Foto:Facebook
Na današnji dan 7. novembra (25. oktobra po starom kalendaru) počela je čuvena Oktobarska revolucija kojom je stvorena prva zemlja komunizma – Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika SSSR.
Centralni događaji revolucije odigrali su se u tadašnjoj prijestolnici Rusije Petrogradu, gdje su komunistički ustanici predvođeni Lavom Trockim i inspirisani idejama vođe Boljševika Vladimira Lenjina, oružanom silom svrgnuli privremenu vladu Aleksandra Kerenskog.
Ova vlada nakon Februarske revolucije 1917. u kojoj je zbačena monarhija nije uspijevala stabilizirati političku i ekonomsku situaciju u zemlji, niti stanje na ratištu gdje je ruska vojska pred rasulom branila zemlju od vojnih snaga Njemačkog carstva i Austro-Ugarske. Rusija je trpila ogromne ljudske i materijalne gubitke i po opštoj ocjeni u cijelom ratu prolazila jako loše.
Oružani prevrat je prošao bez velikog otpora snaga lojalnih vladi Kerenskog, a Boljševici će nakon nekoliko mjeseci sklapanjem Mira u Brest-Litovsku izvesti Rusiju iz I. svjetskog rata; potpisivanjem tog mirovnog ugovora se Rusija odrekla vlasti nad Ukrajinom, Poljskom, Litvom, Finskom, Latvijom i Estonijom, te znatnim dijelovima Bjelorusije i Gruzije.
Nakon izlaska Rusije iz velikog međunarodnog sukoba stanje u zemlji nije stabilizirano, te će Ruski građanski rat potrajati sve do 1922. godine. U građanskom ratu zapadne zemlje su vojno intervenisale na strani bjelogardijaca plašeći se talasa širenja komunizma. Ipak Boljševici su taj rat dobili i postavili SSSR na čvrste osnove. Sve teritorije izgubljene u nepovoljnom miru ubrzo su vraćene, Evropu će zahvatiti talas komunističkih revolucija od kojih su mnoge ugušene u krvi a kroz komunističku ideologiju SSSR će preko 70 godina širiti svoj uticaj u svijetu.
Uvod u revoluciju
Suprotno popularnom mišljenju kako(Februarska) i Oktobarska revolucija nastaju kao posljedica Prvoga svjetskog rata, službeni dokumenti Ruskoga Carstva navode na drugi pogled na činjenice: političko stanje u Rusiji je još od početka XX. stoljeća bilo nestabilno.
Nakon gušenja Ruske revolucije 1905. godine pod pritiskom državne represije dolazi do samo kratkotrajnog smirivanja situacije koja se ubrzo počinje pogoršavati po vladajuću elitu. Tijekom 1910. godine Rusiju potresaju samo 222 štrajka i od toga je bilo 8 političkih. Već 1913. godine broj štrajkova je 2404 i od njih policija kao političke ocjenjuje njih 1034, a samo u prvom dijelu 1914. godine (do kolovoza) imamo 3534 štrajka od kojih je 2565 političkih.
Sve u svemu Rusija se u trenutku izbijanja rata nalazi u predrevolucionarnom razdoblju, ali čak niti car toga nije svjestan jer mu policija u izvještaju iz 1913. godine javlja da se broj nemira smanjuje i kako nema opasnosti od revolucije pošto se svi problemi mogu riješiti bez pomoći vojske.
Dogaaji
Dana 8. 3.1917. god. (23.2 po starom kalendaru) nemiri se pretvaraju u pobunu, te nastaje Februarska revolucija. Počelo je rušenje carskog apsolutizma i polufeudalnog sistema u Rusiji. U sljedeća dva dana postalo je jasno da je riječ o građanskoj revoluciji. Car raspušta Dumu, ali je dio poslanika formirao Privremeni izvršni odbor. 12. ožujka vojska otkazuje poslušnost i prelazi na stranu pobunjenika.
Revolucionari zauzimaju Admiralitet, Zimski dvorac (Ermitaž), Petropavlovsku tvrđavu i hapse posljednje članove carske vlade. Izvršni odbor proglasio se Privremenom vladom, a istovremeno se formirao Petrogradski sovjet od 250 članova koji je također želio djelovati kao vlada, pa je u Rusiji tako počelo razdoblje dvovlašća.
14. 3. Privremena vlada sastavljena od liberalnih političara dobiva podršku u odnosu na ljevičarski Sovjet. Vladavinu je car povjerio bratu Mihajlu, ali je i on abdicirao, što su učinili i ostali članovi carske obitelji. Tako je poslije 4 stoljeća završeno carsko razdoblje u povijesti Rusije. Privremena vlada imala je vlast, s Aleksandrom Fjodorovičem Kerenskim kao najutjecajnijim članom, ali je stanje sve više išlo na ruku boljševicima.
