Početkom 1945. Mostar je bio ključno uporište u njemačkoj obrambenoj ‘Zelenoj liniji’ na južnom krilu, koja je štitila povlačenje grupe armija “E” iz Grčke i Srbije.
U takvoj situaciji Vrhovni štab NOVJ odlučio je pokrenuti veliku “Mostarsku operaciju” u kojoj je sudjelovalo 45.000 vojnika, većinom iz 8. dalmatinskog korpusa ojačane tenkovskom brigadom. U njihovim redovima bilo više od 80% boraca hrvatske nacionalnosti. Okosnicu obrane Mostara činile su legionarska 369.‘Vražja’ i 9. ustaškodomobranska divizija te razne manje posadne postrojbe njemačkog Wehrmachta, zajedno sa lokalnom milicijom i crnokošuljašima “San Marco”, ukupno oko 15 000 vojnika.
Glavni je udar počeo 6. februara 1945. napadom na Široki Brijeg, a poslije njegovog pada sljedeći dan, nastavio se prodorom prema Mostaru. Nakon gubitka Širokog Brijega, njemačka linija spala je na neposrednu obranu grada Mostara sa zapada i juga. 370. pješadijski puk s dijelovima 369. oklopnog lovačkog bataljuna (nem. Panzerjäger Abteilung) zauzeo je položaje na prevoju zapadno od grada, a artiljerijski položaj uspostavljen je na brdu Varda pet kolometara južno od grada. Međuprostori su popunjeni dijelovima Devete gorske divizije NDH. Na tim položajima tijekom pet dana vođene su promjenljive borbe s velikim brojem ograničenih prodora i kontranapada.
Štab Osmog korpusa izdao je 12. februara zapovijed za neposredan napad na Mostar. Prema zapovjedi, 29. divizija trebalo je da oslobodi Nevesinje i zatvori obruč oko Mostara s istočne i sjeveroistočne strane, a 9, 19. i 26. divizija da slome otpor s južne (19. divizija), zapadne (26. divizija) i sjeverne strane Mostara 9. divizija i unište njegovu posadu, presijecajući ujedno odstupni pravac ka Sarajevu. Težište napada bilo je na pravcu 26. divizije.
Napad je počeo 13. februara u 7 sati. Jedinice 9, 19. i 26. divizije napredovale su sistematično, lomeći uporan otpor Nijemaca i uništavajući jednu po jednu neprijateljsku točku. Nijemci su trpjeli velike gubitke. Na položaju je, uz brojne vojnike, poginuo i komandant 2. bataljuna 370. puka, kapetan Hampel. Njega je zamijenio natporučnik Mattiba, koji je također poginuo.
14. februara borbe su se prenijele u sam grad. Prilikom potiskivanja iz zapadnog djela grada, poginuo je i komandant 370. puka, major Becker. U toku poslijepodneva, Nijemci su izbačeni iz zapadnog djela grada, zadržavajući samo mostobran u istočnom djelu u cilju prikupljanja dijelova koji su se izvlačili iz pravca Nevesinja, Bune i Blagaja. Jurišem Prve, Šeste i Jedanaeste dalmatinske brigade u 18 sati, ovaj mostobran je likvidiran, i spriječen je pokušaj rušenja mostova na Neretvi. Time je Mostar oslobođen.
Svuda su se vodile žestoke bitke, pa su i gubici bili veliki. Njemačko-ustaško-domobranske snage imale su 4000 mrtvih, a partizani oko 800. Kada je situacija za njemačko-ustaške snage postala beznadna, prema izričitoj naredbi Adolfa Hitlera krenulo se u povlačenje prema Sarajevu koji je, prema novom operativnom planu, trebalo držati pod svaku cijenu. Njemačke snage pod okriljem noći uspjele su pobjeći prema Prozoru, ali je dosta njemačkih vojnika i zarobljeno.
Oko 20 sati Adolf Hitler, vrhovni zapovjednik njemačkih snaga, koji je u to vrijeme morao osobno odobriti svako povlačenje, priznao je poraz i izdao naređenje o povlačenju razbijene vojske.
Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 14. februara 1945.:
Balkan: stanje kod Mostara se pogoršalo. Neprijatelj je stigao do zapadnog predgrađa Mostara; kao posljedica jakog neprijateljskog napada, hrvatske vojne jedinice su se raspale. Neprijatelj je zauzeo glavna strateška mjesta zapadno i sjeverno od grada. Samo malobrojne njemačke jedinice, koje se sastoje od pomoćnog osoblja i vojnih instruktora, spremne su da brane grad. Naše trupe povukle se iz Nevesinja. Upućen je zahtjev komandi, da se naše slabe vojne snage povuku iz Mostara.
Borbe se vode i južno od Sarajeva.Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 15. februara 1945.
Balkan: Stanje kod Mostara kritično: naš protunapad nije uspio. Firer je odobrio da se naše snage povuku iz Mostara.
