Na današnji dan tokom Bitke na Sutjesci predvodeći jedinice NOVJ koje su ostale u obruču poginuo je legendarni partizanski komandant i narodni heroj Jugoslavije Sava Kovačević.
U najtežem periodu bitke na Sutjesci, juna 1943. godine, Sava je bio postavljen za zapovjednika Treće udarne divizije. Diviziji je tada dodijeljeno biti zaštitnicom Glavne operativne grupe, zatim štititi središnju bolnicu i probiti se iz okruženja.
U desetodnevnim borbama pod Savinim zapovjedništvom, divizija se je borila s neprijateljem koji je bio gotovo dvadeset puta brojniji i učinila sve za spasiti ranjenike te obaviti ostale zadaće. Pokušavalo se naći pogodnu mogućnost za proboj.
U teškim borbama 11. i 12. juna na Vučevu, pod Maglićem, kod Borovna, na desnoj obali rijeke Sutjeske, odbijeni su snažni udari neprijatelja, spašena bolnica i pokušalo na lijevoj obali Sutjeske formirati mostobran. 13. juna 1943. partizani su pošli su u opći napad na lijevoj obali Sutjeske .
Divizija je uspijela da potisne neprijatelja, ali ne i da slomi njegov otpor. U najkritičnijem trenutku, Sava je odlučio da novim jurišem izvrši proboj. S pratećom četom i grupom kurira izbio je u prvi streljački stroj, zapovjedio juriš, i pucajući iz puškomitraljeza, pošao naprijed. Sava Kovačević je pao je u jurišu, pokošen neprijateljskim rafalima.
Svjedok pogibije, Šoltanin Bogdan
Šoltanin Bogdan Jakovčević sudjelovao kao pripadnik Prateće čete 5. brigade 3. crnogorske divizije NOVJ, i gdje je bio svjedok pogibije mitskog proleterskog komandanta Save Kovačevića.
Na Sutjesci ste bili svjedok pogibije Save Kovačevića?
– Mi smo krenili u juriš da se izvučemo iz obruča, misleći da su Nijemci samo na vrhu brda. Kad smo dogovarali juriš, neko do mene je pita Savu u kojem ćemo pravcu jurišat, i Sava pokaže na vrh brda: “Tamo đe su Nijemci.“
Pala je komanda da se formiramo u streljački stroj, i ja čujem poznati Savin glas: „Prenesi lijevo i desno!“ Ali nismo znali da su Nijemci došli još bliže, da su u rovovima već na kraju livade. I mi razvijemo streljački stroj i krenemo u juriš, a oni nas dočekali rafalima. Okrenem se oko sebe i vidim: pop kleči i plače. I kaže: “Kuku lele, umro Sava.“
Oprostite, kakav pop?
– Pravoslavni. Mi smo u diviziji pri štabu imali popa. Njegov je posal bija, kad neko od Crnogoraca pogine, da mu održi misu, jer Crnogorci su bili pravoslavci. I plače pop: “Pogibe Sava.“ A ja mislija, kako se moj komandant bataljona isto zva Sava, da je poginija on, a ne pravi Sava. I ja dođem do njega i vidim: bogami, pravi Sava. Rupa na čelu, krv oko glave, kosa mu sva zalipljena unazad od krvi. Kad smo se tri miseca kasnije vratili na Tjentište da ga sahranimo, bija je u istom položaju. I mi gledamo: znaš da su svi mrtvi, a izgledaju ka da su živi. Svi u komadu, a takneš prstom – on se raspadne.
Povijesni izvori kažu da je Sava Kovačević poginuo 13. lipnja, predzadnjeg dana jednomjesečne bitke na Sutjesci. Vi ste pored njegovog tijela: kako ste preživjeli, kako ste se izvukli iz obruča?
