Berlin je već bio pao. Hitler se ubio, a nacističke snage polagale su oružje pred noge pobjedničkim vojskama Saveznika.
Taj dan, 8. 5.1945., t u berlinskoj četvrti Karlshorst pripremalo se potpisivanje akta bezuslovnekapitulacije nacističke Njemačke.
No, mada je u ostatku Europe oružje utihnulo, tog istorijskog, sunčanog utorka, 8. 5, borbe u Jugoslaviji još su se vodile. Trajale su bitke za oslobođenje Zagreba.
Partizanske jedinice oslobodile su ga u prijepodnevnim satima 8. 5 1945. Prvi su u grad ušli borci Posavskog partizanskog odreda, a u oslobođenju su učestvovale 28. slavonska divizija, 45. srpska divizija i 10. zagrebački korpus.
Naime, nakon što je Unska grupa divizija (28. slavonska divizija, 39. krajiška divizija i 45. srpska divizija) Druge armije razbila ustašku odbranu na Uni, Zagreb, koji sada niko sa zapada ni s juga nije branio, nalazio se na dlanu.
Jedinicama Druge armije naređeno je da nastave s pritiskom nad razbijenim neprijateljem koji se povlačio. 28. slavonska i 45. srpska divizija trebale su osigurati grad s juga i zapada.
No jedinice 28. slavonske divizije nakon oslobođenja Velike Gorice nastavile su goniti neprijatelja prema Zagrebu, nakon čega su se našle u borbi za zagrebačke mostove na Savi, koje su nakon uspješnih borbi i osigurale te se tu zaustavile.
U isto su vrijeme jedinice 45. srpske divizije također izbile na desnu obalu Save kod Jakuševca, nakon čega su dijelovi njezinih jedinica kod Trnja prešli Savu i ušli u Zagreb da sudjeluju u uličnim borbama koje su vodili aktivisti NOP-a i NZ-a.
Jedinice Prve armije koje su se kretale lijevom obalom Save i prilazile gradu s istoka imale su teži put prema Zagrebu jer su naišle na prilično jak otpor ostataka njemačkih i ustaških jedinica.
Kod oslobađanja velikih gradova u jedinicama NOVJ postojalo je posebno pravilo.
Za potrebe tog poduhvata, a i da ispoštuje dotadašnju svojevrsnu partizansku tradiciju prema kojoj se nastojalo da se oslobađanje velikih gradova prepusti jedinicama koje su se borile u njihovoj okolici, Vrhovni je štab izdvojio Deseti zagrebački korpus iz sastava Treće armije i uvrstio ga u sastav Prve armije.
Prvi u grad je ušao Posavski partizanski odred
Pitanje ko je prvi ušao u Zagreb danas je predmet brojnih polemika. Ovo pitanje je ipak za jedinice NOVJ bilo periferno iz raznih okolnosti na vojnom planu koje su se tih dana mijenjale munjevitom brzinom.
Ako je pak bitno da su u grad trebale prve ući domaće jedinice, onda bi rijetko koja partizanska jedinica bila prikladnija od 28. slavonske divizije, koja je imala ključnu ulogu u razvoju NOP-a u okolici Zagreba oslobađajući Zagorje, Prigorje, Podravinu i Moslavinu i čije su borbene redove činili i Zagrepčani koji su s njom sudjelovali i u oslobođenju Beograda.
U neposrednim borbama za oslobođenje učestvovala je i 13. proleterska brigada Rade Končar koja je djelovala u sklopu 1. proleterske divizije – brigada koja je bila prva veća borbena jedinica u okolici Zagreba i koja je dobar dio svog ratnog puta provela na Žumberku i u neposrednoj okolici Zagreba.
U borbama za oslobođenje Zagreba učestovala je i 45. srpska divizija NOVJ formirana 3. septembra 1944. godine u selu Trgovištu na samom jugu Srbije, nakon dolaska Crvene armije.
Osim toga, zajedno s 28. divizijom u oslobođenju je učestvovao i Posavski partizanski odred koji je ujedno bio jedna od prvih partizanskih jedinica koje su ušle u Zagreb , a koji je cijelo vrijeme svoga postojanja djelovao u sklopu Desetog zagrebačkog korpusa.
Ali, koliko god se trudili, nemoguće je Narodnooslobodilačku borbu svesti u isključivo nacionalne i lokalne okvire jer ona to nikada nije ni bila.
Zagreb, njegov otpor i njegovo oslobođenje dio su šireg mozaika koji se temeljio na međunarodnom otporu politikama dominacije i istrebljenja koje je predstavljao fašizam i njegova lokalna i retrogradna inačica ustaštvo.
Nepokoreni grad
Nakon četiri godine ratovanja grad je bio slobodan. Nemoguće je utvrditi koliki je broj Zagrepčana aktivno sudjelovao u partizanskim jedinicama.
No s priličnom je sigurnošću utvrđeno da je 8000 Zagrepčana poginulo u jedinicama NOP-a, dok ih je sveukupno 20 000 tisuća stradalo u partizanima i kao žrtve fašističkog terora.
S obzirom na to da je Zagreb bio samo središte NDH i da je bio valjda jedini prostor te države gdje su njezini represivni i ideološki aparati mogli funkcionirati u svom punom potencijalu, Zagreb je bio jedan od najtežih terena za razvoj NOP-a.
Ilegalne su se organizacije stalno nalazile na udaru represivnog aparata i nekoliko su puta bile potpuno uništene u raznim provalama.
No koliko god da su okolnosti rada NOP-a bile teške, organizacije i ljudi koji su bili otpor zločinačkom režimu uvijek su se iznova podizali. Kad više ne bi bilo moguće ostati u Zagrebu, slani su u partizanske jedinice izvan Zagreba s kojima su sudjelovali u oslobođenju cijele Jugoslavije.
Tokomcijelog rata ilegalna je organizacija NOP-a u gradu postojala i uvijek iznova gradila svoju mrežu otpora u koju je bilo uključeno nebrojeno mnogo građana.
Stanovnici Zagreba nakon oslobođenja izašli su na ulice pozdravljajući pobjedničku partizansku vojsku. Uskoro je u Zagreb došla i vlada Federalne Države Hrvatske na čelu s Vladimirom Bakarićem, a za njima i članovi ZAVNOH-a na čelu s Vladimirom Nazorom. 89 Zagrepčana proglašeno je narodnim herojima, a njih više od 600 su nosioci partizanskih spomenica iz 1941. godine
Dokumentarni film o oslobođenju Zagreba iz 1985. U njemu možete čuti iskaze sudionika borbi za oslobođenje grada, pripadnika narodne zaštite koji su čuvali grad od miniranja, ilegalce i radnike ključnih radio postaja te mnoštvo arhivski snimki.