Mostar je u Drugom svjetskom ratu svoju slobodu skupo platio. Grad je dao 750 poginulih boraca, 1.517 žrtava fašističkog, četničkog i ustaškog terora, odnosno svaki osmi stanovnik grada nije dočekao slobodu. Grad je imao svoj bataljun, ilegalnu štampariju, a dao je 14 narodnih heroja.
20. februara u 10 sati Mostarom je prošao defile jedinica 8. dalmatinskog korpusa. Na svečanoj tribini, podignutoj pred hotel „Bristolom“, nalazili su se generali drugovi Petar Drapšin i Vlado Šegrt, kao i načelnik štaba Hrvatske Pavle Jakšić, sa svojim štabovima, pored potpredsjednika ZAVNOBIH-a druga Avda Huma i člana predsjedništva ZAVNOH-a druga Vicka Krstulovića, te mnogih drugih predstavnika vojske, jedinstvenog NO fronta i narodne vlasti. Prolazeći pored ove tribine, vojska je pozdravljala prvoborce NO borbe, koji su, sa svoje strane, neprestano otpozdravljali. Naročito srdačno, spontanim i snažnim aplauzom i klicanjem, pozdravljalo je NO vojsku građanstvo Mostara. Građanstvo je imalo prilike da vidi proslavljene ratnike iz 1. Dalmatinske proleterske brigade, iz Jedanaeste Dalmatinske i 3. Prekomorske, i drugih čuvenih dalmatinskih brigada. Odlično opremljena vojska, a najviše brojna odjeljenja teške i lake artiljerije, te blindiranih kola i tenkova, ostavili su izvanredan utisak na građane Mostara, kojima je neprijateljska propaganda sasvim drukčije predstavljala narodnu armiju, navodi Antifašističkivijesni.org.
Burno je pozdravljen od mase, govorio je zatim komandant 8. korpusa general-major Petar Drapšin.
On je, između ostalog rekao sljedeće:
„Krv koju su po ulicama Mostara prolili dalmatinski borci jeste još jedan dokaz da je bratstvo narodne Jugoslavije jedna stvarnost. Mi, dalmatinski borci, vratili smo hercegovačkim borcima onaj dug koji su oni nama učinili u borbama za oslobođenje Južne Dalmacije.“ Ističući rodoljubivost Mostara, odakle je i sam 1941. pošao u partizane, general Drapšin je zahvalio građanstvu na držanju u borbama za oslobođenje grada i na velikoj pomoći pruženoj trupama NO vojske i na kraju rekao: „Kada pitaju gdje je hrvatski narod, gdje su njegovi pravi sinovi, ja mogu, kao komandant 8. Korpusa, reći da su sinovi hrvatskog naroda – nasuprot izdajničkoj Pavelićevoj bandi i reakcionarnoj Mačekovoj kliki – u redovima NOVJ. Dalmatinski borci nikada neće zaboraviti oduševljenje i srdačnost koju su ovdje sreli i oni još jedanput obećavaju da će ustrajati u borbi do konačnog oslobođenja naše domovine“.
Prema operativnom izvještaju Štaba 11. brigade od 16. II naši gubici u napadu na Mostar iznosili su 43 poginula i 130 ranjenih boraca. U borbama na prilazu Mostaru i u samom Mostaru poginuli su iz 2. bataljona: Adamović Mate, borac, Bibić Ante, borac, Dragović Nikola, borac, Gracin Mate, vodnik voda, Horvat Josip, borac, Ivanković Franjo, borac, Mandić Milan, borac, Mustapić Ivan, borac, Padovan Andrej, borac, Pantalos Milan, borac, Pecotić-Antušin Franjo, komesar 2. čete, Perić Petar, borac, Puljan Mate, vodnik voda, i Tutavac Ante, borac; iz 1. bataljona: Brkljačić Mile, borac, Barolin Josip, borac, Čulić Nediljko, borac, Jovica Ante, borac, Kosor Stjepan, borac, Lovrić Ivan, borac, Matas Nikola, borac, Mihaljević Ante, borac, Svagelj Karei, borac, Turk Emil, borac, Vela Andrija, borac, Vlastelica Nikola, borac, Vuković Vinko, borac, Skokić Ante, borac, Karinja Slavko, borac i Kešina Ante, borac; iz 3. bataljona: Antalo Marijan, borac, Franičević Ante, vodni delegat, Montebela Gojko, borac, Pavić Ivan, borac, Peran Roko, borac, Vučić Ivan, borac, Marinković borac-harmonikaš 1. čete i Farac-Ciprijan Ante, borac; iz 4. bataljona: Barbić Ante,
borac, Certe Ivan, borac, Koljatić Mate, vodnik voda i Poluta Ivoslav, vodni delegat; iz prištapskih jedinica brigade: Bernić Ivan, sanitet, Lovrić Jozo, borac, prat. čete, Muslavčič Smiljan, borac, prateće čete i Paskvalin Kuzma, intendantura brigade.