Privremena vlada nije uspela riješiti ekonomsku krizu u Rusiji, ali nastoji konsolidirati loše stanje na bojištima, te 1. 7. 1917. godine u organizaciji ministra obrane Aleksandra Kerenskog i pod zapovjedništvom generala Alekseja Brusilova počinje tzv. Ofenziva Kerenskoga. Ispočetka je ofenziva uspješna, te Kerenski već 2. 7. 1917. godine uspijeva i formalno doći na čelo vlade. Međutim je moral vojske nizak, te osobito pješaštvo – u kojemu se organizira mnogo ljevičarskih vojnih savjeta – odbija sudjelovati u napadnim djelovanjima.
Naposljetku se ruska vojska u neredu povlači čak 240 kilometara; zapravo neprijatelj napreduje dokle god linije opskrbe ne postaju preduge za opskrbu snaga koje bez otpora osvajaju ruski teritorij.
Iako je imala daleko brojniju vojsku Rusija je imala gotovo duplo veće gubitke na istočnom frontu a ratni neuspjesi i preko 9 miliona žrtava ubrzo će dovesti do oružane pobune.
Dana 16. 7. 1917. godine počinju antiratne demonstracije u Petrogradu, te je na mirne proteste izašlo oko pola milijuna ljudi, zahtijevajući prestanak rata, te da vlada preda vlast Sovjetu. Kerenski izravno s fronta dovlači vjerne jedinice, koje demonstrante tretiraju kao veleizdajnike i na njih otvaraju vatru iz mitraljeza, ubivši njih više stotina. Takvo brutalno gušenje nereda ostavlja u Petrogradu izrazito nestabilno stanje.
Tijekom septembra 1917. god. vođa boljševika Vladimir Iljič Uljanov Lenjin – koji se s ovećom grupom drugih boljševika iz dugogodišnjeg političkog egzila u Švicarskoj vratio u Petrograd nakon Februarske revolucije posebnim vozom koji je putovao preko Švedske.
»Crveni komesari« danonoćno urgiraju za prekid rata i potpisivanje separatnog mira s Njemačkom. Veći dio vojske bio je pod boljševičkom kontrolom. Najaktivniji revolucionar bio je Lav Trocki. Ipak, dio vođa Boljševika (Lev Kamenjev i Grigorij Zinovjev) nije bio za ustanak, ali je konačnu odluku ipak donio Lenjin.
Lenjin je imao tačno razumjevanje stvarnosti
Lenjin je pred Boljševike izašao sa idejom da se zaustavi rat i napravi nepovoljan mir sa Njemačkom i porobljenim narodima unutar ruskog carstva da pravo na samoopredljenje što je izazvalo šok u vrhu partije.
Zašto Lenjinov poziv na hitno zaustavljanje rata nisu podržali drugi boljševici? Zašto su bili šokirani? Zato što su većina boljševičkih vođa bili kako bi se danas reklo “normalni ljudi” u smislu da su njihovi postupci i odluke bili u velikoj mjeri motivirani raspoloženjem naroda. Radite i govorite ono što većina naroda misli koliko god to po njega bilo tragično.
Za razliku od većine boljševičkih vođa, Lenjin je imao vrlo tačno razumijevanje stvarnosti i nije bio populista. Ono što oni nisu razumjeli jest da Lenjin “nije bio normalan” sa stanovišta opšteprihvaćenog mišljenja. Status i društvena prihvaćenost njima su značili sve, a njemu ništa. Tada i mnogo puta kasnije donosio bi krajnje nepopularne (čak i među boljševicima) odluke i provodio ih.
Mnogi danas i dalje ne shvataju kako je Lenjin od izrazito religiozne zemlje koja nije prošla ni fazu industrijalizacije, uspio napraviti prvu zemlju komunizma. Lenjin je svi ideologiju smatrao dijelom društvene nadgradnje koja je posledica stanja u društvenom bazi odnosno vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. U tom smislu ukoliko se preuzme vlast i kontrola nad sredstvima za proizvodnju, Lenjin je smatrao da će promjena u društvenoj nadgradnji doći sam po sebi.
Sklapajući nepovoljan mir sa Njemačkom izgubio je određene teritorije a davajući pravo porobljenim narodima na samoopredljeljenje stvorio je dobrovoljnu uniju naroda. U svakom od naroda dobio je saveznike koji su vjerovali da samo udruženi u uniju ravnopravnih naroda mogu uspjeti. Vrlo brzo na tim temeljima počeo se širiti Sovjetski savez a širenjim komunizma ta zemlja uspostavljena na Lenjinovim temeljima postajala je svjetska sila.
Revolucija
Dana 7. 11. (25. 10. po starom kalendaru ) počela je pobuna. Tada je bio zakazan »Drugi sveruski kongres sovjeta«. Naoružani ustanici kreću u akciju već u zoru i zauzimaju najvažnije dijelove Petrograda. Otpora nije bilo, pa je grad već ujutro bio u rukama boljševika, Vlada je još uvijek držala Zimski dvorac;
Kerenski je uzalud pokušavao prijeći u protunapad jer jedinice nisu izvršavale njegova naređenja. Krstarica »Aurora« odbija isploviti i usmjerava topove prema Zimskom dvorcu. Odlično pripremljeni ustanak donio je brzu pobjedu, praktično bez jednog pucnja. Tako je počela povijest komunizma u svjetskoj civilizaciji.