– Gledam ja oko Save, sve sami leševi. I vidim: svi su mrtvi, osim popa i mene. A on kleči i plače za Savom. I Nijemci ispale rafal, meni prođe preko glave. I ja nazad, šta ću. Nema nikoga, ne znam di su Nijemci, di su naši, di ću, šta ću. I naletim na jednog našeg doktora i dvi sestre s njim. I ja da ću za njima, a oni meni stalno viču: “Ajde ća, nemoj ić za nama.“ Al ja svejedno za njima. I onda su došli do jedne litice i tu sam ih izgubija: ja do litice, a njih više nema.
Sijećanja Vjere Kovačević, nećakinje Save Kovačevića
Kako se sijeća Kovačevićeva nećakinja, Sava je uvek bio prvi u jurišu, i narod je bio uveren da on ne može da izgubi bitku, i da ga metak neće i ne može pogoditi!
Sava Kovačević nije bio nepismeni i sirovi seljak. Bio je intelektualac koga je školovala Komunistička partija, sa kojim je moglo da se priča i raspravlja, čak i o teoriji relativiteta. Bio je rječit, mudar. Svojom pojavom je pljenio, a ljude više puta mirio. Ali, bio je i zadrt – piše Vjera.
Dugo je Savu mučila činjenica da je on seljačko djete, izučavao je iskustva oktobarske revolucije i žarko je željeo da bude proleter, jer je smatrao da jedino radnička klasa može da vodi revoluciju. Zato je i krenuo u Kosovsku Mitrovicu, a kasnije i u Beograd, da radi, da postane proleter. Ali, zbog njegovih naprednih ideja iz “Trepče” proteran je, i u Beogradu uhapšen.
Iako smo ga kritizirali zbog njegove strogosti, Sava nije popuštao. Smatrao je da svi mi moramo biti prava vojska. Opasani, uredni, da svako jutro radimo vježbe, da ustajemo na vrijeme, bez obzira gdje je neko od nas bio te noći.
Sava je 1941. godine bio komandant Nikšićkog odreda i komandant Operativnog štaba za Hercegovinu i član Glavnog štaba za Crnu Goru i Boku. U prvim borbama Sava Kovačević se pokazao kao izuzetno hrabar i sposoban predvodnik partizanske vojske. Bio je neustrašiv, odlučan, samoinicijativan i snalažljiv. Pobedama nad okupatorom vezivao je narod uza sebe.
Svi mi smo tada neizmjerno vjerovali u KPJ, do fanatizma. Išli smo i na nemoguće zadatke, znajući da ćemo ih izvršiti. Sava nikada svoju vojsku nije poveo u boj, a da prije toga nije održao partijski sastanak, na kojem se sa partizanima, dakle dobrovoljcima, dogovarao da ginu. Sava je bio samokritičan i odgovoran komandant. Tražio je od boraca da vježbaju gađanje, osvajanje terena, da obavezno u borbi koriste zaklon, da čuvaju sebe i svoje drugove.
On je sam išao u boj bez zaklona, prvi. Bio je najbolji strjelac u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Narod je vjerovao da ga metak neće. Tako je i poginuo, u jurišu, naleteo je na mitraljeski rafal.
Na Sutjesci su bili Sava Kovačević, stric Janko, deda Blagoje, moja majka Ljubica, brat Dragan, Mujo i ja. Četiri generacije Kovačevića, od četrnaest do sedamdeset i pet godina. Poginuli su Sava, Dragan, stric Janko i deda Blagoje. Ostali smo živi majka Ljubica, Mujo i ja, piše u sećanju Vjera.
Bitka na Sutjesci je bila nešto stravično, pokolj, klaonica koja se ne može opisati. Bilo je strašno. Poželela sam da sam mrtva. Svuda oko nas ležali su mrtvi i ranjeni borci. Zovu te da im pomogneš, a ti ne možeš. Ljudska klanica. Sutjeska krvava, svi izvori krvavi. A mi gladni. Pred proboj dobili smo za jelo neko živo meso. Ono mi se lepilo za grlo, glad i dalje mučila, ali više žeđ.
Antifašistički vijesnik