz SDA je stigla inicijativa da se u Sarajevu preimenuje Ulica Srđana Aleksića jer je u njegov čin „ljudske dužnosti“ odbrane svog druga učitana neka druga motivacija. Potencira se takođe, kao neka vrsta naročite sramote, to što je Aleksić bio vojnik Vojske Republike Srpske. Neke od maskota današnje sarajevske scene zasigurno su duže od Aleksića nosile uniformu VRS-a i nikom ništa. Oni su trenutno upotrebljivi pa im se privremeno oprašta, kao što je istim tim ljudima i mrtvi Srđan Aleksić bio privremeno upotrebljiv.
Devedesete su, dakle, i dalje tu, mnogo više i mnogo intenzivnije nego, primjera radi, prije deset godina.
Preokret.info